REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-2423/2015-63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nada Magdić, odvjetnica u Ogulinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 23. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja Nevena Bastijančića, odvjetnika u Puli i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 5. veljače 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, isplatiti tužitelju RA, OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 2.529,40 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II U preostalom dijelu, iznad dosuđenog iznosa i dosuđenih zateznih kamata, odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, naknaditi tužitelju RA, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.218,48 EUR, u roku 15 (petnaest) dana.

IV U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 15. svibnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012501855, na iznos od 92.200,00 CHF, s rokom otplate 360 mjeseci. Ističe da je člankom 4. „Kamata na kredit“ ugovoreno plaćanje kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15 % godišnje. Ukazuje kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Povodom revizije svih stranaka u navedenom trgovačkom sporu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom presudom i rješenjem poslovni broj Revt-247/2014-2 od 9. travnja 2015. odbio sve revizije kao neosnovane. Navedene presude temelje se na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Navodi kako je tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu obračunavao tužitelju veće kamatne stope od ugovorenih i to tijekom kolovoza 2007. do siječnja 2014. Budući da je tuženik povrijedio odredbu članka 3. Zakona o obveznim odnosima o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu naplatio tužitelju više stope zateznih kamata od ugovorene redovne kamate, na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju isplati ukupan novčani iznos od 8.153,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa, dospjele u razdoblju od kolovoza 2007. do siječnja 2014., teku od njihova dospijeća pa do isplate. Potražuje i parnični trošak.

1.1. Istom tužbom je zahtjev za isplatu iznosa od 1.051,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti postavila i tužiteljica RAF u odnosu na koju je rješenjem ovog suda od 14. siječnja 2022. razdvojeno postupanje po tužbi te je u odnosu na navedenu tužiteljicu postupak nastavljen pod novim poslovnim brojem P- 44/2022.

1.2. Tužitelj RA je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i njegove dopune, uredio svoj tužbeni zahtjev na način da na ime preplaćenih iznosa za utuženo razdoblje od kolovoza 2007. do siječnja 2014. po osnovi promjenjive kamatne stope potražuje ukupan iznos od 4.332,43 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od dospijeća pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te prije svega ističe da tužbu treba odbaciti jer ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev. Navodi kako se u skladu s odredbama članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj ne može pozivati na utvrđenje suda iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete. Ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika i da je izraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je zapravo riječ o javnobilježničkog aktu, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe takvoga ugovora da je neosnovan. Ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno niti tražila bilo kakva razjašnjenja unatoč višekratnoj provjeri od strane službenika tužene pa i javnog bilježnika. Nadalje, ističe da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kada zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu koja je zakonom dopuštena obzirom da nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao niti Zakona o bankama niti Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja tužbe sudu a ne u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, što je suprotno samim ugovornim odredbama. Kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, a svi su elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje banaka već ovisi o troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatornim troškovima HNB-a kreditnom riziku zemlje te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe, te predlaže da sud odbaci tužbu kao neuredni, a podredno predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu (list 18-24 spisa), vještački nalaz (29-32 spisa), opći uvjeti poslovanja i informacije o promjeni kamatnih stopa, otplatna tablica, plan otplate, knjigovodstvena kartica, obavijesti o promjenama kamatnih stopa s planom otplate, izvadak iz otvorenih stavaka, izračun konverzije ugovora o kreditu, plan otplate, dodatak ugovoru o kreditu, nalaz i mišljenje vještaka, dopune nalaza i mišljenja, iskazi vještaka i iskaz tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom 15. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012501855, koji je solemniziran 17. svibnja 2007. kod javnog bilježnika Divne Perković iz [adresa], i to u kunskoj protuvrijednosti od 92.200,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeći na dan korištenja kredita, a s rokom otplate od 360 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora. Nesporno je da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,15 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također, između stranaka nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,15 % te da je uslijed povećanja kamatne stope povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

5.1. Također, između stranaka nije sporno, da je tijekom ovog parničnog postupka, na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012501855 od 11. prosinca 2015., odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6. Među stranaka je sporno jesu li utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, primjenjiva u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je između stranaka sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, te s time u vezi pripada li tužitelju pravo na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru o kreditu i u kojem iznosu, kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), a odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/20142 od 9. travnja 2015. odbijena je revizija protiv te odluke.

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 4. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga tuženik neosnovano prigovara nedostatku procesnih pretpostavki za podnošenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

8.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope, o tome, po ocjeni ovog suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrđene ništetnima.

8.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

9. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

9.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

9.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

9.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju tuženik je nakon sklapanja ugovora o kreditu obračunavao i naplaćivao kamatu po stopi višoj od 4,15 % te je povećao kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

9.4. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

9.5. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da tužitelju djelatnik banke nije objasnio pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

10. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11. Pri tome je nesporno da je tijekom ovog postupka, prije zaključenja prethodnog postupka, između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, međutim prema pravnom shvaćanju ovog suda, a suprotno navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji ako provedenom konverzijom ugovora o kreditu tužitelj kao potrošač nije u potpunosti obeštećen odnosno ako provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako je to u konkretnom predmetu slučaj.

11.1 Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članak 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

11.2. Odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno navedenom, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, a niti iz provedenih dokaza, pa tako ni iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovoru o kreditu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja Dodatka ugovoru dostavljen tužitelju spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika tijekom trajanja otplate kredita.

11.3. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita.

12. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje (od kolovoza 2007. do siječnja 2014.) uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu, kao jedino valjano određenu a time i poštenu, ali i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Galprom d.o.o. koji je u svom osnovnom nalazu i mišljenju naveo da je razdoblju od 15. kolovoza 2007. do 15. rujna 2015. utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,15 %, a od 1. siječnja 2014. primjenom maksimalne kamatne stope od 3,23 %, i to u iznosu od 4.525,07 EUR. Nadalje je vještak je zaključio da je izračunom konverzije utvrđen iznos pretplate od 5.105,45 EUR a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u EUR, a kojim iznosom da je u cijelosti nadoknađen utvrđeni iznos preplate u iznosu od 4.525,07 EUR.

12.2. U dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 10. prosinca 2024. vještak je ponovno odgovorio na primjedbe tuženika, kao i na ročištu održanom 15. veljače 2019., navodeći kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena anuitetska otplata kredita, što znači da se mjesečnom otplatom kredita otplaćuje dio glavnice i kamata obračunatih po ugovorenoj stopi za razdoblje od mjesec dana, na neotplaćeni dio glavnice te da je tijekom otplatnog razdoblja tuženik mijenjao visinu kamatne stope temeljem svojih odluka uslijed čega je mijenjao i visinu mjesečne obveze otplate kredita odnosno anuiteta koja je direktna posljedica izmjene kamatne stope jer drugih izmjena u glavnici nije bilo (novog plasmana ili prijevremene otplate). Od 1. siječnja 2014. propisana je maksimalna kamatna stopa u visini od 3,23 % koju stopu je tuženik i primijenio na ostatak glavnice u visini koja je ostala kao posljedica izmijenjenih kamatnih stopa uslijed čega je tuženik preplatio kamatnu stopu uslijed izmjene kamatnih stopa i u vrijeme primjene maksimalne kamatne stope od 3,23 % te je u skladu s navedenim razlika preplate uslijed izmjene kamatne stope u osnovnom nalazu izvršen izračun preplate od 15. rujna 2015. u iznosu od 6.221,15 CHF protuvrijednost od 4.525,07 EUR. Vještak je nadalje u dopuni nalaza i mišljenja iskazao preplatu kreditne obveze po zaključenom Ugovoru o kreditu broj 9012501855 uslijed izmjena kamatnih stopa Odlukama tuženika za utuženo razdoblje od 15. kolovoza 2007. do 15. siječnja 2014. u ukupnom iznosu od 4.332,43 EUR. Vršeći usporedbu s konverzijom izvršenom Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9012501855 od 11. prosinca 2015. vještak je naveo da je sklapanjem navedenog Dodatka tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., a iz kojeg, između ostalog, proizlazi pretplata u visini od 5.033,62 EUR uvećana za preplatu iz prijelaznog razdoblja od 71,83 EUR dakle za 5.105,45 EUR a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u EUR. Nadalje, u dopuni nalaza i mišljenja vještak navodi da je preplata utvrđena učinkom konverzije razlika više preplaćene obveze (po valuti i kamati) za konkretni kredit u CHF u odnosu na obvezu koju bi tužitelj trebao podmiriti da je imao kredit ugovoren u valutnoj klauzuli za EUR te da preplata utvrđena konverzijom na dan 30. rujna 2015. koja se odnosi na uplate za razdoblje od 15. lipnja 2007. do 15. siječnja 2014. iznosi ukupno 4.489,16 EUR a da preplata po Ugovoru o kreditu s osnova izmjena kamatnih stopa za utuženo razdoblje od 15. kolovoza 2007. do 15. siječnja 2014. iznosi 4.332,43 EUR odnosno da na dan 30. rujna 2015. potraživanje tužitelja s osnova preplate kamate uslijed izmjena kamatne stope iznosi ukupno 7.018,56 EUR od čega se iznos od 4.332,43 EUR odnosi na iznos preplate kreditne obveze s osnove izmjene kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja od 15. kolovoza 2007. do 15. siječnja 2014., a iznos od 2.686,13 EUR na obračunate zatezne kamate od datuma svake pojedinačno izvršene uplate zaključno s 29. rujna 2015. Prijebojem preplate iz učinka konverzije od 4.489,16 EUR primjenom odredbe čl. 172. ZOO podmirena je obveza tuženika s osnova izmjene kamatne stope i to iznos od 2.686,13 EUR na ime obračunate kamate zaključno s 29. rujna 2015. i iznos od 1.803,03 EUR na ime djelomičnog iznosa preplate kreditne obveze pa nakon izvršenog prijeboja na dan 30. rujna 2015. ostaje potraživanje tužitelja s osnova preplate kreditne obveze uslijed izmjene kamatne stope u iznosu od 2.529,40 EUR (koje potraživanje na dan 6. prosinca 2024. iznosi ukupno 3.999,81 EUR a koji se odnosi na iznos od 2.529,40 EUR na ime preplate i iznos od 1.470,41 EUR na ime obračunate zatezne kamate za iznos preplate za razdoblje od 30. rujna 2015. do 5. prosinca 2024.).

12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka i njegovu dopunu s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda a vještak je u postupku i usmeno, detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe stranaka te time otklonio sve nejasnoće na koje je ukazivao tužitelj ukazivao u postupku.

12.4. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadatka koji je sud dao vještaku, međutim ovaj sud ne prihvaća stav tuženika kako bi vještak trebao utvrđivati koja je trebala biti visina kamatne stope već je jedina ugovorena i među strankama prihvaćena upravo ona kamatna stopa unesena u predmetni ugovor o kreditu koju je vještak po nalogu suda i primijenio.

13. Tužitelj je sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka podneskom od 20. prosinca 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev potražujući od tuženika iznos od 4.332,43 EUR na ime preplate utvrđene u utuženom razdoblju od kolovoza 2007. do siječnja 2014. s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, smatrajući kako je tužba podnijeta prije stupanja na snagu ZID ZPK-a te da stoga unatoč provedenoj konverziji ima pravo na povrat cijelog iznosa više plaćenog po ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamati iz osnovnog ugovor o kreditu.

13.1. Međutim, tužitelj neosnovano smatra da se provedena konverzija i njome utvrđena pretplata ne treba uzeti u obzir, jer je konverzijom tuženik priznao tužitelju preplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu u iznosu od 4.489,16 EUR pa tužitelj ne može navedeni iznos ponovno potraživati i u ovom postupku (odnosno dva puta), i to neovisno o tome što je konverzija izvršena tijekom ovog postupka (a prije zaključenja prethodnog postupka), jer se radi o obeštećenju koje je tužitelj primio, iako nepotpunom, za buduće rate. Stoga, tužitelj u ovom postupku ima pravo potraživati samo iznos preplate koji mu nije u potpunosti priznat konverzijom odnosno za koji nije potpuno obeštećen a koji je sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka na dan 30. rujna 2015. iznosio 2.529,40 EUR (nakon izvršenog prijeboja). Slijedom navedenom, sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 2.529,40 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. pa do isplate u skladu s odredbom čl. 29. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 1.803,03 EUR sa zateznom kamatom valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja jer je u navedenom dijelu tužitelj već obeštećen.

14. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan.

14.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

14.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (26. lipnja 2015.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate preplate kreditne obveze s osnova izmjene kamatnih stopa, pa se smatra da je uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u odnosu na visinu, uzimajući pritom u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 58%, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 79%, dok uspjeh tuženika iznosi 21%. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u omjeru od 58%.

15.1. Tužitelju je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podnesaka od 15. srpnja 2016., 2. listopada 2018., 28. rujna 2023. i 20. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 28. srpnja 2016., 16. siječnja 2017., 6. travnja 2017. i 11. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR za svaki (Tbr. 8. t. 4. i Tbr. 54. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 15. veljače 2019., 2. listopada 2023., 2. studenog 2024., 17. prosinca 2024. i 23. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), te trošak zastupanja na ročištu od 27. srpnja 2016. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. i Tbr. 54. Tarife), što ukupno iznosi 2.500,00 EUR, što sve uvećano za PDV iznosi ukupno 3.125,00 EUR. Tužitelju pripada i trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja i dopune vještačenja u zatraženom iznosu od 564,99 EUR te trošak uplaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 134,98 EUR, slijedom čega ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 3.824,97 EUR. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška izračuna uz tužbu u iznosu od 92,91 EUR jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

15.2. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 3.824,97 EUR tuženik je dužan naknaditi tužitelju u omjeru od 58%, odnosno u iznosu od 2.218,48 EUR.

15.3. Tuženiku u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, ali je zbog njegovog djelomičnog uspjeha u sporu razmjerno umanjen trošak tužiteljice.

U Puli-Pola, 5. veljače 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.