REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1517/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Andrijani Markić Jurišić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika specijaliste NU, u pravnoj stvari tužitelja HU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u OD Borić&Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika, Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević&partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 6. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženi zahtjev tužitelja HU, OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 92,98 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 da tužitelju, HU, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 2.478,29 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 36,65 eura od 6. srpnja 2010.,

- 29,37 eura od 10. kolovoza 2010.,

- 50,76 eura od 16. rujna 2010.,

- 42,55 eura od 22. listopada 2010.,

- 43,66 eura od 14. studenog 2010.,

- 43,66 eura od 14. studenog 2010.,

- 43,68 eura od 18. studenog 2010.,

- 63,18 eura od 24. prosinca 2010.,

- 56,00 eura od 2. veljače 2011.,

- 55,03 eura od 20. veljače 2011.,

- 57,98 eura od 20. ožujka 2011.,

- 54,72 eura od 28. travnja 2011.,

- 73,79 eura od 31. svibnja 2011.,

- 74,29 eura od 25. lipnja 2011.,

- 93,58 eura od 30. srpnja 2011.,

- 85,55 eura od 1. rujna 2011.,

- 75,49 eura od 1. listopada 2011.,

- 74,41 eura od 30. listopada 2011.,

- 73,64 eura od 1. prosinca 2011.,

- 77,21 eura od 31. prosinca 2011.,

- 82,18 eura od 14. veljače 2012.,

- 82,18 eura od 14. veljače 2012.,

- 82,29 eura od 13. ožujka 2012.,

- 1.026,44 eura od 13. ožujka 2012.,

do isplate, s time da se zakonska zatezna kamata od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju HU, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u visini 1.816,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 6. veljače 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. ožujka 2022. podnio tužbu u kojoj navodi kako su tužitelj i tuženik 14. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 3206498758/06 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 25.801,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti od prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru tužitelj je u cijelosti ispunio. Nadalje, tužitelj se poziva na pravomoćnu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Pravna stajališta u navedenim odlukama potvrđena su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.. Tužitelj smatra kako predmetni ugovor o kreditu ispunjavan uvijete iz navedenih sudskih odluka obzirom je zaključen 14. travnja 2006. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nakon nalaza i mišljenja vješta, tužitelj je podneskom od 16. siječnja 2024. uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje iznose kako je navedeno u točki II. izreke ove presude, te troškove postupka.

2.1. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe prigovor nedostataka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da uplate po predmetnom kreditu nisu vršene samo od tužitelja već i od strane trećih osoba; osporava tužitelju status potrošača navodeći kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva iz kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, ističe prigovor zastare, te osporava visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata. U odnosu na valutnu klauzulu tuženika smatra kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu obzirom je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja i podneska tužitelja kojim postavlja konačni tužbeni zahtjev, tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva (za iznos od 92,98 eura). U odnosu na nalaz i mišljenje, tuženik ne osporava matematički izračun vještaka. Smatra kako je sud, u slučaju da tužbeni zahtjev ocijeni osnovanim, dužan uzeti u obzir i iznose kada je tužitelj plaćao manje iznose tzv. negativne razlike.

3. Tijekom postupka sud je pročitao isprave koje prileže spisu i to: Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 6-13), obračun efektivne kamatne stope/realne kamatne stope (list 13-16), promet po kreditu (list 17-25, 343-351), izveden je dokaz financijskim vještačenjem, te je saslušan je tužitelj.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 14. travnja 2006. sklopljen ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za iznos 25.801,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i valutnu klauzulu, uz rok otplate 84 mjeseca, da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.

6. Među strankama je sporna osnov i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija, tužiteljevo svojstvo potrošača, sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa preplaćenih iznosa s obzirom na odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, te tijek zateznih kamata.

7. Podneskom od dana 16. siječnja 2024., nakon provedenog vještačenja, tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 2.478,29 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose čime je prvotno istaknuti tužbeni zahtjev (2.571,26 eura) umanjio za 92,98 eura, a na koje povlačenje tuženik nije pristao. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti da se tuženik navedenom smanjenju izričito protivio u podnesku, pa je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki I. izreke, a sve u vezi pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. broj: Su-IV-16/2021-8; da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako je u ovom slučaju tužbeni zahtjev smanjen, odnosno tužba u navedenom dijelu povučena nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a obzirom se ne radi o preinaci tužbe iz čl. 193. ZPP-a, te imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje nema mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe, već je o tom dijelu tužbenog zahtjeva sud odlučio ovom presudom, pod točkom I. izreke.

8. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, obzirom da uplate nije vršila tužiteljica već su ih vršile i druge osobe, valja reći kako sud takve navode smatra neodlučnim. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je tužitelj otplaćivao kredit. Sukladno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. dalje: ZOO) obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju. Stoga je sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

9. U odnosu na istaknuti osporeni status potrošača tužitelja valja istaknuti kako je čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. dalje ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svom iskazu tužitelj je naveo kako mu je predmetni kredit bio potreban radi kupnje osobnog vozila, što proizlazi i iz odredba Ugovora o kreditu, te da je predmetno vozilo koristio za osobne potrebe, a u vrijeme zaključenja ugovora nije imao registrirani obrt ili osnovano trgovačko društvo. Nadalje, iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, a iz kojeg u bitnome proizlazi da u trenutku sklapanja nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo, te je po zanimanju edukacijski rehabilitator.

10. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

11. U odnosu na navode tuženika vezano za valutnu klauzulu, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

12. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

14. S toga, a po prijedlogu stranka je saslušan tužitelj na navedene okolnosti. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je sa službenikom banke kratko razgovarao o predmetnom kreditu, te je vidio otplatni plan koji je izgledao realno i da bi ga mogo otplatiti. Prilikom pregovaranja nije mu bio ponuđen ugovor u nekoj drugoj valuti već joj je rečeno da u valuti švicarskog franka neće biti promjena te da će iznos iz otplatnog plana ostati isti. Na sadržaj ugovora nije mogao utjecati, te ga je dočekao već pripremljeni ugovor. Tužitelj je također naveo kako nije bio upozoren na rizike vezane za valutu švicarskog franka.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja, kao korisnika kredita, u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi. Stoga je za zaključiti da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 14. travnja 2006. u istom dijelu, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 11., 13., 46., čl.50. i 108. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a i stoga je odlučeno kao u stavku II. izreke presude.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem dostupne dokumentacije, kao relevantno proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.687,71 eura (tablica 1. list 478.). Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi kako ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita ukoliko manje plaćene razlike prebijemo s više plaćenim razlikama iznose 2.478,29 eura (tablica 3., list 479-480 spisa).

17. U odnosu na prigovor tuženika da se prilikom provođenja financijskog vještačenja mora uzeti u obzir samo onaj obračun koji uključuje sve razlike nastale uslijed promjene tečaja pa tako i promjenu parametara koje su dovele do smanjenja anuiteta (tzv. negativnih razlika) valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

18. U odnosu pak na pitanje zastare napominje se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.). S tim u svezi ističe se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, pa kako je tužitelj tužbu podnio 16. ožujka 2022. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.371. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 2.478,29 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datum dospijeća/plaćanja vidljivi u tablici na l.479-480. spisa, to je tužbeni zahtjevi valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.104.st.1., čl.210.st.1., čl.214. i čl.29. ZOO-a.

20. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022).

21. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.5. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (2.478,29 EUR) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa).

22. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: za sastav tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 7.1.), podnesak od 22. travnja 2022., 16. siječnja 2024. i 27. veljače 2024. svaki u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 8.1.), pristup na ročišta 22. svibnja 2023., 21. listopada 2024. i 21. siječnja 2025. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1.) što uvećano za vrijednost boda od 1,33 eura (za trošak sastava tužbe i podnesak od 22. travnja 2022.) odnosno 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.581,33 EUR. Također, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu 199,00 EUR i sudske pristojbe za tužbu u iznosu 36,08 eura odnosno sveukupno 1.816,41 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

23. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.2. ZPP-a te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki III. i IV. izreke.

Zagreb, 6. veljače 2025.

Sudac:

Andrijana Markić Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika