REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5398/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽVO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Miji Jeličiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika: 1. ŽV, [adresa], zastupana po punomoćniku Zoranu Vuloviću, odvjetniku u Supetru i 2. GV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Udiljku, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja prava stvarne služnosti, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 1245/2024-3 od 9. svibnja 2024., koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1245/2024-8 od 22. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-1330/2021 od 8. ožujka 2024., na sjednici održanoj 6. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija.

II. U odnosu na povredu temeljnih prava prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1245/2024-3 od 9. svibnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-1330/2021 od 8. ožujka 2024. postavljajući slijedeća pravna pitanja:

1. Je li sud drugog stupnja, kada je potvrdio prvostupanjsku presudu uz navođenje da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio činjenično stanje dužan, u situaciji kada tužiteljica osporava način utvrđivanja činjenica i zaključke koji su izvedeni, te kada u žalbi iznosi relevantne činjenice, obrazložiti iz kojih to činjenica koje prihvaća proizlazi zaključak da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava služnosti?

2. Je li sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. u situaciji kada nije u obzir uzeo sve utvrđene činjenice, a istodobno nije dao obrazloženje zbog čega te utvrđene činjenice ne uzima u obzir pri donošenju odluke iako ih je tužiteljica u žalbi isticala, jednako kao i tijekom postupka koji joj je prethodio?

3. Je li drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u vezi s čl. 375.st.1. Zakona o parničnom postupku kada se u odluci kojom potvrđuje prvostupanjsku presudu ne očituje na navode, prigovore i činjenice koje je tužiteljica iznijela u žalbi i to posebno one koje se odnose na početak tijeka roka dosjedanja, materijalno pravo koje treba primijeniti i činjenicu da svi izvedeni dokazi upućuju na to da je predmetna nekretnina u naravi put?

4. Je li sud drugog stupnja povodom izjavljene žalbe dužan ocijeniti sve žalbene navode žalitelja ili je dovoljno da u odluci kojom potvrđuje presudu potvrdi navode prvostupanjskog suda? Je li sud dužan iznijeti obrazloženje zašto pojedini žalbeni navod nije osnovan, a posebno kada žaliteljeve tvrdnje potkrjepljuju isprave koje se nalaze u spisu predmeta i na koje se žalitelj u žalbi poziva?

5. Je li sud u predmetnom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo kada je s obzirom na sve činjenice i dokaze iznesene tijekom postupka zaključio da na strani tužiteljice nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava služnosti dosjelošću predviđene odredbom iz čl. 229.st.1. ZV-a odnosno, je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada se je prilikom donošenja odluke o stjecanju prava služnosti pozvao na prethodno navedenu zakonsku odredbu?

6. Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio stav prvostupanjskog suda da je temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1997.g. prednicima tuženika predmetna nekretnina na kojoj su imali pravo korištenja vraćena u vlasništvo i da se rok za dosjelost računa od 1.listopada 1991.g. kada je na snagu stupio Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima?

7. Je li pravo korištenja postalo pravo vlasništva u svom punom smislu temeljem Zakona o preuzimanju ZOVO-a NN 53/1991 ili temeljem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1997.g. kako to tvrdi sud prvog stupnju, a potvrđuje sud drugog stupnja? Je li slijedom ovako zauzetih stavova od strane sudova došlo do pogrešne primjene materijalnog prava koja je dovela do neosnovanog odbijanja tužiteljičinog zahtjeva?

8. Je li sud u predmetnoj situaciji trebao primijeniti propise i pravna pravila koja su vrijedila prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1.siječnja 1997.g.?

9. Je li sud u predmetnoj situaciji trebao primijeniti pravna pravila Općeg građanskog zakonika koja su se primjenjivala do donošenja Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (ZOVO), a do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odredbe ZOVO-a?

10. Radi li se u konkretnom slučaju o stečenim pravima tužiteljice i drugih vlasnika povlasnih nekretnina koji imaju zaštitu temeljem odredbe čl. 389. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?

11. Je li sud u predmetnom postupku trebao primijeniti pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske broj 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12/10?“ pozivajući na čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da je riječ o pravnim pitanjima o kojima nema prakse revizijskog suda a praksa viših sudova nije jedinstvena. Također navodi da su mu postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđena temeljna prava zajamčena čl. 29. i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) kao i čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija).

2. Odgovorom na prijedlog 2. tuženik osporava navode iz prijedloga za dopuštenje revizije i predlaže da se odbaci.

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni a ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.1. Postavljena pravna pitanja (1. -4.) polaze od procesnih okolnosti koje u konkretnom slučaju nisu ostvarene. Sud drugog stupnja je odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja (čl. 375. st. 1. ZPP), a koji se u konkretnom slučaju odnose na ocjenu da tužiteljica i njeni pravni prednici nisu imali potrebnu kvalitetu posjeda (poštenje) koje je nužna pretpostavka da bi se moglo dosjelošću steći pravo služnosti.

3.2. Preostala postavljena pravna pitanja koja se odnose na računanje roka dosijedanja pored utvrđenja da tužiteljica nije imala potrebnu kvalitetu posjeda nisu od utjecaja na odluku u sporu.

3.3. Stoga i odluke na koje se tužiteljica kao razloge važnosti u odnosu na postavljena pravna pitanja poziva ne koincidiraju u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja (utvrđenje suda da nije imala potrebnu kvalitetu posjeda).

4. Na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

5. U odnosu na navode tužiteljice da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

6. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje.

7. Nadalje, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva i primjene relevantnih odredbi materijalnog prava povrijedili temeljno pravo na mirno uživanje vlasništva (čl. 48. Ustava i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju). Sudovi su u svojim odlukama iznijeli razloge u pogledu tumačenja zakonskih odredbi na kojima temelje svoju odluku u odnosu na stjecanje prava služnosti tužiteljice i pomanjkanja kvalitete (poštenja) posjeda koji razlozi navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije nisu dovedeni u pitanje.

8. Stoga je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja odbijen. U odnosu na razloge predviđene čl. 385.a st. 2. ZPP tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi joj pobijanom odlukom bila povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, te je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije odbačen.

Zagreb, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek