REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-310/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, Savska cesta 32, protiv tuženika Hrvatske šume d.o.o., OIB 69693144506, Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, Draškovićeva 40, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-247/2019 od 28. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-247/2019 od 28. svibnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku Hrvatske šume d.o.o. naloženo tužitelju AI isplatiti iznos od 50.330,97 EUR sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2014. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopama koje se određuju na ostale odnose, kao i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 15.825,36 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude, 28. svibnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-247/2019 od 28. svibnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku Hrvatske šume d.o.o. naloženo tužitelju AI platiti iznos od 13.387,92 EUR s kamatama od 1. srpnja 2014. do isplate te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.940,21 EUR te se sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja AI da mu Hrvatske šume d.o.o. isplate iznos od 13.387,92 EUR sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2014. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose i da mu naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 3.940,21 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastavljanja odgovora na tuženikovu žalbu u iznosu od 3.940,21 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatske šume d.o.o. da tužitelju AI naknadi trošak revizijskog postupka u iznosu od 3.110,69 EUR u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na tužiteljevu reviziju u iznosu od 1.244,25 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-247/2019 od 28. svibnja 2021. je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.374.947,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na ostale odnose na pojedine iznose od dospijeća do isplate te je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 334.468,75 kn. Dosuđeni iznosi odnose se na isplatu varijabilnog dijela plaće tužitelju kao predsjedniku uprave tuženika za 2013., 2014. i 2015. godinu, a sukladno odredbi čl. 5. Ugovora o radu s predsjednikom uprave od 26. siječnja 2012. Visinu tužbenog zahtjeva je sud ocijenio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke pri čemu je ocijenio da tužitelj ima pravo na ugovoreni varijabilni dio plaće u iznosu od 0,75% bruto razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti tuženika ostvarene za razdoblje 2009., 2010. i 2011. godine, a prema rezultatima konsolidiranih financijskih izvješća tuženika kao matičnog društva s pravom upravljanja financijskim i poslovnim politikama nad još šest ovisnih društava.

2. Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, izražavajući pravno shvaćanje da je ugovor s tužiteljem kao predsjednikom uprave donijet u vrijeme kada je na snazi Odluka Vlade Republike Hrvatske kojom je propisano da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom neće isplaćivati, pa smatra da je odredba čl. 5. Ugovora između parničnih stranaka protivna prisilnom propisu i ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 778/15 i 29/18; dalje: ZOO). Pogrešno je utvrđena i visina tužbenog zahtjeva izračunom na temelju neto dobiti iskazane u konsolidiranim financijskim izvješćima, s obzirom na činjenicu da je tužitelj bio predsjednik uprave tuženika, a niti jedno od društva koja su povezana s društvom tuženika ne spada pod upravu tuženika pa je u tom smislu nejasno obrazloženje i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

3. Presudom ovog suda poslovni broj Pž-3485/2021 je djelomično odbijena tuženikova žalba te je presuda potvrđena za isplatu iznosa od 1.877.918,13 kn dok je ista preinačena i odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 497.028,87 kn s kamatama, u kojem iznosu je sadržan iznos zahtijevanog varijabilnog dijela plaće za 2013. godinu odnosno iznos od 480.090,00 kn.

4. Po tužiteljevoj i tuženikovoj reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Rev-718/2023 od 23. travnja 2024. odbio tuženikovu reviziju, a prihvatio tužiteljevu reviziju i ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-3485/2021-3 od 28. veljače 2022. u točkama II.1 izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 480.090,00 kn sa zateznim kamatama od 12. srpnja 2014. do isplate te u točkama II.2. i u točci III. izreke u cijelosti i u tom dijelu je predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje te odlučio da odluku o troškovima postupka ostavlja za konačnu odluku.

5. Presuda prvostupanjskog suda je u dijelu koji je predmetom ponovljenog postupka pred ovim sudom ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Presudu je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo dijelom potvrditi, a dijelom preinačiti.

6. Dakle, predmetom ponovnog odlučivanja je žalba protiv dijela presude kojom je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu varijabilnog dijela plaće sukladno Ugovoru o radu s predsjednikom uprave od 26. siječnja 2012. za 2013. godinu odnosno kojom je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 480.090,00 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje na ostale odnose tekućom od 1. srpnja 2014. do isplate.

7. Iz sadržaja razloga obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom se odbija kao neosnovana tuženikova revizija proizlazi pravilnost pravnog shvaćanja izraženog i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-3485/2021 da odredba čl. 5. Ugovora između parničnih stranaka nije ništetna, što je bio temeljni tuženikov prigovor zahtjevu za isplatu varijabilnog dijela plaće predsjednika uprave tuženika, ovdje tužitelja. Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlaze argumenti za takvo pravno shvaćanje koji se u biti odnose na to da odluke Vlade Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva, a kojima je nesporno Vlada Republike Hrvatske u spornom razdoblju ograničavala mogućnost isplate varijabilnih nagrada ugovorenih menadžerskim ugovorima predsjednicima ili članovima uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, nisu prisilni propisi.

8. Sukladno odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o Vladi Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 150/11) Vlada donosi odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koja se ne uređuju uredbama. Odredbom čl. 31. st. 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske je propisano da se odlukom uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, da je suglasnost ili potvrđuju akt drugih tijela i drugih pravnih osoba te odlučuju o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis.

9. Iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o Odluci Vlade Republike Hrvatske u svojstvu izvršne vlasti u okviru nadležnosti Vlade Republike Hrvatske određenoj Zakonom o Vladi Republike Hrvatske. U tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj presudi poslovni broj Rev-718/2023 od 23. travnja 2024. ukazuje i na činjenicu da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom U-I-928/2000 od 22. studenoga 2006. ukinuo odredbu čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“ broj 25/00) u dijelu koji se odnosi na čl. 13.b Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“ broj: 101/98, 135/98 i 105/99), a koji je sadržavao odredbu o načinu određivanja plaće između ostalog i članovima uprave trgovačkih društava u kojima je država jedini ili većinski vlasnik ili osnivač. Dakle, u situaciji kada je država u trgovačkom društvu jedini ili većinski član ili osnivač i ne predstavlja javnu vlast, radi se o gospodarskim odnosima u kojima vrijede prvenstveno dispozitivna načela i poduzetničke slobode i država ne može u svojstvu nositelja izvršne vlasti odlukama propisivati kriterije u pogledu osnove i visine stimulacije, osim ako to strane izričito ne ugovore.

10. Dakle, kako je u konkretnoj situaciji Ugovorom između parničnih stranaka predviđena isplata varijabilnog dijela plaće ovisno o parametrima utvrđenim čl. 5. Ugovora, a kako predmetna odluka Vlade Republike Hrvatske o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava („Narodne novine“ broj 77/14) nema značenje prisilnog propisa i ne može utjecati na tužiteljev zahtjev za isplatu varijabilnog dijela plaće na temelju rezultata poslovanja iz 2013. godine, valjalo je ocijeniti da tužitelj ima pravnu osnovu za postavljeni zahtjev u odredbi čl. 5. međusobnog ugovora te osnovano zahtijeva isplatu varijabilnog dijela plaće za 2013. godinu sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2014. kada takav zahtjev dospijeva, kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

11. Međutim, prema shvaćanju ovog suda nije bilo osnove prihvatiti izračun vještaka financijske struke u onoj inačici koja kao polazište ima podatke o prihodima prema konsolidiranim financijskim izvješćima na kojoj je tuženik obvezan kao matično društvo na temelju propisa kojima je uređeno vođenje poslovnih knjiga. Pravo između stranaka čine odredbe ugovora, a čl. 5. Ugovora je ugovoren stimulativni dio nagrade tužitelju kao predsjedniku uprave društva tuženika za rezultate koje će kao predsjednik uprave ostvariti za svaku poslovnu godinu društvu tuženika, a ne u odnosu na rezultate Grupe Hrvatskih šuma d.o.o., na što s pravom ukazuje žalitelj. Obveza tuženika je sastavljati financijske izvještaje u skladu s odredbama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07 i 54/13) te sastavljanja konsolidiranih financijskih izvješća koja objedinjuju podatke poslovanja tuženika i s tuženikom povezanih društava ne utječu na sadržaj prava i obveza između ugovornih strana iz međusobnog ugovora. Stoga je presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu varijabilnog dijela plaće za 2013. godinu bilo moguće potvrditi pravilnom primjenom materijalnog prava sukladno odredbama Ugovora između parničnih stranaka za isplatu iznosa od 379.218,72 kn odnosno 50.330,97 EUR kako to proizlazi iz izračuna sudskog vještaka prema inačici nalaza kada se računa nagrada prema rezultatima koji se odnose na tuženika, a ne na sva s tuženikom povezana društva. Također je, a s obzirom na navedeno, valjalo je ocijeniti neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.387,92 EUR (100.871,28 kn), slijedom čega je presuđeno kao u točkama I. i II. izreke. Tužitelj osnovano zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos po stopi koja se određuje na ostale odnose, pa je presuda potvrđena i u odnosu na taj dio zahtjeva o sporednim traženjima. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a presuđeno kao u točkama I. i II. izreke.

12. Kako je presudom ovog suda poslovni broj Pž-3485/2021 već djelomično odlučeno o troškovima postupka te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 185.545,08 kn, valjalo je odlučiti o razlici do ukupnog iznosa troška koji pripadaju tužitelju s obzirom na uspjeh u sporu.

13. Ovaj sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a ocijenio da je tužitelj uspio u parnici s obzirom na činjenicu da je omjer njegova uspjeha u parnici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu glede visine tužbenog zahtjeva 95%, pri čemu je ovaj sud vodio računa i u pogledu uspjeha s osnovom tužbenog zahtjeva, što je uspjeh tužitelja u cijelosti. S obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove nastale vođenjem postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. U tom smislu ovaj sud ocjenjuje pravilnom odluku o trošku postupka prvostupanjskog suda iz točke II. izreke presude do ukupnog iznosa od 304.781,25 kn, dok ocjenjuje da je pogrešnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud kao trošak koji je bio potreban za vođenje parnice dosudio tužitelju i sastav odgovora na žalbu od 14. rujna 2018. (list 255. spisa) u iznosu od 23.750,00 kn uvećano za PDV od 25% odnosno u iznosu od 29.687,50 kn odnosno 3.940,21 EUR pa je u tom dijelu ocijenjen neosnovanim tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka i presuđeno je kao u točci II. izreke ove presude.

14. Naprotiv tužitelju je s obzirom na već dosuđenih 185.545,08 kn valjalo dosuditi razliku od 119.236,17 kn odnosno 15.825,36 EUR s osnove troškova postupka slijedom čega je presuđeno kao u točci I. izreke presude.

15. Trošak sastavljanja odgovora na tužiteljevu žalbu, kojeg je podnio tuženik, ocijenjen je neosnovanim pa je o tome na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točci III. izreke.

16. U ponovljenom postupku pred drugostupanjskim sudom valjalo je sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-718/2023 od 23. travnja 2024. odlučiti o revizijskim troškovima. Tužitelju su kao opravdani troškovi dosuđeni troškovi sastavljanja prijedloga za podnošenje revizije koji je prihvaćen po Tbr. 10. t. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vrijeme podnošenja prijedloga, a sukladno zahtjevu tužitelja, u iznosu od 1.244,28 EUR te trošak revizije prema Tarifi u vrijeme podnošenja revizije sukladno tužiteljevu zahtjevu, po Tbr. 10. t. 5. u iznosu od 1.866,41 EUR odnosno ukupno 3.110,69 EUR pa je odlučeno kao u točci IV. izreke presude.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na tužiteljevu reviziju u iznosu od 1.244,25 EUR ocijenjen je neosnovanim primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a slijedom čega je presuđeno kao u točci V. izreke.

Zagreb, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas