REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-132/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. OF i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 278. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu os. LF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu od 6. listopada 2021. broj K-228/2019-30 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 18. kolovoza 2023. broj Kž-42/2023-4, u sjednici održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. LF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu od 6. listopada 2021. broj K-228/2019-30 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 18. kolovoza 2023. broj Kž-42/2023-4, LF je osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave u poticanju iz čl. 278. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ.

2. Osuđenik je putem branitelja Bojana Bacingera, odvjetnika u Čakovcu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog toga što je osuđen „… u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (čl. 515. st. 1. Zakona o kaznenom postupku …) … povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točki 1. do 4. ZKP-a … povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 2. ZKP-a … povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu …“ dakle, zahtjev je podnesen iz osnova označenih u čl. 515. st. 1. te 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP-22). Predlaže ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratiti „sudu na ponovno suđenje i odluku“ uz odgodu izvršenja pravomoćne presude.

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24 - dalje: ZKP-24).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik smatra da su „u konkretnom slučaju, propuštajući na valjan način obrazložiti drugostupanjsku presudu …“, ostvarene povrede iz čl. 515. st. 1. i 517. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 468. st. 2. ZKP-22. Citiranjem zakonskih i konvencijskih normi te opsežnim upiranjem na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) ističe kako „… propuštanje odlučivanja o onim suštinskim pitanjima u pravilu dovodi do kršenja čl. 6. Europske konvencije.“ te da je u ovom predmetu „… drugostupanjski sud … olako prešao preko niza navoda iznesenih u žalbi … čime se uopće nije očitovao o razlozima koji su bitni za ispravno i zakonito presuđenje … već se samo zadovoljio pukim potvrđivanjem i upućivanjem na odluku nižeg suda.“ Pritom reproducira gotovo u cijelosti sadržaj žalbe podnijete protiv prvostupanjske presude tvrdnjom da drugostupanjski sud „… žalbene navode … jednostavno sustavno odbacuje …“ iako se osuda „… bazira … na iskazu III.optuženog KF, koji je preminuo, a čija snimka iskaza se na ročištu samo reproducirala, te izjave I. okrivljene … koja je dala svoj iskaz prilagođen ranije danom iskazu III. optuženog, a u svrhu obrane i otklanjanja odgovornosti sa sebe, te u nedostatku ikakvih drugih dokaza.“ Nastavlja kako se „… žalbeni razlog … odnosio na činjenicu da prvostupanjski sud ni u kojem trenutku, temeljem svih predloženih dokaza, nije utvrdio namjeru II. okrivljenika da bi on poticao I. okrivljenika ili III. osumničenika na počinjenje djela.“, a drugostupanjski sud „… samo paušalno i dokono upućuje na isti zaključak prvostupanjskog suda, bez ikakvih konkretnih i valjanih obrazloženja, što je apsurdno.“ Smatra stoga da navedena „… povreda načela pravičnog postupka u žalbenom postupku … predstavlja i sama za sebe razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.“

5.1. Pored toga osuđenik, „… s obzirom na specifičnost … ovog izvanrednog pravnog lijeka … polazi od pretpostavke kako je činjenično stanje pravilno utvrđeno, no kako je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak o postojanju namjere u njenom postupanju.“, pa smatra ostvarenom povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP-22 u vezi s čl. 469. toč. 2. ZKP-22. Pojašnjava kako postojanje namjere „… prvostupanjski sud obrazlaže iz proturječnih iskaza I. okrivljenika …“ odnosno da se

„… namjera … izvodi isključivo iz iskaza III. optuženika …“ zanemarivši činjenicu da je taj „… imao više razloga zbog kojih bi lažno teretio II. okrivljenika.“

6. Prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP-24 (odredbe čl. 515. do 519. ZKP-24 neizmijenjene na snazi od 27. srpnja 2017.) zahtjev se može podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP-24 ograničen samo na ispitivanje povreda na koje se poziva osuđenik. Pored toga, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona zahtjev podnosi, potrebno je konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje također znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) što je osnova za utvrđenje krivnje i primjenu materijalno pravnih odredbi zakona.

7. Utvrđenje namjere kao elementa kaznenog djela odlučna je činjenica koja je bila predmetom dokazivanja tijekom rasprave, a potom problematizirana i u žalbenom postupku. Ponovno polemiziranje osuđenika u zahtjevu o nepravilnosti utvrđenja/nedokazanosti ove činjenice izraz je njegova nezadovoljstva ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud.

8. Nadalje, nije u pravu osuđenik da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve bitne žalbene navode kako nalaže mjerodavna odredba čl. 487. st. 1. ZKP-22.

8.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je krivnja osuđenika utvrđena nakon ocjene materijalnih (dokumentacije) i personalnih (iskazi svo troje okrivljenika) dokaza, prihvaćanjem iskaza OF i KF (potvrda o plaći sačinjena isključivo na traženje i na temelju izjave LF), dok je osuđenikovo negiranje bilo kakve uloge u predmetnim radnjama ocijenjeno neuvjerljivim, naivnim i neživotnim.

8.2. Osuđenik je u žalbi protiv prvostupanjske presude naznačio da je pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-22), povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni.

8.3. Obrazloženje drugostupanjske presude koncipirano je na način da su najprije neosnovanim ocijenjeni žalbeni prigovori osuđenika označeni kao bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-22 (odlomak 6., 6.1.), a potom su u nastavku razmotreni ključni prigovori činjenične naravi, upravo oni koji su ponovljeni i u zahtjevu.

8.4. Naime, sagledavajući sadržaj žalbe drugostupanjski sud pravilno uočava da se glavne zamjerke činjenične naravi odnose na osporavanje dokazanosti „… subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela.“ odnosno da „… nije utvrđena opstojnost namjere …“, te da se presuda „… temelji na iskazu MF koji je u tijeku istrage imao status okrivljenika, na čije ispitivanje nisu pozvani II optuženik [osuđenik] i njegov branitelj, slijedom čega se radi o dokazu na kojem se ne može isključivo temeljiti pobijana presuda.“ Međutim, ove prigovore žalbeni sud ne nalazi osnovanim, prihvaća ocjenu dokaza iz prvostupanjske presude, uz jasan odgovor žalitelju da „… osim sadržaja iskaza pok. MF prvostupanjski sud je imao na raspolaganju čitav niz relevantnih dokumenata kojima je nepobitno utvrdio protupravno ponašanje I. opt. OF i II opt. LF.“ tako da se osuda ne „… zasniva isključivo na sadržaju iskaza MF.“ (odlomak 7., 7.1., 7.2.). Pored toga, u nastavku (odlomak 7.3.) sud drugog stupnja obrazlaže kako „Suprotno žalbenom navodu iz sadržaja činjeničnog opisa vrlo jasno je opisana opstojnost namjere I i II optuženika tempore criminis, pri čemu nije od značaja činjenica to što u činjeničnom opisu nije eksplicitno navedeno da se u konkretnom slučaju radi o počinjenju kaznenog djela kao rezultata namjere ili nehaja.“ Ovim je argumentom drugostupanjski sud, u sklopu ocjene pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, ujedno odgovorio žalitelju i na neutemeljenost prigovora o nedostatku izreke presude istaknutom u žalbi (nerazumljiva i proturječna sama sebi) kao obliku povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-22.

8.5. Valja dodati da dokumentacija u spisu, na koju se pozivaju niži sudovi, dokazuje sačinjavanje i uporabu lažne isprave (potvrda o isplaćenim plaćama OF za razdoblje od 1. svibnja 2015. do 30. studenog 2015. radi ostvarivanja prava na porodiljnu naknadu u nepripadajućem iznosu), dakle nedvojbeno se radi o relevantnim dokazima za opstojnost kaznenog djela, kako počinitelja tako i poticatelja. Da je pok. KF sačinio predmetnu Potvrdu o plaći upravo na traženje LF

„… iako su znali da 1. okrivljenoj OF u navedenom razdoblju nije isplaćena niti jedna plaća …“ (čime je jasno opisana osuđenikova dolusna radnja poticanja na kazneno djelo krivotvorenja isprave) prvostupanjski sud utvrđuje iz konfrontiranog iskaza OF i nekonfrontiranog iskaza KF. Stoga je pravilna ocjena žalbenog suda da se osuđujuća presuda za LF ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri samo na zapisniku o ispitivanju KF.

8.6. Prema izloženom, kako iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je sud drugog stupnja razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika odnosno nije previdio ni jedan važan prigovor (nedokazanost krivnje, osuda utemeljena na nekonfrontiranom dokazu), nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-22.

8.7. Nadalje, sagledavajući argumentaciju prvostupanjske i drugostupanjske presude jasno je razvidno na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti osuđenika, iznijeti razlozi su više nego dostatni, razumni i uvjerljivi pa nije osnovano ni smjeranje osuđenika na povredu pravičnosti postupka zbog proizvoljnosti sudova pri ocjeni dokaza i utvrđenju činjenica, povredi konfrontacijskog prava odnosno arbitrarnosti osude.

9. Nezadovoljstvo načinom na koji su sudovi cijenili dokaze i izveli zaključak o krivnji osuđenik izražava i isticanjem povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP- 22 iako navedenim prigovorima (odlomak 5.1.) opetovano problematizira pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica i ocjenu dokaza što nije predmet ispitivanja ovog pravnog lijeka.

10. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP-24 trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP- 24.

Zagreb, 6. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo