Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-66/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Laptalo, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Mašić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Andrej Bašović, odvjetnik u Rijeci, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4, OIB 14036333877, zastupanog po punomćnicima iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1604/2024-5 od 4. studenog 2024., u sjednici vijeća 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1604/2024-5 od 4. studenog 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.

II Odbijaju se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1604/2024-5 od 4. studenog 2024. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika **.**.2008. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, odnosno u dijelu kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koji dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja odredba je sadržana u članku 2. Ugovora u dijelu koji glasi: "banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.941,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeći na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima", u članku 4. Ugovora u dijelu koji glasi: "kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 518,19 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja", te dio ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta, odnosno zbroja glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja. Pod točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sveukupno iznos od 7.080,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospjelosti svakog pojedinog preplaćenog kreditnog obroka pa do isplate, kako je to precizirano pod navedenom točkom. Pod točkom III. tuženik je obvezan isplatiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.517,20 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od prvostupanjskog presuđenja, dok je pod točkom IV. izreke u preostalom dijelu zahtjev tužitelja iznad dosuđenog u točci II. izreke presude pa do ukupnog iznosa od 63.148,80 kn odbijen kao neosnovan. Pod točkom V. izreke prigovor prijeboja tuženika odbijen je kao neosnovan.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik. Žalbu ulaže zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP). U žalbi ističe u bitnome kako je pobijana odluka donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da su nalaz i mišljenje vještaka izrađeni u skladu s pravilima struke, smatra da je u odnosu na nalaz i mišljenje trebalo usvojiti njegove prigovore za razdoblje kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži od početno ugovorenog, odnosno smatra kako nije bilo pravne osnove za odbijanje prigovora radi prijeboja. Navodi kako je prvostupanjski sud neosnovano usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne, a ne i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja, ovo obzirom je u smislu odredbe iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na ime ispunjenja ništetnog ugovora. Kako njegovi prigovori nisu usvojeni to mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom. Osporava i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe kako tužitelj nema pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koji je zaključio s tuženikom. Osporava i pravilnost odluke u dijelu kojim je obvezan na platež zakonske zatezne kamate primjenom odredbe iz članka 1115. ZOO-a, smatra da bi kamate trebale teći od dana podnošenja tužbe, kao i pravilnost odluke o troškovima postupka, predlaže žalbu usvojiti, pobijanu odluku preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredba o valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu koji je zaključio s prednikom tuženika **.**.2008. (u daljnjem tekstu Ugovor), kao i zahtjev za platež novčanog iznosa za koji je prema navodima tužbe preplatio svoju obvezu iz ugovora, uslijed ništetnosti tih ugovornih odredaba.

5. U predmetu nema spora da je između parničnih stranaka i to prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 25. siječnja 2008. zaključen Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 35.941,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećim na dan korištenja kredita. Neprijeporno je nadalje da je ugovorom određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti koja je obračunata prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi obzirom na navode tuženika prijeporno je jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu. Prijeporno je postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenje postupka, pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Nadalje, prijeporno je može li se tuženik smatrati nesavjesnim stjecateljem, te ukoliko postoji njegova obveza vraćanja preplaćenih iznosa od kada teče kamata na iznose koje je dužan vratiti. Prijeporna je i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare.

7. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a kojeg tuženik ističe u žalbi.

9. Neosnovano tuženik ističe da je počinjena povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a odnosno da mu je uslijed neusvajanja njegovih dokaznih prijedloga onemogućeno raspravljanje. Iz stanja spisa, naime, proizlazi da je tuženik podneskom od 28. listopada 2004. odustao od saslušanja ranije predloženog svjedoka, pa se ne može osnovano tvrditi da je onemogućen u raspravljanju

10. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 259. ZPP-a kojeg tuženik opisno iznosi u žalbi, kada navodi da je vještak trebao pri izradi nalaza voditi računa o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite. Naime, odredbom iz članka 259. stavak 1. ZPP-a sud je taj koji rukovodi vještačenjem i označava vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i prema potrebi traži objašnjena u vezi s datim nalazom i mišljenjem, a u konkretnoj pravnoj situaciji prvostupanjski sud je postupao u okviru navedenog ovlaštenja.

11. Prvostupanjski sud je osim ranije navedenih nespornih činjenica (postojanje ugovornog odnosa između parničnih stranaka) financijskim vještačenjem utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF za vrijeme trajanja kreditnog odnosa (promjena u odnosu na početno ugovoreni tečaj) kredit preplatio u ukupnom iznosu od 7.080,21 EUR. Utvrđeno je kako je za trajanja ugovornog odnosa došlo i do "negativnih razlika anuiteta" u odnosu na početno ugovoreni tečaj, te da navedene "negativne razlike" ukupno iznose 18,45 EUR, da se s tužiteljem u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da mu nisu objašnjeni rizici promjene valute CHF, da je kredit koristio za kupnju osobnog vozila koje je i koristio isključivo u te svrhe.

11.1. Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju uopćenim žalbenim navodima tuženika kojim preocjenjuje izvedene dokaze i tumači ih u svoju korist, van konteksta dokaznog postupka.

12. Prvostupanjski sud je usvajanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su utužene banke, između njih i tužena u ovome predmetu, u ugovorima o kreditu koji su zaključivani u vremenu od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i za vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa su time tuženici u predmetu, pa tako i tužena u ovome predmetu postupali protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) i to odredbe iz članka 81., 82. i 90. tog propisa, a počam od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi iz članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 88/09 i 153/09).

13.1. Dakle, navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, te su ništetne.

14. Odredbom iz članka 81. stavak 1. i 3. Zakona o zaštiti potrošača/03, kao i odredbama iz članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača/07 bilo je normirano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Nepoštene ugovorne odredbe su ništetne.

15. Prema odredbi iz članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. stavak 1. tog zakona, da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

16. Radi se o proširenom djelovanju granica pravomoćnosti odluka donesenih po tužbi iz članka 502.a ZPP-a.

17. Tuženik odnosno prednik tuženika je kao sastavljač ugovora koji je tužitelju ponudio zaključenje ugovora unaprijed formuliranog sadržaja, na unaprijed sačinjenom obrascu, ugovora koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe, postupao nepošteno.

18. Slijedom navedenog, tužitelj osnovano zahtijeva povrat iznosa za koji je zbog djelomične ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio kredit. Naime, u smislu odredbe iz članka 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je platiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

19. Činjenica što je ugovor u cijelosti ispunjen ne utječe suprotno žalbenim navodima tuženika na postojanje pravnog interesa tužitelja da pozivom na ništetnost ističe i zahtjev za povrat preplaćenog s osnova ništetnosti ugovorne odredbe. Naime, činjenica da je neki ugovor izvršen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedine ugovorne odredbe (upućuje se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-18/2018 od 20. svibnja 2020.), a u smislu odredbe iz članka 323. istog propisa pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

20. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako je tuženik (prednik tuženika) kao sastavljač ugovora koji je ponudio tužitelju (na unaprijed sačinjenom formularu) nesavjesni stjecatelj, te da je pravilno u skladu s odredbom iz članka 323. ZOO-a obvezao da vrati tužitelju ono što je na ime ispunjenja takvog ugovora (ugovora s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli) primio. Pritom je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženik koji je preplaćeni iznos stekao bez osnove kao nesavjesni stjecatelj dužan tužitelju podmiriti i kamate od dana stjecanja, ovo potonje u smislu odredba iz članka 1111. i 1115. ZOO-a.

21. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odbijanjem prigovora zastare.

22. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. doneseno je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kredita u CHF prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tužba u ovome predmetu podnesena je 9. studenog 2020., dakle u okviru petogodišnjeg zastarnog roka

23. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno odbio i prigovor prijeboja istaknutog po tuženiku. Iz stanja spisa, naime, proizlazi da je sudski vještak dao poseban izračun "negativnih razlika" na kojem je tužitelj temeljio svoj prigovor. Tuženik je, dakle, imao dovoljno elemenata za konkretizaciju prigovora, međutim, nije ga određeno postavio pa je odluka prvostupanjskog suda i u ovome dijelu pravilna i zakonita.

24. Odluka o troškovima je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je trošak dosudio primjenom odredbe iz članka 154. stavak 5. ZPP-a, pravilno smatrajući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

25. Slijedom svega iznešenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, a odluku potvrditi u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.

26. Kako tuženik nije uspio sa žalbom ne pripada mu pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

U Karlovcu 5. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Alenka Laptalo