Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj: Gž-1821/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljice JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Branko Posavčić odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj P-237/2023-18 od 18. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Kutini, Stalne služba u Novskoj poslovni broj P-237/2023-18 od 18. listopada 2024.
II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu [broj kredita] koji su 1. kolovoza 2005. sklopili prednik 1.tužiteljice FD i 2.tužiteljice JD, DD i tuženica Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb kojom je tuženica Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb povrijedila interese i prava tužitelja tako što je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.
II Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da 1. tužiteljici FD i 2.tužiteljici JD isplati iznos od 8.232,19 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče
- na iznos od 1,45 eura od 1. listopada 2005.,
- na iznos od 1,47 eura od 1. studenog 2005.,
- na iznos od 1,99 eura od 1. prosinca 2005.,
- na iznos od 5,21 eur od 1. studenog 2008.,
- na iznos od 8,69 eura od 1. siječnja 2009.,
- na iznos od 11,20 eura od 1. veljače 2009.,
- na iznos od 12,33 eura od 1. ožujka 2009.,
- na iznos od 9,21 eur od 1. travnja 2009.,
- na iznos od 9,81 eur od 1. svibnja 2009.,
- na iznos od 5,03 eura od 1. lipnja 2009.,
- na iznos od 1,51 eur od 1. srpnja 2009.,
- na iznos od 2,45 eura od 1. kolovoza 2009.,
- na iznos od 4,30 eura od 1. rujna 2009.,
- na iznos od 4,14 eura od 1. listopada 2009.,
- na iznos od 2,27 eura od 1. studenog 2009.,
- na iznos od 5,87 eura od 1. prosinca 2009.,
- na iznos od 8,60 eura od 1. siječnja 2010.,
- na iznos od 12,61 eur od 1. veljače 2010.,
- na iznos od 11,69 eura od 1. ožujka 2010.,
- na iznos od 17,14 eura od 1. travnja 2010.,
- na iznos od 16,11 eura od 1. svibnja 2010.,
- na iznos od 18,12 eura od 1. lipnja 2010.,
- na iznos od 35,54 eura od 1. srpnja 2010.,
- na iznos od 31,95 eura od 1. kolovoza 2010.,
- na iznos od 42,91 eur od 1. rujna 2010.,
- na iznos od 39,13 eura od 1. listopada 2010.,
- na iznos od 33,04 eura od 1. studenog 2010.,
- na iznos od 45,88 eura od 1. prosinca 2010.,
- na iznos od 62,23 eura od 1. siječnja 2011.,
- na iznos od 50,66 eura od 1. veljače 2011.,
- na iznos od 54,71 eur od 1. ožujka 2011.,
- na iznos od 49,55 eura od 1. travnja 2011.,
- na iznos od 50,48 eura od 1. svibnja 2011.,
- na iznos od 72,39 eura od 1. lipnja 2011.,
- na iznos od 74,53 eura od 1. srpnja 2011.,
- na iznos od 92,83 eura od 1. kolovoza 2011.,
- na iznos od 83,43 eura od 1. rujna 2011.,
- na iznos od 73,13 eura od 1. listopada 2011.,
- na iznos od 72,03 eura od 1. studenog 2011.,
- na iznos od 71,24 eura od 1. prosinca 2011.,
- na iznos od 76,15 eura od 1. siječnja 2012.,
- na iznos od 80,43 eura od 1. veljače 2012.,
- na iznos od 81,00 eura od 1. ožujka 2012.
