Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-91/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austrija d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 28. studenog 2024. broj P-187/2024-14, u sjednici vijeća 6. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu od 28. studenog 2024. broj P-187/2024-14.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3697430 od 27. rujna 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec 28. rujna 2006. pod brojem OU-1539/06-1 koja glasi: "…3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…", pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 511,88 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2006. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 589,05 EUR sa zateznom kamatom od 28. studenog 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tuženice i predlaže žalbu odbiti, ukazujući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. veljače 2024. donio presudu broj Rev-673/2023-2 u kojoj je izrazio shvaćanje o pravu potrošača na restitucijski zahtjev u pravno i činjenično identičnom sporu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3697430 od 27. rujna 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec 28. rujna 2006. pod brojem OU-1539/06-1 koja glasi: „NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", kao i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 511,88 EUR koji je plaćen tuženici po osnovi navedene ništetne odredbe sa zateznom kamatom od dana plaćanja.

6. Polazeći od nespornih činjenica - da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 218-50-3697430 od 27. rujna 2006., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec 28. rujna 2006. pod brojem OU-1539/06-1 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je u čl. 3. ugovorena naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) i da je tužitelj platio tuženici s osnova te naknade iznos od 511,88 EUR, te spornih činjenica koje se odnose na pitanja - je li tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, je li ugovorna odredba iz čl. 3. nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova plaćenog temeljem te odredbe, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača jer je u Ugovoru o kreditu naveden kao fizička osoba koji je tada bio zaposlen kod poslodavca (trgovina "Anita" vl. TB), kao i da je kredit realiziran radi kupnje osobnog vozila, a da tuženica koja prigovara aktivnoj legitimaciji nije dokazala da tužitelj nema svojstvo potrošača iako raspolaže dokumentacijom na bazi koje je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, pa sud zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru

- da o sadržaju sporne odredbe stranke nisu pregovarale s obzirom da predmetni ugovor predstavlja tipski ugovor koji je formuliran od strane tuženice kako u dijelu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada tako i u dijelu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i ispunjenje ugovorne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, da tužitelju nije predočeno prilikom uzimanja kredita na što se odnosi tzv. ulazna naknada i da stranke nisu pregovarale o parametrima koji utječu na njezinu visinu

- da se radi o odredbi koja nije razumljiva s obzirom da nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina tzv. ulazne naknade i koju je jednostrano odredila tuženica i za taj iznos umanjila visinu isplaćenih novčanih sredstava s osnova kredita, pa je ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača

- da nije osnovan prigovor zastare jer je čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, a što u konkretnom slučaju znači da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude koja je donesena u ovom postupku,

pa je prvostupanjski sud pod toč. I. izreke utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu pozivom na čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., u daljnjem tekstu: ZZP), dok je pod toč. II. izreke obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 511,88 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2006. do isplate pozivom na čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), ukazujući da je povodom činjenično i pravno istovjetnog spora Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje u predmetu broj Rev-673/2023, kao i Sud Europske unije u predmetima C- 84/19, C-222/19 i C-252/19.

7. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je pogrešno primijenio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da ista ima izravnu primjenu u ovom postupku te je propustio izvesti dokaze u ovom postupku. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu 2007. (ispravno 27. rujna 2006.) niti jedan propis nije obvezivao tuženicu na dužnost obrazlaganja naknade za korištenje kredita, te je takva obveza uvedena tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15.) pa tuženica nije postupala protuzakonito. Smatra da sud nije objasnio na temelju čega je utvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nastupao u svojstvu potrošača i da je teret dokaza te činjenice na tužitelju, da je pogrešno protumačio odredbe o zastari potraživanja jer ista teče od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze a to nije "povezano s kolektivnom tužbom", niti je bilo mjesta primjeni čl. 1115. ZOO vezano uz pravo tužitelja na isplatu zatezne kamate jer tuženica nije postupala protuzakonito nego po uputama HNB.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, pa niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica tvrdeći da sud „nije izveo sve dokaze“ s obzirom da su svi dokazi provedeni, odnosno da nije odbijen niti jedan dokazni prijedlog stranaka, kao niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje kada tvrdi da nije jasno na temelju čega je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača i da je čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, s obzirom da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva, koje su obrazložene jasnim i dostatnim razlozima koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost.

9. Vezano uz tvrdnje tuženice da nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da tužitelj ima status potrošača, valja istači da je sud pod toč. 53. do 55. obrazloženja iznio jasne i dostatne razloge na temelju kojih je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a tuženica koja je tu činjenicu osporila uopćenim razlozima i na kojoj je bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača – isto nije dokazala.

10. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo dokaze nije predlagala, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici primjenom čl. 81. st. 4. ZZP.

11. Iako je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada jednokratno 3,30% od iznosa kredita jasna i lako uočljiva, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ostaje nejasnim na što se jednokratna naknada odnosi, tim više je u čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan "platiti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane (…)", kao i da tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (naravno niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, a iz čega slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da je ništetna (čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP).

12. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 27. rujna 2006., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.

13. Nisu točne žalbene tvrdnje tuženice da je presuda utemeljena na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa jer to ne proizlazi niti iz jednog dijela obrazloženja pobijane presude, pri čemu valja istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 13. veljače 2024. broj Rev 673/2023-2 ocjenjujući postupanje banke iz tog postupka (u činjenično i pravno identičnom sporu) kroz primjenu čl. 83. ZZP koja propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, ukazao da banke (između ostalih i tuženica) nisu postupale u dobroj vjeri (i) kada su prilikom sklapanja ugovora o kreditu ugovarale način promjene stope jednostranom odlukom i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF što je utvrđeno u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

14. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu i kada je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. sat. 1. ZOO), kao i pravo tužitelja na isplatu zatezne kamate temeljem čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenom stjecateljicom, kao i da je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare pa je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

15. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

16. Tuženica pobija odluku o troškovima u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari sadržajno ne iznoseći žalbene razloge, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), to je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. izreke.

17. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je zahtjev tužitelja odbijen primjenom čl. 155. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 6. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek