Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-22/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja SĐ iz [adresa], kasnije na adresama [adresa] i [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-717/2017-61 od 12. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-717/2017-61 od 12. studenog 2024. u točki I. izreke.

2. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se djelomično preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki I. izreke i sudi:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju i daljnji parnični trošak u iznosu od 127,50 eura s zateznom kamatom od 12. studenoga 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u odnosu na preostali odbijajući dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška, njegova žalba odbija kao neosnovana i u tom dijelu potvrđuje citirana presuda suda prvog stupnja.

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja, te u cijelosti, zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 1.527,94 eura s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.720,50 eura s zateznom kamatom. Preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška očito je odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, mada to nije navedeno u izreci.

1.1. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom presuđenog novčanog iznosa glavnice duga s zateznom kamatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu.

2. Protiv citirane presude u točki I. izreke žalbe su podnijele obje stranke.

3.Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka o naknadi parničnog troška u pobijanom dijelu preinači u skladu s žalbenim navodima i dosudi mu daljnji parnični trošak, uz naknadu žalbenog troška.

4. Tuženica pobija presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, te ga obveže na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženice, sve žalbene navode smatra neosnovanima, te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu točke I. izreke potvrdi.

6. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za određene mjesece u 2012., 2013. i 2014. pobliže navedene u izreci pobijane presude na ime neisplaćenih dodataka za prekovremene sate rada, rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanom prema konačnom tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.527,94 eura s zateznom kamatom.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Tuženica neosnovano u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom varijante 2B nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, su jasni, u skladu su sa izvedenim dokazima te stanjem u spisu, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Na temelju dostavljenih obračuna o plaći tuženice, evidencije o radu, zatim na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, te nakon ocjene nalaza i mišljenja vještaka kao i suglasnih iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka UĐ i LĐ, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju kao djelatna vojna osoba obavljao poslove i zadaće na terenu, na način da je bio u više navrata radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanima, da mu tuženica dodatke na plaću za taj rad nije evidentirala kao prekovremeni rad. Pri tom je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja, uvažavajući kao mjerodavnu varijantu 2 B nalaza i mišljenja, a koja je sačinjena temeljem svih provedenih dokaza, odnosno dokumentacije u spisu, a prema kojoj se prekovremeni sati umanjuju za iskorištene slobodne dane, utvrdio da je vještak izračunao da je tužitelj odradio ukupno 111,33 sati prekovremenog rada, 62 sata rada noću, 207 sati rada subotom, 195 sati rada nedjeljom i 22 sata rada blagdanom, da ukupna razlika neisplaćene plaće za to razdoblje (pojedine mjesece 2012., 2013. i 2014.) iznosi 11.881,44 kn / 1.576,95 eura, pri čemu da je tužitelj s obzirom na istaknuti prigovor zastare, djelomično povukao tužbu za isplatu razlike plaće za studeni 2011. i travanj 2012.

11. Sud je u odnosu na preostalo utuženo razdoblje ocijenio prigovor zastare kao neosnovan u primjeni odredbi čl. 139. i čl. 232. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 – dalje ZR) , utvrđujući da tužiteljeva novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina, uzimajući pritom u obzir da je tužitelj 23. studenoga 2016. tuženici podnio zahtjev za mirno rješenje spora, te potom 28. srpnja 2017. predmetnu tužbu.

12. Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja, te uz primjenu čl. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, dalje ZOSO/02) pripadnici Oružanih snaga u smislu odredaba Zakona su vojne osobe, te državni službenici i namještenici, a što je propisano i odredbama čl. 1. st. 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 73/13., dalje ZOSO/13) i na temelju njega donesenim podzakonskim aktima reguliran je status tužitelja kao djelatne vojne osobe u odnosu na utuženi prekovremeni rad na terenu, pa se primjenjuju specijalni propisi, navedeni Zakon i na temelju njega doneseni podzakonski akti.

13. Prema čl. 97. st. 5. ZOSO/02, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. rad dulje od punog radnog vremena, pod uvjetima i iznosima koji su određeni općim propisima, a prema stavku 2. na prekovremeni rad ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

14. Nakon što je 26. lipnja 2013. stupio na snagu ZOSO/13 djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično (čl. 155.), nego sukladno čl. 139. navedenoga Zakona ostvaruju posebne dodatke na plaću.

15. Odredbom čl. 219. ZOSO/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOS/02, kojima su uređena ta područja.

16. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da do 1. lipnja 2014. kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine br. 66/14., 23/15., dalje: Odluka/14), koju je donio ministar obrane na temelju ovlaštenja iz čl. 153. st. 3. ZSOS/13, a kojom je u točki IV. izrijekom isključeno pravo djelatne vojne osobe na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 118/09., dalje: Odluka/09). Tužitelju u utuženom razdoblju pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad temeljem Odluke/09, a tek nakon 1. lipnja 2014. mu ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama za vrijeme boravka na terenu jer je Odlukom/14 i to u odredbi čl. IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

17. Tuženica u žalbi prigovara da je evidencija o radnom vremenu javna isprava, i da se ne može samo tako temeljem iskaza svjedoka i tužitelja osporiti i dosuditi razlika plaće.

18. Na navedene žalbene prigovore valja odgovoriti da je sukladno čl. 230. ZPP- a dopušteno dokazivati da evidencija o radnom vremenu ne sadržava potpune podatke o prekovremenom radu djelatne vojne osobe, ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost evidencije o radu tuženika (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revr-1124/16 od 17. siječnja 2017. i rješenje broj: Revr-1696/16 od 1. ožujka 2017.) Također u ZPP nije nigdje propisano da službene evidencije tuženika trebaju imati prednost pred „personalnim“ dokazima kao izvorom saznanja o spornim činjenicama. Prvostupanjski sud opravdano nije poklonio vjeru tvrdnjama tuženika o radu tužitelja temeljem priložene evidencije koju je vodio tuženik i to iz razloga koje je izložio sud prvog stupnja. Tužitelj je dokazao da tuženikove evidencije nisu odgovarale stvarnom stanju stvari, dok je sve pravno relevantne činjenice u takvim okolnostima sud prvog stupnja utvrdio temeljem ostalih provedenih dokaza.

19. U vezi s navedenim, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, a koji su u utuženom razdoblju zajedno s tužiteljem boravili na terenu u obavljanju povjerenih zadaća, utvrdio i zaključio da tuženikove evidencije nisu odgovarale stvarnom stanju, pa stoga, bez obzira na okolnost da tužitelj evidencijama o radu nije prigovarao, odnosno da ih je potpisao, tužitelj je u ovom parničnom postupku mogao dokazivati da evidencije o radu nisu pravilno vođene, a tužitelj je to na temelju izvedenih dokaza i dokazao.

20. Tuženica neosnovano u žalbi ističe da je sud mimo prijedloga tužitelja proveo dokaze saslušanjem svjedoka UĐ i LĐ, jer suprotno proizlazi iz stanja u spisu. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi u kojima tuženica ističe da je sud pogrešno ocijenio kao vjerodostojne iskaze spomenutih svjedoka. Ovo iz razloga je iz iskaza spomenutih svjedoka proizlazi da su i oni zajedno sa tužiteljem u utuženom razdoblju boravili na terenu, pa kada se uzme u obzir da su iskazi spomenutih svjedoka u bitnim dijelovima suglasni sa stranačkim iskazom tužitelja, ocjena prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti svih navedenih iskaza nije dovedena u sumnju, a tuženica konkretno ne navodi zbog čega bi iskazi spomenutih svjedoka bili nevjerodostojni.

21. U takvim okolnostima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio kao mjerodavnu varijantu 2 B iz nalaza i mišljenja vještaka za obračun pripadajuće razlike plaće u utuženom razdoblju i tužitelju dosudio razliku plaće u iznosu od 1.527,94 eura s zateznom kamatom.

22. Stoga žalbeni navodi tuženice o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na točku I. izreke presude glede odluke o glavnoj stvari, nisu osnovani.

23. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koju je prvostupanjski sud donio uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s time da treba reći da kada se uzme u obzir da je prvostupanjski sud za troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku istome priznao ukupan iznos od 2.250,00 eura zajedno s PDV-om, za troškove vještačenja iznos od 472,50 eura, da ovako zbrojen parnični trošak tužitelja daje iznos od 2.722,50 eura, odnosno 2,50 eura, više od dosuđenog.

24. Žalbeni navodi tuženice u odnosu na dosuđujući dio odluke o naknadi parničnog troška nisu osnovani, dok su djelomično osnovani žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio odluke o naknadi parničnog troška.

25. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju priznao 50 % nagrade za zastupanje na pripremnom ročištu od 22. ožujka 2018., jer je primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) tužitelju trebalo priznati puni iznos nagrade za zastupanje na tom ročištu, odnosno daljnji iznos od 125,00 eura zajedno s PDV-om.

26. Ostali žalbeni navodi tužitelja da je sud pogrešno postupio kada nije priznao naknadu parničnog troška za sastav podnesaka od 19. prosinca 2017., 11. ožujka 2019. i 27. lipnja 2024., nisu osnovani, jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, pri čemu se ukazuje da je sud pravilno tužitelju priznao naknadu parničnog troška za sastav podnesaka od 9. siječnja 2018., 22. listopada 2019. i 5. ožujka 2024. u punom iznosu, te za sastav podnesaka od 2. rujna 2019., 22. rujna 2020. i 15. prosinca 2022.u visini 25 % nagrade.

27. Slijedom navedenog, tužitelju je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi daljnji parnični trošak u ukupnom iznosu od 127, 50 eura (125,00 eura + 2,50 eura) sa zateznom kamatom od prvostupanjskog presuđenja do isplate, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška pravilno odbijen kao neosnovan.

28. S obzirom na djelomični uspjeh u žalbenom postupku, tužitelju je, primjenom Tbr. 10. toč. 4. Tarife trebalo priznati 50 % nagrade za sastav žalbe protiv rješenja, a prema visini ožalbenog iznosa ( 127,50 eura ), nagradu u iznosu od 25,00 eura, za PDV iznos od 6,25 eura ili ukupno 31,25 eura, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu žalbenog troška trebalo odbiti kao neosnovan.

29. Slijedom svega obrazloženog, te primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

26. Prvostupanjska presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić