Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1109/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 15. siječnja 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 26. srpnja 2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 30. srpnja 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV- 25231/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“.

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju DU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati ukupan iznos od 2.665,21 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

13,67 € tekućom od 15.02.2009.

13,76 € tekućom od 15.03.2009.

13,92 € tekućom od 15.04.2009.

13,86 € tekućom od 15.05.2009.

18,50 € tekućom od 15.06.2009.

18,65 € tekućom od 15.07.2009.

18,59 € tekućom od 15.08.2009.

18,62 € tekućom od 15.10.2009.

18,68 € tekućom od 15.11.2009.

18,56 € tekućom od 15.12.2009.

18,63 € tekućom od 15.01.2010.

18,39 € tekućom od 15.02.2010.

18,33 € tekućom od 15.03.2010.

17,93 € tekućom od 15.05.2010.

17,92 € tekućom od 15.06.2010.

17,61 € tekućom od 15.07.2010.

17,52 € tekućom od 15.08.2010.

17,15 € tekućom od 15.09.2010.

17,46 € tekućom od 15.10.2010.

17,35 € tekućom od 15.11.2010.

17,38 € tekućom od 15.12.2010.

16,54 € tekućom od 15.01.2011.

16,91 € tekućom od 15.02.2011.

16,99 € tekućom od 15.03.2011.

38,23 € tekućom od 15.05.2011.

37,68 € tekućom od 15.06.2011.

37,45 € tekućom od 15.07.2011.

56,73 € tekućom od 15.08.2011.

61,62 € tekućom od 15.09.2011.

62,59 € tekućom od 15.10.2011.

62,82 € tekućom od 15.11.2011.

62,67 € tekućom od 15.12.2011.

62,69 € tekućom od 15.01.2012.

62,36 € tekućom od 15.02.2012.

62,30 € tekućom od 15.03.2012.

62,40 € tekućom od 15.04.2012.

62,40 € tekućom od 15.05.2012.

62,29 € tekućom od 15.06.2012.

62,30 € tekućom od 15.07.2012.

62,38 € tekućom od 15.08.2012.

62,42 € tekućom od 15.09.2012.

1.270,96 € tekućom od 15.10.2012., do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.358,36 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 5. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, odn. Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu u valuti CHF prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u valuti CHF. Tuženik mu prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom u valuti CHF.

1.1. Navodi da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu 1-7 točaka izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Zbog toga smatra da je tuženik od njega naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova, a točni iznos ne može specificirati jer mu je tuženik odbio dostaviti relevantnu dokumentaciju.

1.3. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.4. Navodi da je prema čl. 1111.st.1. ZOO-a propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno st. 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Čl. 1115. propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.5. Odredbom čl. 502. C ZPP-a, propisano je i da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

1.6. Prema čl. 6.st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a budući da tuženik isto odbija, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 10.04.2024. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, opisan kao u izreci presude, a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., br. Rev- 549/2023., predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Ističe da pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.

3.1. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka jer su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. No, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.

3.2. Osim toga, smatra da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji propisuje da prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

3.3 Radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari – uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, a o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Stoga je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena, kao što je i danas. Ističe kako je odredbom iz čl. 22. st. 1. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti - konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima.

3.4. Stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Sud je presudom br. P-979/2023-20 od 26. lipnja 2024. usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koju je presudu povodom žalbe tuženika Županijski sud u Puli-Pola pod br. Gž-1161/2024-2 od 14. listopada 2024. ukinuo te vratio sudu na ponovno odlučivanje.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je i dalje ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva opisanog kao u izreci ove presude predlažući da ga sud u cijelosti usvoji, a kojem tužbenom zahtjevu se tuženik i dalje protivi.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke za kupnju osobnog vozila i plaćanja premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.300,00 CHF s rokom otplate na 7 godina;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odn. na dan plaćanja;

- da je kredit prijevremeno otplaćen 2012.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i promašene pasivne legitimacije tuženika.

8. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja i vještakinju te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, dok nije provodio dokaz saslušanjem djelatnika tuženika jer je od tog dokaza tuženik odustao na ročištu održanom 3. lipnja 2024.

9. Tužitelj DU ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2007. u jednoj auto kući pronašao osobni automobil Laguna koji je htio kupiti. Djelatnici auto-kuće su mu rekli da imaju suradnju s tuženikom vezano za kupnju automobila. Naveo je da je došao u poslovnicu Slavonske banke u Osijeku u Retfali i razgovarao s jednom djelatnicom vezano za kredite. Djelatnica mu nije nudila drugi kredit osim kredita u CHF govoreći da je najpovoljniji. U to vrijeme je bio zaposlen i pribavio je podatke o plaći te popunio zahtjev za kredit koji mu je nedugo nakon toga odobren. Djelatnica banke mu nije govorila vezano za rizike uz taj kredit u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tečaj ni valutu niti ga je upozorila da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima. Pročitao je ugovor i zanimala ga je visina kredita, rok otplate od 7 godina i visina rate. Prilikom predaje ugovora ni tada ga djelatnica banke nije upozorila vezano za rizike uz kredit CHF. Ugovore je odnio kod javnog bilježnika Mirjane Borić koja mu je ovjerila potpis na ugovoru, ali mu nije tumačila pojedine odredbe ugovora i rizike vezano uz ugovor na kredite u CHF. Vratio je ugovore u banku i nedugo zatim kredit mu je odobren i novac je isplaćen auto kući u kunama. Automobil je preuzeo kao fizička osoba za obiteljske potrebe i upisana mu je mjera zabrane otuđenja do isplate kredita. Početna rata iznosila mu je oko 850,00 kn da bi nakon nekog vremena se povećala na iznos od 1.600,00 kn. Ne bi imao niti uvjete za kredit da mu je početna rata trebala iznositi 1.600,00 kn. Raspitivao se u banci zbog čega su mu rate povećane, a odgovorili su mu da je to zbog promjene kamatne stope, tečaja i valute. Ne razumije se u pojmove tečaja, valuta i promjenjivih kamatnih stopa. Rate kredita je plaćao ustegom od plaće najprije Slavonskoj banci koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a tu banku sadašnja banka. Inače je klijent OTP banke, a nekada je bio klijent Slavonske banke. Kredit za automobil je otplatio prijevremeno i izdana mu je potvrda i skinuta zabrana otuđenja. Ne bi podizao kredit u Slavonskoj banci da je znao da će mu rata za automobil biti znatno povećana. Automobil više ne posjeduje jer je u međuvremenu kupio drugi.

10. Iz zaključka pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković od 07. ožujka 2024. zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da tečajna razlika kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike od 01.01.2009. iznosi 2.605,51 €.

11. Tužitelj nije imao primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok tuženik u podnesku od 02.05.2024. ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka neodređen obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna i protivi se preinaci tužbenog zahtjeva. Navodi da preplata tužitelja s osnove valutne klauzule, odnosno pozitivne tečajne razlike, sve i kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan, a što se osporava u potpunosti, iznosila bi, prema izračunu banke 2.561,46 EUR / 19.299,34 kn.

11.1. Ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tužitelj predložio, a sud ga usvojio, tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika.

10. Vještakinja je 3. lipnja 2024. u očitovanju na podnesak tuženika navela da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja te da se ne može očitovati o eventualnoj nastaloj razlici u iznosu od 44,05 € između izračuna banke i njezinog izračuna jer tuženik nije dostavio izračun banke. Ističe kako je točno da je izračun sačinjen, na način da se primijenio Prvi otplatni plan, kao da nije bilo promjene visine kamatnih stopa, pa podredno niti promjene visine anuiteta, odnosno nedospjela glavnica je korištena iz Prvog otplatnog plana, prilikom prijevremene otplate kredita. Tečajna razlika je izračunata kao razlika dijela anuiteta koji se odnosi na glavnicu, i to na način da je kao obveza izračunat anuitet koji bi vrijedio da nije bilo promjene visine kamatne stope niti promjene tečaja. Plaćanje je izračunato primjenom iznosa plaćanja prema važećem tečaju.

11. Na ročištu održanom 15. siječnja 2025. vještakinja je na pitanje tuženika odgovorila da je prilikom izrade nalaza i mišljenja uzela razdoblja u kojima je tužitelj platio manje od utvrđenog iznosa i ti iznosi su u nalazu prikazani s predznakom minus.

12. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje, očitovanje te iskaz vještakinje jer su isti dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

13. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

15. Sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njegovo neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

15.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za banku kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

16. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj je doveden u izrazito nepovoljan položaj.

16.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

17. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju automobila pa je banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre.

18. Prema odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014.

19. Ni odredbe ZZP-a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

20. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti poštenja.

20.1. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

21. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/09) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

25. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

26. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. Stoga se po ocjeni suda tužitelj s pravom poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to iz razloga što potrošači nisu u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesti i poštenja, a što je izazvalo upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

28. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama.

29. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik jer iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

29.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

30. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim jer sud prihvaća stav tužitelja da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim tužitelj se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev- 2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njena potraživanja.

30.1. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

30.2. Isto tako prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

31. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

32. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 1111. u svezi čl.1115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

33. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

34. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

35. Tužitelju, koji je ovu parnicu dobio u cijelosti, priznati su zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 2.358,36 €, koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23 dalje: Tarife), tri iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženih podnesaka po punomoćniku od 22.12.2023., 10.04.2024. i 6.12.2024. sve po Tbr.8/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 09.01.2024., 03.06.2024. i 15.01.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, dva iznosa od po 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznos od 400,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.600,00 €, iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja te iznosa od 26,55 € na ime sudske pristojbe na tužbu.

36. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 5. veljače 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika