REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4222/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD OSIJEK, OIB 30050049642, Osijek, Franje Kuhača 9, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate i protutužbenog zahtjeva radi utvrđenja otkaza ugovora o pravu služnosti, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2345/2020-12 od 23. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2345/2020-12 od 23. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2345/2020-12 od 23. kolovoza 2024. odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 1.294.131,83 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke). Točkom II. izreke utvrdio je da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti pobliže navedenih u točki II. izreke, sadržan u Izjavi o otkazu tužitelja/protutuženika od 2. lipnja 2020. neosnovan i bez pravnog učinka te da ti ugovori i dalje obvezuju. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 43.421,12 EUR.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sastava žalbe protiv presude u iznosu od 24.255,99 EUR i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.327,22 EUR.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 1.294.131,83 EUR na ime razlike naknade za pravo puta s osnove korištenja tužiteljevih nekretnina, a koja predstavlja razliku između visine naknade utvrđene rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) umanjeno za iznose koje je tuženik platio na temelju Ugovora o pravu služnosti u razdoblju od 2014. -2019. godine, odnosno do otkaza Ugovora od strane tužitelja. Predmet protutužbe je tuženikov zahtjev za utvrđenje da nije osnovan otkaz 69 Ugovora o osnivanju prava služnosti pobliže navedenih u točki II. izreke presude te da ti ugovori proizvode pravne učinke.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tužitelj i koja su u njegovom vlasništvu; da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od devedesetih godina prošlog stoljeća; da je tužitelj 16. listopada 2019. podnio zahtjev HAKOM-u za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta; da tuženik plaća tužitelju naknadu za pravo puta obračunatu prema točki VII. rješenja HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/19-11/410, Ur.br.: 376-05-3-20-18 od 1. listopada 2019. u iznosu od 2.546.365,51 kn od 25. lipnja 2020.; da su stranke sklopile 69 Ugovora o osnivanju prava služnosti po kojima je tuženik u cijelosti postupao i isplaćivao tužitelju ugovorenu naknadu; da je ugovorena služnost upisana u zemljišne knjige i da je tužitelj te ugovore otkazao izjavom od 2. lipnja 2020., a koji otkaz je tuženik osporio dopisom od 30. lipnja 2020.

8. Utvrdio je spornim je li tuženik u obvezi plaćanja naknade za pravo puta ili naknadu zbog ograničenja prava vlasništva za razdoblje prije donošenja rješenja HAKOMA-a, je li tuženik koristio nekretnine u tužiteljevom vlasništvu bez pravne osnove, je li tuženik počinio štetnu radnju kojom je prouzročio štetu tužitelju, visina potraživanja, može li se Ugovor o osnivanju prava služnosti otkazati prema pravilima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) te posljedično tome da li ti ugovori stvaraju pravne učinke te ima li tužitelj pravo na zaštitu stečenog prava.

9. Prvostupanjski sud je utvrdivši nespornim da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj, kao i na nekretninama u tužiteljevom vlasništvu te da se već prije stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK) 1. srpnja 2008., koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezinog korištenja, zaključio da je tuženik već stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama stekao pravo puta sukladno odredbi članka 28. stavka 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje isplatu naknade.

10. Zaključio je da odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama daju infrastrukturnom operatoru po samom zakonu pravo puta, odnosno pravo da se na određeni način služi stvari u vlasništvu druge osobe što po svojoj pravnoj prirodi predstavlja zakonsko ograničenje prava vlasništva nekretnine u smislu odredbe članka 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/09, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12; dalje: ZV).

11. Utvrdivši da pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina predstavlja odredba Zakona o elektroničkim komunikacijama prema kojoj tuženik ima pravo puta na njima, zaključio je da korištenje predmetnih nekretnina od strane tuženika ima osnovu u zakonu zbog čega ne postoji obveza tuženika nadoknađivati korist od upotrebe u smislu odredbe članka 1120. u vezi s odredbom članka 1111. ZOO-a.

12. Ocijenio je pogrešnim shvaćanje tužitelja da je tuženik koristio nekretninu bez pravne osnove time što u utuženom razdoblju nije plaćao punu naknadu za pravo puta sukladno rješenju HAKOM-a. Budući da su pretpostavke za stjecanje prava puta propisane odredbom članka 28. stavka 1. ZEK-a, koje su nesporno ispunjene jer je tužitelj izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i koristio je do stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama duže od tri godine bez spora s tužiteljem, dok tom odredbom nije propisano da samo stjecanje prava puta ovisi o plaćanju naknade, zaključio je da tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina na način da je na njima imao elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu, ima osnovu u odredbi članka 28. stavka 1. ZEK-a i članka 2. točke 47. ZEK-a zbog čega nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 1120. ZOO-a.

13. Utvrdivši da je rješenjem HAKOM-a utvrđeno pravo tužitelja na naknadu za pravo puta od najranije 2. lipnja 2020., a ne i za ranije razdoblje, te uzimajući u obzir da je prema odredbi članka 29. stavka 1. ZEK-a („Narodne novine“ broj 73/08) te odredbe članka 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 90/11) koja je bila na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 72/17; dalje: ZIDZEK/17), 2. srpnja 2017., prvostupanjski sud je zaključio da je sve do 22. srpnja 2017. bilo propisano da je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za pravo puta na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čega slijedi da prije izdavanja takve potvrde nije bio dužan plaćati naknadu za pravo puta jer se tek potvrdom o pravu puta infrastrukturni operator upoznavao s visinom svoje novčane obveze.

14. Sukladno navedenim odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama prvostupanjski sud je zaključio da u utuženom razdoblju obveza plaćanja naknade za pravo puta nije nastala već samim stjecanjem prava puta, već da je propisano da se ta naknada plaća nakon izdavanja potvrde o pravu puta, a Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama/17 i Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 95/17) najranije od dana podnošenja zahtjeva HAKOM-u, odnosno po praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izražene u presudi poslovni broj UsI-242/18 od 5. prosinca 2018. od dana kada je nastupio otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti.

15. Nadalje je utvrdio nespornim da tuženik nije podnio zahtjev HAKOM-u za izdavanje potvrde o pravu puta. Utvrdivši da je tuženik u utuženom razdoblju bio ovlašten sukladno odredbi članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09) dostaviti zahtjev HAKOM-u za izdavanje potvrde o pravu puta, kao i da je sam tužitelj sukladno odredbi članka 28. stavka 6. ZIDZEK/11 i članka 28. stavka 6. ZEK-a bio ovlašten podnijeti HAKOM-u zahtjev za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, dok odredbom članka 3. stavka 1. navedenog Pravilnika nije propisana dužnost tuženika pokrenuti upravni postupak za izdavanje potvrde o pravu puta, zaključio je da nepodnošenje takvog zahtjeva od strane tuženika nije protupravna štetna radnja zbog čega nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu iz odredbe članka 1045. ZOO-a.

16. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet Ugovora o osnivanju prava služnosti osnivanje prava služnosti u korist tuženika na javnim površinama u vlasništvu tužitelja, a sadržaj kojeg prava čine ovlasti radi izgradnje EKI priključaka na TK mrežu, a za koju se tuženik obvezao plaćati naknadu u iznosu uređenim svakim pojedinim ugovorom.

17. Ocijenivši da sklopljeni pravni posao o osnivanju prava služnosti predstavlja obveznopravni odnos koji bi po redovitom tijeku stvari upisom u zemljišne knjige počeo proizvoditi stvarnopravne učinke, zaključio je da tuženik nije samim sklapanjem pravnog posla stekao prava stvarnopravnog ovlaštenika, već je za stjecanje prava stvarne služnosti trebao ishoditi upis (uknjižbu) tog prava u zemljišne knjige, a što je tuženik nedvojbeno učinio. Zaključio je da je uz stvaranje obveznopravnih učinaka cilj tog pravnog posla osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari i to na način određen zakonom, što je propisano odredbom članka 219. stavka 1. ZV-a. Unatoč tome što je tuženikova obveza iz Ugovora o osnivanju prava služnosti trajna činidba jer je on dužan sve dok traje pravo služnosti plaćati tužitelju godišnju naknadu, prvostupanjski sud je zaključio da pravna narav tog pravnog posla nije da na neodređeno vrijeme ostane isključivo obveznopravni posao, već samo na određeno vrijeme. To iz razloga jer će se u trenutku upisa u zemljišne knjige takav ugovor iz čistog obveznopravnog odnosa preobraziti u mješoviti pravni posao u kojem prevladavaju elementi stvarnopravnog ugovora. Prema tome, zaključio je da se upravo zbog takvih stvarnopravnih učinaka kojima su stranke stremile u trenutku sklapanja ugovora, a od kojih bi prema redovitom tijeku stvari trebalo doći, takav ugovor ne može otkazati prema odredbi članka 212. ZOO-a, kao što se može otkazati pravni odnos koji je isključivo obveznopravni i namijenjen da takav ostane za čitavo vrijeme svog trajanja. Utvrdivši da je tuženik nesporno ishodio uknjižbu prava služnosti u zemljišne knjige nadležnog suda, zaključio je da je tužitelj stekao stvarnopravna ovlaštenja koja bi za njega proizlazila iz zakona i na neodređeno vrijeme zato što stranke nisu uredile vrijeme trajanja služnosti, odnosno sve dok služnost ne izgubi razumnu svrhu ili prestane na zakonom propisani način (članci 237. -245. ZV-a). Stoga je ocijenio osnovanim protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti neosnovan i bez pravnog učinka i odlučio kao u točki II. izreke pobijane presude.

18. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz odredbe članka 28. ZEK-a jer se tuženik dulje od tri godine koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom bez sudskog spora. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev iako je ispunjen uvjet iz odredbe članka 28. ZEK-a da tuženik plati tužitelju naknadu za pravo puta u utuženom razdoblju. S tim u vezi poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 4933/2019-2 od 21. ožujka 2023. U odnosu na protutužbeni zahtjev navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio nespornim da je ugovor izvršavan i da je ugovorena služnost upisana u zemljišne knjige. Navodi da je tuženik u protutužbi naveo da je u odnosu na niz predmetnih ugovora o služnosti upisao svoje pravo služnosti u zemljišnu knjigu, ali i da nije upisao služnost u zemljišnoj knjizi na svim nekretninama, dok navode da je služnost upisana tužitelj nije učinio nespornim. Stoga smatra da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je ugovorena služnost nesporno upisana u zemljišne knjige. Ističe i da tuženik nije dokazao da su ugovori izvršavani. Navodi da su ugovori na temelju kojih služnost nije upisana ostali u području obveznog prava i prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi poslovni broj Rev-359/00 od 9. srpnja 2003. zbog čega ih je tužitelj mogao otkazati. Stoga ističe da iako je na temelju nekih ugovora služnost ipak upisana u zemljišnoj knjizi, koju činjenicu prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio, da je onda svaki takav ugovor zbog samostalnosti (odvojenosti) ugovora i prava služnosti, mogao prestati otkazom stranaka jer je njime nastala obveza neodređenog trajanja, trajna obveza plaćanja naknade za pravo služnosti. Ističe da ugovor kojem je cilj stjecanje prava služnosti i pravo služnosti kojem je taj ugovor pravni temelj nastaju samostalno prema distinktivnim pravilima objektivnog prava, a tako se zasebno i izvršavaju i ostvaruju te u pravilu i prestaju.

19. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan ni po jednoj pravnoj osnovi (stjecanje bez osnove i naknada štete).

20. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik već stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama 1. srpnja 2008. stekao pravo puta sukladno odredbi članka 28. stavka 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz odredbe članka 28. stavka 1. točke 2. ZEK-a (a među strankama nije sporno da su te pretpostavke ispunjene) tuženik je u konkretnom slučaju stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona pa upravo to zakonom ustanovljeno pravo puta u konkretnom slučaju predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina radi pristupa elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članaka 1111. i 1120. ZOO-a pravilno ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev s te osnove.

21. Suprotno shvaćanju žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da obveza plaćanja naknade za pravo puta nije nastala po samom zakonu istovremeno sa stjecanjem prava puta.

22. Naime, tuženik je i prije stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama imao pristup elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi, a obveza plaćanja naknade uvedena je tek stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama, a kojim zakonom je tek određeno da će se za pravo puta radi pristupa elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi plaćati naknada prema pravilniku koji će se naknadno donijeti. Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10; dalje: Pravilnik/09) stupio je na snagu tek 19. ožujka 2009. Odredbom članka 1. Pravilnika/09 propisano je da se pravilnikom propisuje postupak izdavanja, oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta, izračun i visina naknade, te način plaćanja naknade na temelju izdane potvrde o pravu puta. Odredbom članka 6. stavka 5. Pravilnika/09 propisano je da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta, te se naknada mora platiti u roku 15 dana od dana zaprimanja potvrde.

23. Odredbom članka 6. stavka 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17; dalje: Pravilnik/11) bilo je propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08), ali je ona u suprotnosti s odredbom članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/08, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14; dalje: Ustav) jer podzakonski akt, a što je i Pravilnik/11, ne može imati povratno djelovanje. Odredbom članka 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika/11 („Narodne novine“ broj 151/14) brisana je sporna odredba.

24. Prema tome, obveza plaćanja prava puta i nastaje od trenutka zaprimanja potvrde o pravu puta, a u slučaju kada je vlasnik, odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak utvrđenja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta (što je ovdje slučaj), od trenutka kada je HAKOM zaprimio takav zahtjev.

25. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je tužitelj od 10. kolovoza 2011. (od stupanja na snagu ZID Zakona o elektroničnim komunikacijama, „Narodne novine“ broj 90/11) pa nadalje mogao od HAKOM-a zatražiti utvrđenje navedene naknade u zakonom propisanom postupku, što tužitelj nije učinio sve do 16. listopada 2019.

26. Međutim, parnične stranke su u konkretnom slučaju Ugovorima o osnivanju prava služnosti već ugovorile visinu godišnje naknade za pravo puta u utuženom razdoblju, te je nesporno da je tuženik platio ugovorenu naknadu do otkaza tog Ugovora od strane tužitelja. Rješenjem HAKOM-a od 1. rujna 2020. utvrđeno je pravo tužitelja na godišnju naknadu za pravo puta počevši od 25. lipnja 2020. uz obrazloženje da je tužitelj imao uređene odnose s tuženikom na drugi način.

27. Dakle, u konkretnom slučaju je tužitelj sukladno danim mu ovlastima podnio zahtjev HAKOM-u. Iako je tuženik bio ovlašten na temelju relevantnih propisa pokrenuti postupak za izdavanje potvrde o pravu puta, on nije imao zakonsku obvezu to učiniti niti je zakonima i podzakonskim propisima bio određen rok unutar kojeg bi on to trebao učiniti, pa samim time nema protupravnosti u postupanju (propuštanju) tuženika, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud i stoga se nisu ostvarile kumulativno propisane pretpostavke iz odredbe članka 1045. ZOO-a za tuženikovu odgovornost za eventualnu štetu.

28. Dakle, stranke su u razdoblju u odnosu na koje tužitelj traži plaćanje razlike između naknade ugovorene Ugovorom i naknade utvrđene rješenjem HAKOM-a nesporno regulirale svoje međusobne odnose sklopljenim Ugovorima o osnivanju prava služnosti, a nadležno tijelo HAKOM je tek rješenjem od 1. rujna 2019. utvrdilo drugačiju visinu naknade. Ugovori o osnivanju prava služnosti bili su u utuženom razdoblju na snazi i tuženik je sukladno njima plaćao ugovorenu naknadu sve dok HAKOM rješenjem od 1. rujna 2020. nije utvrdio tužiteljevo pravo na višu naknadu i to počevši od 25. lipnja 2020. Stoga su stranke u odnosu na utuženo razdoblje svoje međusobne odnose regulirale sporazumno (tako i u presudi ovog suda poslovni broj Pž-4145/2021-4 od 29. ožujka 2023.).

29. Stoga je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu.

30. Između stranaka je u ovom žalbenom postupku između ostalog sporno i je li tužitelj mogao otkazati Ugovor o osnivanju prava služnosti prema pravilima Zakona o obveznim odnosima i je li ugovor raskinut, odnosno osnovanost protutužbenog zahtjeva.

31. U odnosu na sporno pravno pitanje može li se ugovor o osnivanju prava služnosti otkazati prema pravilima Zakona o obveznim odnosima, a posljedično tome i pitanje stvara li taj ugovor pravne učinke te ima li tužitelj pravo na zaštitu stečenog prava, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da kao mjerodavne odredbe treba primijeniti odredbu članka 212. ZOO-a te odredbe članka 186. i članaka 218. do 220. ZV-a.

32. Odredbom članka 186. stavka 1. ZV-a je propisano da je stvarna služnost ograničeno stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti, dok je odredbom članka 218. ZVDSP-a propisano da se pravo stvarne služnosti osniva kao pripadak povlasne nekretnine za njegova svagdašnja vlasnika, a na teret određene stvari kao poslužne i to na temelju pravnog posla vlasnika poslužne nekretnine, odluke suda ili druge vlasti ili samoga zakona.

33. Odredbom članka 219. stavka 1. ZV-a je propisano da na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osnivaju se prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom, dok je odredbom članka 220. stavka 1. istog Zakona propisano da se pravo služnosti osniva uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drugačije.

34. Suprotno žalbenim navodima služnost može postojati i ako nije upisana u zemljišnoj knjizi i to u slučajevima kada ovlaštenik takve služnosti dokaže pravni temelj i istiniti način stjecanja posjeda te neupisane služnosti. Takva služnost je predmnijevana služnost, a njezin nositelj je predmnijevani ovlaštenik prava služnosti. Dakle, ako se u tijeku sudskog postupka kao u konkretnom slučaju utvrdi da su ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz odredbe članka 235. ZV-a za postojanje takve predmnijevane služnosti (postojanje pravnog temelja i istinit način stjecanja), ona će između stranaka proizvoditi namjeravane stvarnopravne učinke, neovisno o izostanku upisa u zemljišnu knjigu.

35. U konkretnom slučaju cilj sklopljenog pravnog posla nije samo obvezivanje stranaka, ovdje tužitelja, na trajnu činidbu, odnosno radnju koju je dužnik temeljem tog odnosa ovlašten neprekidno, kontinuirano izvršavati, već je uz stvaranje obveznopravnih učinaka cilj tog pravnog posla osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari, i to na način određen zakonom, a što je izričito propisano odredbom članka 219. stavka 1. ZV-a, o čemu je prvostupanjski sud dao iscrpno obrazloženje.

36. Unatoč okolnosti što je tužiteljeva obveza iz ugovora trajna činidba jer je tužitelj dužan sve dok traje pravo služnosti plaćati tuženiku godišnju naknadu, pravna narav toga pravnog posla nije da na neodređeno vrijeme ostane isključivo obveznopravni posao, već samo na određeno vrijeme. U trenutku upisa stvarnog prava u zemljišne knjige takav ugovor pored obveznopravnih učinaka, (u odnosu na naknadu) počeo je stvarati i stvarnopravne učinke, dakle, preobrazit će se iz čistog obveznopravnog odnosa u mješoviti pravni posao u kojem prevladavaju elementi stvarnopravnog ugovora jer je zakonom propisano da je njegov cilj stjecanje ograničenog stvarnog prava. Upravo se zbog takvih stvarnopravnih učinaka do kojih bi prema redovitom tijeku stvari trebalo doći, takav ugovor ne može otkazati sukladno odredbi članka 212. ZOO-a, kao što se može otkazati pravni odnos koji je isključivo obveznopravni i koji je namijenjen da ostane takav za čitavo vrijeme.

37. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-998/2022 od 24. siječnja 2023. u predmetu slične pravne i činjenične osnove. U navedenoj presudi između ostalog navodi se i: “…Iako se navedenim ugovorom određuje i trajno plaćanje naknade u određenim vremenskim razdobljima, od samog početka taj ugovor predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti (čl. 219.ZVDSP), a ne predstavlja (do stjecanja prava služnosti) ugovor o trajnom obveznom odnosu, koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. 1. ZOO-a. Naime, ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom.“

38. Dakle, sklapanjem tog Ugovora bio je cilj osnivanje prava služnosti, odnosno osnovati u korist tužitelja stvarno pravo - pravo služnosti na nekretnini na javnoj površini, kao trajnog prava, a tužitelj je imao obvezu sve dok to pravo služnosti traje tuženiku plaćati godišnju naknadu u ugovorenom iznosu. Kao što je prethodno navedeno, s obzirom na to da je svrha ugovora o osnivanju prava služnosti bila i stvaranje stvarnopravnog odnosa između stranaka takav ugovor ne može prestati otkazom. Pravni odnos koji proizlazi iz Ugovora o osnivanju prava stvarne služnosti nije takav obveznopravni odnos koji bi se mogao otkazati temeljem odredbe članka 212. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

39. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim protutužbeni zahtjev. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama ovog suda poslovni broj Pž-2081/2023-3 od 27. ožujka 2024. i Pž-2683/2022-4 od 20. ožujka 2024.

40. Stoga je i u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu također valjalo primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu.

41. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke presude, na koju tužitelj niti ne ističe nikakve žalbene razloge, već je uopćeno pobija zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari, također je pravilna i zakonita, te ju je prvostupanjski sud pravilno utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, kao i na odredbi članka 155. ZPP-a. Stoga je i u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu.

Zagreb, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak