Poslovni broj: UsI-5467/24-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: KJO, rođena **.**.1980., državljanka Nepala, zastupana po opunomoćeniku Zoranu Baueru, odvjetniku iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, Zagreb, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 03. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/24-06/21384, URBROJ: 511-01-213-24-2 od 20. prosinca 2024. godine.

II. Odobrava se tužiteljici besplatna pravna pomoć u postupku međunarodne zaštite te se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana pružatelju besplatne pravne pomoći, odvjetniku Zoranu Baueru iz Zagreba, nadoknadi troškove ovog upravnog spora od 1.250,00 €.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava tuženikovo rješenje od 20. prosinca 2024. godine, kojim joj je kao tražiteljici međunarodne zaštite ograničena sloboda kretanja, smještajem u Prihvatni centar za strance (Centar), na razdoblje od tri mjeseca. Tužiteljica u tužbi navodi da joj je motiv dolaska u Republiku Hrvatsku (RH) bilo traženje međunarodne zaštite, ali da je jeftiniji put bio preko traženja dozvole za boravak i rad. Ističe da ju je poslodavac bio prevario te da je nakon toga bila našla novi posao, pa navodi da je uvijek poštovala domaće propise i da je neupućena u njih. Smatra da je dvostruko viktimizirana te da joj je izrečena najteža mjera ograničenja slobode kretanja. Tužiteljica posebno navodi da joj je izražavanje namjere za međunarodnu zaštitu bilo onemogućeno u Policijskoj postaji Opatija. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je strankinja, državljanka Nepala, koja više nije u stanju predočiti svoju ispravu o identitetu, ali su podaci o toj ispravi dostupni u informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova.

Nesporno je da je tužiteljica u RH najprije došla zakonito, jer je imala dozvolu za boravak i rad, važeću do 11. rujna 2024. godine. Poslodavac tužiteljice je prije isteka navedenog roka bio zatražio produljenje navedene dozvole, ali je naknadno od toga odustao, pa je postupak produljenja bio obustavljen.

Tužiteljica je nakon toga otišla u Mađarsku, koja joj je izrekla mjeru zabrane ulaska i boravka u Schengenskom prostoru od 11. listopada 2024. godine do 11. listopada 2026. godine.

Usprkos tome, tužiteljica se vratila u RH (u Rijeku), nakon čega je bez isprave o identitetu 01. prosinca 2024. godine zatečena u autobusu na putu za Italiju. Istog dana je Policijska postaja Opatija tužiteljici donijela rješenje o protjerivanju i rješenje o smještaju u Centar.

Tužiteljica je u Centru 20. prosinca 2024. godine izrazila namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u RH, nakon čega je istog dana doneseno osporavano rješenje, kojim joj se smještaj u Centar, kao mjera ograničenja slobode kretanja, sada određuje kao tražiteljici međunarodne zaštite, na temelju čl. 54. st. 2. t. 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17 i 33/23

- ZMPZ).

U čl. 54. st. 2. t. 7. ZMPZ-a je propisano da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju, donesene u skladu s odredbama propisa o strancima.

Ne ulazeći u pitanje osnovanosti tužiteljičinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, sud ne prihvaća tvrdnju tužiteljice da joj je motiv dolaska u RH bilo traženje međunarodne zaštite, jer je u tom slučaju međunarodnu zaštitu mogla zatražiti odmah po dolasku u RH, a ne tek nakon što joj je doneseno rješenje o protjerivanju i o smještaju u Centar.

Naime, ukoliko po ocjeni stranca postoje elementi zbog kojih bi trebao i mogao tražiti međunarodnu zaštitu, tada taj stranac prvenstveno treba postupati u pravcu traženja međunarodne zaštite, a ne oslanjati se na izdanu dozvolu za boravak i rad s ograničenim rokom važenja. Stranac kao tražitelj međunarodne zaštite također ima mogućnost traženja dozvole za rad, pod propisanim uvjetima iz ZMPZ-a. Prema tome, tužiteljica je na temelju ranije izdane dozvole za boravak i rad (s rokom važenja do 11. rujna 2024. godine) morala i mogla biti svjesna da u RH boravi samo privremeno, a usprkos tome namjeru za traženje međunarodne zaštite nije izrazila sve do donošenja odluke kojom se protjeruje iz RH i odluke kojom se do tada smješta u Centar.

Također se ne može prihvatiti tvrdnja tužiteljice da joj je onemogućeno izražavanje namjere za međunarodnu zaštitu još u Policijskoj postaji Opatija, jer je i u tom slučaju očito da je namjeru za traženje međunarodne zaštite htjela izraziti tek po uhićenju i saznanju da je u odnosu na nju doneseno rješenje o protjerivanju i o smještaju u Centar, što upravo predstavlja situaciju iz čl. 54. st. 2. t. 7. ZMPZ-a, odnosno okolnost koja omogućuje ograničenje slobode kretanja zbog ocjene da se traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju.

Sud ne prihvaća ni tvrdnju tužiteljice da je poštovala domaće propise i da je neupućena u njih, jer iz nespornog činjeničnog supstrata nedvojbeno proizlazi da joj je za vrijeme boravka u Mađarskoj zabranjen boravak u Schengenskom prostoru do 11. listopada 2026. godine, a također joj je poznato da joj je raniji radni odnos u RH (u odnosu na koji joj je bila izdana dozvola za boravak i rad) bio prestao, jer to proizlazi i iz njezinih tužbenih navoda. Tužiteljica pored toga više ne raspolaže svojom ispravom o identitetu.

Dakle, u situaciji izrečene zabrane boravka u Schengenu, s isteklom dozvolom za boravak i rad i bez isprave o identitetu, tužiteljica očito smatra da se i dalje može nesmetano kretati unutar RH i unutar Schengenskog prostora - s obzirom na to da je u toj situaciji pokušala iz RH otputovati u Italiju (a prethodno se iz Mađarske vratila u RH).

Opisano ponašanje tužiteljice upravo ukazuje na to da ona svjesno ne poštuje mjere koje su joj izrečene, kao ni domaće propise, a da je namjeru za međunarodnu zaštitu htjela izraziti i izrazila tek po donošenju rješenja o protjerivanju i o smještaju u Centar.

Stoga sud smatra da je tuženik pravilno i zakonito tužiteljici na temelju čl. 54. st. 2. t. 7. ZMPZ-a ograničio slobodu kretanja.

U pogledu konkretne mjere ograničenja slobode kretanja smještajem u Centar, sud ocjenjuje da se doista na temelju čl. 54. st. 6. ZMPZ-a drugim mjerama ograničenja slobode kretanja ne bi mogla ostvariti svrha tog ograničavanja - kako je to naveo i tuženik u osporavanom rješenju - s obzirom na to da tužiteljica očito ima namjeru nastaviti se kretati unutar Schengenskog prostora bez isprave o identitetu i u situaciji izrečene mjere zabrane boravka u Schengenu. Zato u konkretnom slučaju nije primjenjiva ni jedna druga mjera ograničenja slobode kretanja iz čl. 54. st. 5. ZMPZ-a.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.

Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužiteljice, jer sve bitne činjenice za donošenje odluke proizlaze iz dostupne materijalne dokumentacije i iz navoda stranaka u upravnom sporu.

Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužiteljice je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% sveukupno iznosi 1.250,00 €.

U Zagrebu, 03. veljače 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Zoran Bauer

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335