Poslovni broj: Usž-4396/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić , predsjednice vijeća , Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan-Đurović , članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja Buckhill doo , Zagreb , Remetinečka cesta 13 , OIB: 12364490485 , zastupan po opunomoćenici Nataši Owens , odvjetnici iz Zagreba , Dalmatinska 5 , protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike , Zagreb , Ulica grada Vukovara 78 , OIB: 53969486500 , radi utvrđivanja obveze plaćanja novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: UsI- 2324/2024-8 od 8. studenoga 2024. , na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja Buckhill doo , Zagreb i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: UsI-2324/2024-8 od 8. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: UsI-2324/2024-8 od 8. studenoga 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike , Uprave za tržište rada i zapošljavanja , klasa: UP/II-415-01/24-01/34 , urbroj: 524-04-01-02/5-24-2 od 28. ožujka 2024. i rješenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom , klasa: UP/I-415-07/24-02/37 , urbroj: 426-06-02-4-24-1 od 3. siječnja 2024. , kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i bitne povrede pravila sudskog postupka. U žalbi u bitnom navodi da je svrha Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom utvrđena u člancima 1. i 2. iz kojih proizlazi jasna namjera zakonodavca da zaštiti pravo osoba s invaliditetom na rad, osigura okvir za pristup tržištu rada osobama s invaliditetom, kao i da stvori jednake mogućnosti za njihovo ravnopravno sudjelovanje na tržištu rada. Time Republika Hrvatska izravno provodi Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, Direktivu vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL L 303, 02/12/2000), te Europsku socijalnu povelju, Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji i Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji kojom se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 15/02. i 8/03.). Smatra da niti u jednom od navedenih izvora kao svrha zakona nije navedeno uvođenje pretjeranog formalizma, opterećivanje poslodavaca dodatnim administrativnim zahtjevima te nametanje novčanih kazni u slučaju nepridržavanja istih strogo definiranih formalnosti, posebno kada one nemaju istinski značaj za ostvarenje ciljeva zakona. Unatoč svemu navedenom, prvostupanjski sud neosnovano je odbio priznati kako je on ispunio svoju zakonsku obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom na način da je ispunio zamjensku kvotu stipendiranjem redovitog obrazovanja studenta s invaliditetom, samo iz razloga jer ispunjenje kvote nije "najavio" Zavodu putem raznih obrazaca. Smatra da je opisanim stipendiranjem ne samo ilustrirao vlastito pridržavanje zakonskih obveza, već je pokazao i aktivan doprinos ostvarivanju ključnog cilja zakonodavca, a to je unaprjeđenje područja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Stoga, njegovo sankcioniranje zbog neispunjavanja procesnih detalja potpuno je bezrazložno i nije u skladu s ciljem zakona, dapače, tuženik je pristupio mjerodavnom pravu na pretjerano formalan i nefleksibilan način. Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji i poništi prvostupanjsku presudu te usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog spora i žalbenog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu u bitnom naveo da poslodavci ne mogu zakonito ispunjavati zamjensku kvotu bez dostave odgovarajuće dokumentacije Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Obveza dostave dokumentacije nije nerazložna, niti za poslodavca (obveznika) predstavlja nerazmjeran teret, niti se inzistiranjem na njenom ispunjenju može smatrati pretjeranim formalizmom, s obzirom da je to jedini način na koji Zavod može pratiti ispunjavanje zamjenske kvote. Činjenica da je tužitelj sklopio ugovor o stipendiranju u svrhu ispunjenja zamjenske kvote s LS **.**.2019. ne znači da je ujedno i ispunio zamjensku kvotu, jer pored sklapanja ugovora o stipendiranju bio je dužan isti dostaviti Zavodu zajedno s pripadajućim obrascem najave, i to u roku od 15 dana od dana sklapanja, sukladno odredbama članka 8. i 9. Pravilnika. Budući da tužitelj nije u propisanom roku i na propisani način najavio ispunjenje zamjenske kvote, zamjenska kvota se nije mogla priznati te je isti obveznik obračunavanja i plaćanja novčane naknade sukladno članku 10. stavku 1. Zakona. Tuženik predlaže da ovaj Sud žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjsko tijelo u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti utvrdilo da je tužitelj poslodavac koji zapošljava više od dvadeset radnika, te da u razdoblju od travnja 2020. do prosinca 2020. nije zapošljavao niti jednu osobu s invaliditetom, nije najavio ispunjenje zamjenske kvote, te nije podnio zahtjev za izuzimanje određenih radnih mjesta iz ukupnih broja radnih mjesta na temelju kojih se utvrđuje kvota, zbog čega mu je određeno plaćanje novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio stajalište tuženika kako tužitelj nije ispunio obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom sukladno odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom ("Narodne novine", broj: 157/13., 152/14., 39/18. i 32/20. – dalje: Zakon), a niti je obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom ispunio zamjenskom kvotom sukladno odredbama stavka 4. i 5. navedenog članka Zakona i sukladno odredbama članka 8. i 9. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom ("Narodne novine", broj: 75/18. i 120/18. – dalje: Pravilnik).

8. Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona koji je bio na snazi u trenutku utvrđivanja obveze na plaćanje novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, propisano je da su poslodavci koji zapošljavaju najmanje dvadeset radnika, osim predstavništava stranih osoba, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni zaposliti na primjernom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnost koju obavljaju. Obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom poslodavac može ispuniti zamjenskom kvotom sukladno članku 8. stavcima 4. i 5. Zakona, a o kojoj namjeri je poslodavac dužan izvijestiti Zavod sukladno člancima 8. i 9. Pravilnika.

9. Odredbom članka 8. stavka 1. Pravilnika propisano je da poslodavac može ispuniti zamjensku kvotu pod uvjetom da su međusobno ispunjena prava i obveze iz ugovora o poslovnoj suradnji s osobom s invaliditetom koja se samozapošljava, ugovora o poslovnoj suradnji sa zaštitnom radionicom i integrativnom radionicom, trgovačkim društvom, zadrugom ili udrugom u kojima više od polovine radnika čine osobe s invaliditetom, odnosno ugovora o obavljanju prakse, ugovora o djelu redovitog studenta, ugovora o stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa ili ugovora o stipendiranju. Stavkom 4. navedenog članka Pravilnika propisano je da je obveznik koji namjerava ispuniti zamjensku kvotu dužan ugovor iz stavka 1. ovoga članka dostaviti Zavodu u roku od 15 dana od dana sklapanja ugovora. Odredbom stavka 5. istog članka Pravilnika propisano je da ako obveznik ne dostavi ugovor iz stavka 1. ovoga članka u propisanom roku, da se isti neće priznati u najavu ispunjenja zamjenske kvote.

10. Prema odredbi članka 9. stavka 1. Pravilnika propisano je da je uz ugovor iz članka 8. stavka 1. ovog Pravilnika poslodavac dužan dostaviti Zavodu najavu ispunjenja zamjenske kvote, te drugu dokumentaciju na zahtjev Zavoda. Stavkom 2. istog članka Pravilnika propisano je da se najava ispunjenja zamjenske kvote iz stavka 1. ovoga članka dostavlja na obrascu koji je sastavni dio ovog Pravilnika, te počinje važiti od mjeseca primitka. Stavkom 3. istog članka Pravilnika propisano je da se zamjenska kvota može najaviti najviše za dvanaest mjeseci unaprijed. Po isteku tog razdoblja potrebna je ponovna najava.

11. Tužitelj ugovor o stipendiranju i njegov aneks nije dostavio Zavodu u roku od 15 dana od dana sklapanja tih pravnih poslova, kao ni pripadajuću najavu ispunjenja zamjenske kvote na propisanom obrascu, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, a koji prihvaća i ovaj Sud, da se na temelju članka 8. stavka 5. Pravilnika naknadno dostavljeni pravni poslovi o stipendiranju jednog invalida ne mogu priznati u najavu ispunjenja zamjenske kvote, a time niti u ispunjenje zamjenske kvote zapošljavanja osoba s invaliditetom.

12. Kako tužitelj nije ispunio obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, niti je najavio ispunjenje zamjenske kvote, proizlazi da je obveznik obračunavanja i plaćanja novčane naknade sukladno odredbi članka 10. stavka 1. Zakona. Tužitelju koji navedenu obvezu nije ispunio na način iu rokovima propisanim navedenim Zakonom i Pravilnikom pravilno je utvrđena novčana naknada u iznosima pobliže označenim u prvostupanjskom rješenju sukladno odredbi članka 10. stavka 9. navedenog Zakona.

13. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud pravilno je ocijenjen zakonitim rješenjem tuženika koje je doneseno na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava pa se navode žalbe, koje su u bitnim istovjetnim navodima tužbe, ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

14. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

15. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora pravilno je odbijen na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima , jer tužitelj nije uspio u upravnom sporu, a nema pravo niti na trošak žalbenog postupka.

U Zagrebu , 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća :

Blanša Turić