- na iznos od 78,04 eura od 1. travnja 2012.,
- na iznos od 80,04 eura od 1. svibnja 2012.,
- na iznos od 81,41 eur od 1. lipnja 2012.,
- na iznos od 79,11 eura od 1. srpnja 2012.,
- na iznos od 79,71 eur od 1. kolovoza 2012.,
- na iznos od 77,99 eura od 1. rujna 2012.,
- na iznos od 74,26 eura od 1. listopada 2012.,
- na iznos od 78,23 eura od 1. studenog 2012.,
- na iznos od 80,14 eura od 1. prosinca 2012.,
- na iznos od 78,18 eura od 1. siječnja 2013.,
- na iznos od 71,31 eura od 1. veljače 2013.,
- na iznos od 77,67 eura od 1. ožujka 2013.,
- na iznos od 78,23 eura od 1. travnja 2013.,
- na iznos od 75,73 eura od 1. svibnja 2013.,
- na iznos od 67,97 eura od 1. lipnja 2013.,
- na iznos od 67,77 eura od 1. srpnja 2013.,
- na iznos od 69,68 eura od 1. kolovoza 2013.,
- na iznos od 72,74 eura od 1. rujna 2013.,
- na iznos od 76,97 eura od 1. listopada 2013.,
- na iznos od 74,79 eura od 1. studenog 2013.,
- na iznos od 76,33 eura od 1. prosinca 2013.,
- na iznos od 78,09 eura od 1. siječnja 2014.,
- na iznos od 76,46 eura od 1. veljače 2014.,
- na iznos od 78,69 eura od 1. ožujka 2014.,
- na iznos od 77,96 eura od 1. travnja 2014.,
- na iznos od 75,50 eura od 1. svibnja 2014.,
- na iznos od 74,71 eur od 1. lipnja 2014.,
- na iznos od 75,07 eura od 1. srpnja 2014.,
- na iznos od 77,86 eura od 1. kolovoza 2014.,
- na iznos od 80,22 eura od 1. rujna 2014.,
- na iznos od 79,73 eura od 1. listopada 2014.,
- na iznos od 81,76 eura od 1. studenog 2014.,
- na iznos od 83,15 eura od 1. prosinca 2014.,
- na iznos od 82,33 eura od 1. siječnja 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. veljače 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. ožujka 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. travnja 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. svibnja 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. lipnja 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. srpnja 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. kolovoza 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. rujna 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. listopada 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. studenog 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. prosinca 2015.,
- na iznos od 83,44 eura od 1. siječnja 2016.,
- na iznos od 109,07 eura od 1. veljače 2016.,
- na iznos od 113,13 eura od 1. ožujka 2016.,
- na iznos od 109,16 eura od 1. travnja 2016.,
- na iznos od 105,37 eura od 1. svibnja 2016.,
- na iznos od 102,84 eura od 1. lipnja 2016.,
- na iznos od 110,81 eur od 1. srpnja 2016.,
- na iznos od 109,16 eura od 1. kolovoza 2016.,
- na iznos od 106,04 eura od 1. rujna 2016.,
- na iznos od 109,19 eura od 1. listopada 2016.,
- na iznos od 109,78 eura od 1. studenog 2016.,
- na iznos od 114,40 eura od 1. prosinca 2016.,
- na iznos od 116,21 eur od 1. siječnja 2017.,
- na iznos od 114,76 eura od 1. veljače 2017.,
- na iznos od 112,91 eur od 1. ožujka 2017.,
- na iznos od 112,18 eura od 1. travnja 2017.,
- na iznos od 109,02 eura od 1. svibnja 2017.,
- na iznos od 104,41 eur od 1. lipnja 2017.,
- na iznos od 103,02 eura od 1. srpnja 2017.,
- na iznos od 90,06 eura od 1. kolovoza 2017.,
- na iznos od 88,40 eura od 1. rujna 2017.,
- na iznos od 91,33 eura od 1. listopada 2017.,
- na iznos od 87,42 eura od 1. studenog 2017.,
- na iznos od 87,44 eura od 1. prosinca 2017.,
- na iznos od 85,57 eura od 1. siječnja 2018.,
- na iznos od 83,97 eura od 1. veljače 2018.,
- na iznos od 86,31 eur od 1. ožujka 2018.,
- na iznos od 80,12 eura od 1. travnja 2018.,
- na iznos od 73,71 eur od 1. svibnja 2018.,
- na iznos od 85,34 eura od 1. lipnja 2018.,
- na iznos od 83,01 eur od 1. srpnja 2018.,
- na iznos od 82,65 eura od 1. kolovoza 2018. i
- na iznos od 91,32 eura od 1. rujna 2018. do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da 1.tužiteljici FD i 2.tužiteljici JD naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 1.503,50 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine teče od 18. listopada 2024. do isplate, a sve u roku od 15 dana."
