Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-161/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sonji Vogrinc Čižmek, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 13601/2021-30 od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatski Telekom d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13601/2021-30 od 29. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan. III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu broj H3-543972-10-2021 od 31. ožujka 2021., kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu broj H3-867044-1488-2020 od 1. ožujka 2020., nije dopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (st. I. izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto stručnjak za nadzor izgradnje i osiguranje kvalitete 3, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju, stručnoj spremi i sposobnosti tužitelja (st. II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 497,71 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2024. pa do isplate (st. III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti (st. IV. izreke)

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika odnosno tonskih snimki.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da Odluka o otkazu ugovora o radu broj H3-543972-10-2021 od 31. ožujka 2021., kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu broj H3-867044-1488-2020 od 1. ožujka 2020., nije dopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto stručnjaka za nadzor izgradnje i osiguranje kvalitete 3, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju, stručnoj spremi i sposobnosti tužitelja. Takav zahtjev tužitelja zasniva se na činjeničnim navodima iz tužbe da u organizacijskoj jedinici u koju je on bio raspoređen nikakve organizacijske promjene koje bi rezultirale konkretnim viškom nisu provedene, da obujam poslova nije smanjen, naprotiv, da je u odnosu na 2019. godinu povećan za više od 50% i to kako za tzv. A-radove tako i za tzv. mini projekte, a poslovi koje je on obavljao i nadalje se obavljaju kod tuženika i njihovo obavljanje nije vezano za mjesto, odnosno lokaciju rada, već su poslovi centralizirani te među radnicima podijeljeni regionalno, da provedenom reorganizacijom nisu uvedene bilo kakve organizacijske promjene u organizacijsku jedinicu – Odsjek za osiguranje kvalitete implementacije pristupne mreže (oznake T.2.3), da djelokrug poslova i zaduženja Odsjeka nisu smanjeni, te da su u ovom Odsjeku sistematizirana identična radna mjesta kao i u prethodnom pravilniku, da njegovo radno mjesto nije ukinuto, niti je prestala potreba za obavljanjem predmetnih poslova. Nadalje, tužitelj navodi da tuženik prije donošenja Internih promjena i optimizacije projektne organizacije vezane uz FBB projekte i mini projekte u poslovima praćenja realizacije, koje su doprinijele internim sinergijskim efektima te određenom smanjenju opsega posla nije proveo savjetovanje sukladno čl. 150. st. 3. toč. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR), da nije smanjen broj radnika zaduženih za regiju za koju je bio zadužen i onih koji obavljaju identične poslove kao i on, već da je nakon donošenja Odluke o otkazu povećan, da je u Sektor za implementaciju i operacije u pristupnoj mreži (T2) od siječnja 2021. godine zaposleno čak 12 novih radnika. Tuženik prilikom donošenja Odluke o otkazu nije vodio računa o zakonskim kriterijima. Njegovo radno mjesto nije vezano za konkretno mjesto, odnosno konkretnu lokaciju rada navedenu u ugovoru o radu, već za područje određene regije koja obuhvaća više županija, pa je tako pokrivao Šibensko-kninsku i Zadarsku županiju, kao još dvoje radnika, dok su ostali radnici te iste poslove obavljali za područja drugih županija bez obzira gdje im je lokacija rada navedena u ugovoru o radu. Smatra da postupak utvrđivanja kolektivnog viška radnika nije proveden sukladno čl. 127. st. 1. i 4. i čl. 150. st. 1. i 4. ZR, niti da je prilikom utvrđivanja viška radnika tuženik postupio sukladno čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora, pa da je i zbog toga Odluka o otkazu nedopuštena. Radničko vijeće nije dobilo konkretne podatke i informacije na temelju kojih bi uopće mogli argumentirano raspravljati o namjeravanom otkazu, ali i predložiti tuženiku konkretne mjere za eventualno otklanjanje prestanka potrebe za njegovim radom, iako tuženik kontinuirano zapošljava nove radnike, kao i radnike preko Agencija za privremeno zapošljavanje, ne smatrajući shodnim sukladno obvezi iz članka 75. st. 1. Kolektivnog ugovora bilo koji od ovih poslova ponuditi njemu.

8. Pravilnikom o organizaciji tuženika i Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 21. veljače 2021., čijim stupanjem na snagu su prestali važiti raniji Pravilnik o organizaciji tuženika i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 24. prosinca 2020. nisu uvedene organizacijske promjene, jer su i novim pravilnicima ustrojeni Sektor za implementaciju i operacije u pristupnoj mreži i Odsjek za osiguranje kvalitete implementacije pristupne mreže, a broj izvršitelja tog radnog mjesta nije određen, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

9. No, tuženik u spornom otkazu navodi da je donio odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika zbog smanjenog opsega posla, te da je prilikom odlučivanja kojim će radnicima otkazati ugovor o radu vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR, i to o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika te da je primijenio i dodatne kriterije kao što su procjena učinka radnika za 2019. i 2020., ali takve svoje paušalne navode iz odluke o otkazu, tijekom prvostupanjskog postupka tuženik ničim nije dokazao, odnosno nije dokazao o kojim bi se to usporednim radnicima radilo, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tuženik nije postupio u skladu s čl. 115. st. 2. ZR.

