Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-721/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, protiv tuženice IK (ranije BK), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Palić i Partneri j. t. d. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-769/2022-16 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-769/2022-16 od 12. srpnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 12.048,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2022., kao i radi naknade parničnog troška. Ujedno je tužitelju naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.333,77 eura.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj, pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana
5. Predmet spora je naknada za korištenje poslovnog prostora u suvlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od kolovoza 2015. do kolovoza 2018. godine.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba od 26. srpnja 2012., donesenim u postupku vođenom na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.), Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom u ½ idealnog dijela na poslovnom prostoru koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju ([adresa]) površine 62,68 m[2] , (E-5) na k. č. br. [katastarska čestica], kuća br. 6 [adresa] iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da je na temelju Ugovora o zakupu navedenog poslovnog prostora od 31. listopada 1996., sklopljenog između Grada Zagreba kao zakupodavca i oca tužene BK kao zakupca, sklopljenog na određeno vrijeme od godinu dana, otac tužene stupio u posjed navedenog poslovnog prostora u kojem je zajedno sa tuženom obavljao djelatnost svog obrta, da je nakon njegove smrti navedenu djelatnost u istom prostoru nastavila obavljati tužena, pa i u utuženom razdoblju,
- da se je Agencija za upravljanje državnom imovinom svojom izjavom od 7. veljače 2013. suglasila da se u navedenom poslovnom prostoru obavlja zajednički obrt kojeg su nositelji bili tužena i njezin otac,
- da je tuženičin otac u međuvremenu umro, nakon čega je ona samostalno nastavila obavljati djelatnost obrta u navedenom poslovnom prostoru,
- da je Sporazumom o razvrgnuću suvlasničke zajednice na navedenom poslovnom prostoru ugovoren prijenos suvlasničkog dijela Republike Hrvatske na trgovačko društvo Avix d.o.o., nakon čega je Ministarstvo državne imovine izdalo tabularnu izjavu od 6. kolovoza 2018., na kojoj je potpis izdavatelja ovjeren 8. kolovoza 2018., kojom je potvrđeno da je Avix d.o.o. u cijelosti isplatio iznose iz navedenog sporazuma, te mu se dozvoljava uknjižba prava vlasništva na idealnom dijelu Republike Hrvatske.
7. Tužitelj utuženi iznos potražuje na ime koristi koje je tužena ostvarila koristeći navedeni poslovni prostor bez valjane pravne osnove, i to u odnosu na idealni dio u vlasništvu Republike Hrvatske.
8. Prvostupanjski su pobijanu odbijajuću presudu u bitnome obrazlaže shvaćanjem da se na prava i obveze stranaka primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.,129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje: ZV), da temeljem članka 164. i članka 165. ZV-a samo nepošteni posjednik ima obvezu platiti vlasniku za koristi koje je ostvario posjedujući stvar, a da je tužena dokazala poštenje svog posjeda, navedenom suglasnošću Agencije za upravljanje državnom imovinom. Pored navedenog prihvaća i prigovor zastare potraživanja. Ovo uz obrazloženje da bi pod pretpostavkom da je tužena bila nepoštena posjednica, te da je napustila posjed predmetnog poslovnog prostora, kako to ona tvrdi, u kolovozu 2018. godine, trogodišnji zastarni rok koji se temeljem članka 164. stavka 7. ZV-a računa od dana predaje stvari, istekao do 13. listopada 2021., kada je tuženici u prvom navratu dostavljen zahtjev za mirno rješavanje ovog spora, temeljem članka 186.a stavka 3. ZPP-a.
9. Osnovani su žalbeni navodi o tome da je na temelju sadržaja suglasnosti Agencije za upravljanje državnom imovinom od 7. veljače 2013. prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženica kroz utuženo razdoblje bila poštena posjednica navedenog poslovnog prostora. Naime, odredbu članka 164. stavka 1. ZV-a, kojom je propisano da pošteni posjednik tuđe stvari koji je nema pravo posjedovati mora istu predati vlasniku, ali da nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, treba tumačiti na način da takvo pravo ima onaj pošteni posjednik koji je imao razloga smatrati da ostvaruje pravo na posjed stvari bez obveze plaćanja naknade vlasniku za njezino korištenje. Međutim, imajući u vidu kako između stranaka nije sporno da su i nakon isteka ugovora o zakupu tužena i njezin otac plaćali naknadu za korištenje navedenog poslovnog prostora, a da je za razdoblje prije utuženog, tj. za razdoblje od srpnja 2013. do srpnja 2015. Republika Hrvatska u odnosu na tuženičinog oca ishodila presudu zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3661/2017-8 od 20. srpnja 2018., kojom mu je naloženo plaćanje naknade za korištenje, ne može se zaključiti da je tužena kroz utuženo razdoblje bila pošteni posjednik u navedenom smislu.
10. U pravu je također tužitelj kako tvrdnja tužene da od kolovoza 2018. nije u posjedu predmetnog poslovnog prostora nije nesporna činjenica, te da trogodišnji zastarni rok iz članka 165. stavka 2. ZV-a nije mogao početi teći od tada iz navedenog razloga, tj. zbog toga što je u kolovozu 2018. tužena predala posjed tužitelju. Međutim, imajući u vidu da je tužitelj 6. kolovoza 2018. izdao tabularnu ispravu kojom dozvoljava trgovačkom društvu Avix d.o.o. uknjižbu prava vlasništva na njegovom suvlasničkom dijelu, nakon što mu je ovaj isplatio ugovoreni iznos, kao i neosporenu tvrdnju tužitelja da je on suvlasnik poslovnog prostora bio do kolovoza 2018., treba zaključiti da nakon kolovoza 2018. tužitelj više nije ostvarivao pravo tražiti predaju nekretnine u posjed. Stoga je ocjena da se trogodišni zastarni rok koji temeljem članka 165. stavka 2. ZV- a teče od dana predaje stvari vlasniku, u konkretnom slučaju ima računati od dana kada je prestalo tužiteljevo pravo tražiti predaju posjeda, a to je dan sa kojim je vlasnik njegovog idealnog dijela postalo trgovačko društvo Avix d.o.o. Budući da je tužitelj tek u rujnu 2021. pokušao tuženoj dostaviti zahtjev za mirno rješavanje spora, do kada je istekao navedeni zastarni rok, to se prigovor zastare ukazuje osnovanim iz prethodno navedenih razloga. Dakle, nije osnovana žalbena tvrdnja da je ovaj rok počeo teći tek podnošenjem predmetnog zahtjeva.
11. Slijedom navedenog je temeljem članka 368. stavka 2. ZPP-a žalba odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda.
Bjelovar, 6. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Vladimir Šestak