1.1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:
"Dopušta se tužiteljicama preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva."
2. Ovu presudu i rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP). U žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a. Posebno ukazuje i na povredu čl. 14. st. 2, čl. 26., čl. 29. st. 1. i čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - u daljnjem tekstu: Ustav RH) te na povredu čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija). Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljica i naloži im da tuženiku naknade trošak parničnog postupka kao i trošak žalbenog postupka, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje suda prvog stupnja, postupak koji im je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
6.1. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nije arbitrarna, strankama je u postupku omogućeno da iznesu sve dokazne prijedlog, svi dokazni prijedlozi su izvedeni i ocijenjeni sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a tako da neosnovano u žalbi tuženik upire na povredu ustavnog prava jednakosti pred zakonom i sudovima predviđenih čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava RH. Na taj način strankama je omogućeno pravično suđenje čime nije počinjena niti povreda prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH u vezi s čl. 6. Konvencije. Prilikom donošenja pobijane presude sud je primijenio važeće zakonske propise tako da tuženik u žalbi neosnovano upire na povredu iz čl. 115. st. 3. Ustava RH.
7. Također je pravilno i potpuno utvrđeno i činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iako se pri tome pogrešno poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO/05), a s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa, primjenom čl. 1163. st. 1. ZOO/05 trebalo je primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - u daljnjem tekstu: ZOO/91), ali isto nije utjecalo na pravilnost i zakonitost donesene odluke.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljica kao zakonskih nasljednica DD za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9010661636 sklopljenog 1. kolovoza 2005. između prednika tužiteljica kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu gdje je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
9. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se takva odredba ugovora utvrdi ništetnom, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:
- da su tužiteljice nasljednice sada pok. DD koji je 1. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa tuženikom kojim mu je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 46.015,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita i to u svrhu adaptacije stambenog prostora zbog čega je prednik tužiteljica imao status potrošača;
- da je čl. 7. predmetnog Ugovora ugovorena valutna klauzula i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja;
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;
- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;
- da je saslušanjem tužiteljice FD kao stranke, utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu prednik tužiteljice nije dobio potrebne informacije o rizičnosti ugovaranja kredita uz valutu CHF;
- da je predmetni ugovor tipski ugovor o čijim odredbama se nije moglo pregovarati;
- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja iznosi 8.232,19 EUR i to na način da isto predstavlja samo zbroj pozitivnih razlika tijekom otplate kredita.
10. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., sud prvog stupnja utvrđuje da je čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodna novine“ 96/03 – dalje ZZP/03) a onda i ništetna, slijedom čega ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.
11. Slijedom toga u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 8.232,19 EUR na ime preplate na temelju ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, smatrajući da su tužiteljice aktivno legitimirane za postavljanje takvih zahtjeva.
12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su tužiteljice aktivno legitimirane u ovom postupku kao zakonske nasljednice sada pok. DD koji je bio korisnik kredita.
12.1. Naime, prema odredbi čl. 5. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19. – dalje ZN) tužiteljice su univerzalni sukcesori pok. DD i u trenutku njegove smrti naslijedile su sve ono što je činilo njegovu imovinu, a prema Rješenju o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine Javnog bilježnika Dubravke Mokry-Uroić iz Kutine poslovni broj O-62/2015, UPP-OS-25/2015 od 10. ožujka 2020. utvrđeno je da njegovu imovinu čini i novčano potraživanje prema tuženiku iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka. Nadalje s obzirom da se potraživanje u konkretnom slučaju temelji na stjecanju bez osnove, isto se ne smatra strogo osobnim potraživanjem, te su stoga tužiteljice aktivno legitimirane u ovom postupku.
13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja svoju odluku utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pozivajući se pri tome na odredbu čl. 502. a st. 1. ZPP-a.
14. Naime, predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu s odredbama čl. 131. do 141 b. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - u daljnjem tekstu: ZZP/07).
14.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.
14.2. Tužiteljice u predmetnoj parnici traže isplatu onoga što je njihov prednik platio tuženiku na temelju ništetne odredbi. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljice pokreću kao univerzalni sukcesori pojedinačnog potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici one su se, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bile ovlaštene pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (članak 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
15. Stoga se tužiteljice, kao i sud prvog stupnja, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.
16. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i načinu promjene kamatne stope nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
16.1. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao s obzirom da je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka za kojega je navodio da je neposredno pregovarao s prednikom tužiteljica. Dakle, tuženik predloženim dokazima nije dokazao da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili predniku tužiteljica značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
16.2. Prigovor tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna odredba koja se primjenjuje automatski ako stranke drugačije ne odrede, s obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a/05 i da je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti sukladno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 EEU od 5. travnja 1993., ovaj sud ne prihvaća.
16.3. Naime, potrebno je navesti da se o istom prigovoru očitovao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1068/2022 od 8. prosinca 2022. zauzimajući shvaćanje da je naprijed navedena Direktiva 93/13/EEZ nije vremenski primjenjiva na ovu vrstu sporova, dakle da je i ovaj spor, kao što je bio i kolektivni spor, izvan dosega izravne primjene Direktive 93713/EEZ, ali da su domaći sudovi, iako su odabrali metodu tumačenja domaćeg prava u duhu prava EU-a u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, ipak uživaju određeno područje sudske procjene u primjeni domaćeg prava.
16.4. U čl. 81. st. 5. ZZP/03 predviđeno je isključenje od ocjene poštenosti ugovornih odredbi kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Međutim, odredba čl. 221. st. 1. i 2. ZOO/05 kojoj odgovara čl. 395. st. 1. i 2. ZOO/91 nisu odredbe prisilne naravi jer ugovaranje valutne klauzule i tečaja preračunavanja prepuštaju slobodnoj volji ugovornih strana, a nesporno ne predstavljaju ni prenesene odredbe nekog međunarodnog pravnog izvora. U tom smislu, niti odredba spornog čl. 7. Ugovora o kreditu, čiji je identičan sadržaj bio predmet razmatranja u kolektivnom sporu, ne odražava prisilnu zakonsku odredbu i nije bila isključena od sudske ocjene poštenosti na temelju mjerodavnog domaćeg prava, a ne bi bila isključena ni primjenom Direktive 93/13/EEZ da je primjenjiva.
17. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja pobijanom točkom I. izreke presude utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te pobijanom točkom II. izreke naložio tuženiku da tužiteljicama primjenom pravila o stjecanju bez osnove vrati ono što je primio na temelju tako ništetne odredbe, a sve to sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.
18. Pri tome je sud prvog stupnja, pravilno, pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.
18.1. Iz stanja spisa proizlazi da je do preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva došlo nakon provedenog financijskog vještačenja kojim je utvrđen iznos preplate tijekom razdoblja otplate kredita, a koje vještačenje je upravo i provođeno jer se tuženik u odgovoru na tužbu protivio tužbenom zahtjevu ne samo po osnovi već i po visini.
18.2. Prema zaključku usvojenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. dopuštena je preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
18.3. S obzirom na navedeno, neosnovano u žalbi tuženik ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a.
19. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika.
20. Odredbom čl. 388. ZOO/91 propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u individualnim postupcima.
20.1 Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91.
20.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.
21. Konkretni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 13. lipnja 2023., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon donošenja iste presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. u odnosu na restitucijski zahtjev na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, zastara nije nastupila u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim.
21.1. Također je pravilno sud prvog stupnja zaključio da zastara nije nastupila niti u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva, a sve to uzimajući obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024.
22. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonito donesena sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da su tužiteljice u cijelosti uspjele u postupku.
23. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke.
24. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st.
1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a te tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe i trošak sudske pristojbe na žalbu s obzirom da sa žalbom nije uspio zbog čega je i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
Osijek, 31. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Melita Novoselac