10. Nastavno na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da mjesto rada kod tužitelja nije bilo odlučno za obavljanje poslova, a koji se zaključak temelji na pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja da tužitelj nije obavljao poslove samo na području [adresa], već na području cijele Šibensko-kninske i Zadarske županije, te da su dio njegovog posla obavljali JK i UK, koji su imali ugovoreno mjesto rada u Splitu, a nakon što je dobio otkaz uz njih da je njegov posao obavljao i GK.

11. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da bi radnici sa drugim ugovorenim mjestom rada, a istim nazivom radnog mjesta predstavljali usporedne radnike u smislu čl. 115. st. 2. ZR.

12. Nadalje, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se opseg posla za mjesto rada tužitelja nije smanjio već da se povećao, jer od strane prvostupanjskog suda prihvaćen iskaz tužitelja o povećanom opsegu posla potvrđuju i podaci o poslovima za njegovo radno mjesto koji obuhvaćaju razdoblje od 2018. – 2020. godine, iz kojih je razvidno da je u 2020. godini došlo do povećanog opsega posla tužitelja u odnosu na prethodno razdoblje.

13. Svjedoci ŽK i CK, zaposlenici tuženika, navode da je na području mjesta rada tužitelja došlo do smanjenja posla, ali njihovi su iskazi u suprotnosti sa navedenim podacima o poslovima za njegovo radno mjesto, tako da je sud prvog stupnja pravilno na temelju iskaza tužitelja i dokumentacije iz spisa utvrdio suprotno takvim njihovim tvrdnjama.

14. Budući da se opseg poslova tog radnog mjesta nije smanjio, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nisu bili ostvareni uvjeti za poslovno uvjetovani otkaz iz čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, jer je prema Odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju otkaz dan upravo zbog smanjenog opsega posla njegovog radnog mjesta.

15. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i da tuženik nije postupio po čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika od 4. lipnja 2020., jer nije tužitelju ponudio posao u skladu sa njegovim poslovnim potrebama, pod uvjetom da radnik zadovolji uvjete za ponuđeno radno mjesto te da radnik prihvati uvjete radnog mjesta koje mu se nudi.

16. Naime, prema iskazu svjedokinje NK, stručnjakinje za upravljanje odnosima s predstavnicima radnika, čiji je iskaz sud prvog stupnja prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, a osim toga njezin je iskaz podudaran iskazu tužitelja, svim radnicima koji nisu bili suglasni sa otkazivanjem ugovora o radu nuđen je ugovor o radu za agenta u call centru za privatne korisnike, ali sam ugovor tužitelju nije ponuđen, ali mu je u razgovoru ponuđena mogućnost ostanka u kompaniji. Tužitelj u svom iskazu pojašnjava da nije dobio nikakvu novu ponudu za posao, da mu nisu ponudili posao u call centru, a da ga je nakon što je proglašen viškom NK zvala u dva navrata te mu ponudila da može ostati još dva mjeseca i 6 dana u firmi jer bi tako napunio punih 35 godina radnog staža, pod uvjetom da potpiše otkaz.

17. Prvostupanjski je prihvatio iskaz tužitelja iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, a ovaj sud prihvaća njegov iskaz i iz razloga jer svjedokinja NK u svom iskazu niti ne tvrdi da je tužitelju ponuđen posao, već tvrdi da mu je ponuđena mogućnost ostanka u kompaniji, pa su u skladu s tim uvjerljivi navodi tužitelja da mu nije ponuđeno drugo radno mjesto, već da mu je ponuđeno da može ostati još dva mjeseca i 6 dana u firmi, jer bi tako napunio punih 35 godina radnog staža pod uvjetom da potpiše otkaz.

18. Nadalje iz iskaza svjedokinja NK proizlazi da je svim radnicima koji su bili obuhvaćeni kolektivnim viškom radnika iz 2021. godine, a nisu bili suglasni s otkazivanjem ugovora o radu, nuđen ugovor o radu za agenta u Call centru za privatne korisnike, no ne i tužitelju, što znači da je kod tuženika postojala poslovna potreba za novim zapošljavanjem.

19. Slijedom toga prvostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika, kada je utvrdio da Odluka o otkazu nije dopuštena i iz razloga jer je tuženik bio dužan ponuditi tužitelju posao u skladu sa njegovim poslovnim potrebama, a koje su, kao što je navedeno, postojale jer je drugim zaposlenicima koji su dobili otkaz nuđen ugovor o radu za drugo radno mjesto, ali ne i njemu.

20. S obzirom na to da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je pobijana odluka o otkazu nedopuštena zbog protivnosti čl. 115. st. 1. t. 1. i st. 2. ZR, i zbog protivnosti čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 124. st. 1. ZR, kada je naložio tuženiku da tužitelja vrati na odgovarajuće radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju, stručnoj spremi i sposobnosti.

21. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

22. Tuženik odluku o troškovima postupka žalbom samo paušalno osporava, a kako ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, trebalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. III. i IV. izreke pobijane presude.

23. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

24. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer se ne radi o trošku koji bi bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos