Poslovni broj: Us II-143/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske odvjetničke komore, OIB: 97760500066, Zagreb, Koturaška 53/II, protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, OIB: 68011638990, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, uz sudjelovanje zainteresirane osobe DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po Josipu Giljanoviću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku iz [adresa], radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-008- 07/24-01/528, URBROJ: 401-01/04-24-2 od 1. srpnja 2024.

II. Nalaže se tužitelju zainteresiranoj osobi naknaditi trošak odgovora na tužbu u iznosu 1.562,50 eura (tisuću petsto šezdesetidva eura i pedeset centi) u roku 60 (šezdeset) dana od dana dostave ove odluke.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika poništeno je rješenje tužitelja, broj: 4665-2024-2 od 9. svibnja 2024. i predmet je vraćen tužitelju na ponovni postupak.

2. Navedenim rješenjem tužitelja od 9. svibnja 2024. odbačen je zahtjev za pristup informacijama DK od 26. travnja 2024. kojim je zatražila dostavu informacija o isplaćenim naknadama na ime autorskih honorara i ugovora o djelu te naknada putnih troškova isplaćenih osobama koje nisu zaposlenici niti članovi Komore za 2022. i 2023. godinu koje prelaze iznos od 464,53 eura/3.500,00 kuna u bruto iznosu. Zahtjev je odbačen uz obrazloženje da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka jer tužitelj nije tijelo javne vlasti koje bi bilo dužno primjenjivati odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine", 25/13., 85/15., 69/22.; dalje: ZPPI).

3. Tužitelj pobija rješenje tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je trebao primijeniti članak 2. stavak 1. točku 1. Direktive EU 2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora (L 172/56). Direktiva propisuje uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se tijela smatrala javnopravnim tijelima za potrebe te Direktive, a to su: (a) uspostavljena su posebno u svrhu zadovoljavanja potreba od općeg interesa, koje nisu industrijske ili komercijalne naravi; (b) imaju pravnu osobnost i; (c) većim dijelom financiraju ih državna, regionalna ili lokalna tijela ili druga javnopravna tijela ili u pogledu upravljanja podliježu nadzoru tih tijela ili imaju upravni, upravljački ili nadzorni odbor u kojem su više od polovice članova imenovala državna, regionalna ili lokalna tijela ili druga javnopravna tijela. Suprotno navedenom, u članku 5. stavku 1. točki 2. ZPPI-a, tijela javne vlasti drugačije su definirana. Tužitelj ukazuje na ovosudske odluke u kojima je navedeno da s obzirom da je istekao rok za implementaciju u kojem je Republika Hrvatska bila dužna prenijeti Direktivu u nacionalno zakonodavstvo, Direktiva ima izravan učinak i treba se izravno primijeniti na predmetni slučaj. Tužitelj ističe da s obzirom na utvrđenu neusklađenost definicije tijela javne vlasti kako je propisana ZPPI-em s definicijom propisanom odredbama Direktive te stajališta ovog Suda u kojem se u slučaju neusklađenosti ZPPI-a s Direktivnom treba izravno primijeniti Direktiva, on ne ispunjiva jedan od tri kumulativno postavljena uvjeta da bi se smatrao tijelom javne vlasti u smislu Direktive. Naime, nije financiran od državnih, regionalnih ili lokalnih tijela ili drugih javnopravnih tijela niti u pogledu upravljanja podliježe nadzoru tih tijela, niti ima upravni, upravljački ili nadzorni odbor u kojem je više od polovice članova imenovala državna, regionalna ili lokalna tijela ili druga javnopravna tijela. U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj navodi da je ovaj Sud zauzeo stajalište da prihodi od članarina i upisnina nisu javna sredstva jer se radi o sredstvima kojima se tužitelj financira kao samostalna i neovisna pravna osoba. Stoga, činjenica da tužitelj vodi imenike, upisnike i evidencije o članstvu, koje su javne knjige, izvadci iz istih ne čini tužitelja javnopravnim tijelom u smislu odredaba ZPPI-a. Predlaže poništiti rješenje tuženika i odbiti žalbu zainteresirane osobe. Podredno predlaže prekinuti spor do donošenja kao odluke Suda Europske unije u predmetu, poslovni broj: C-336/23.

4. Tuženik i zainteresirana osoba u odgovorima na tužbu predlažu istu odbiti kao neosnovanu.

5. Tuženik osporava osnovanost tužbe iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane odluke. Ukazuje na sadržaj odredbe članka 5. stavka 1. točka 2. ZPPI-a. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ima javne ovlasti i pravna osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska budući da je Zakonom o odvjetništvu predviđeno osnivanje tužitelja te su propisane javne ovlasti koje su mu dodijeljene. Ukazuje na odredbe Zakona o odvjetništvu i Statuta Hrvatske odvjetničke komore iz kojih proizlazi obavljanje javnih ovlasti tužitelja. Članak 5. stavak 1. točka 2. ZPPI-a, kojim je definiran pojam tijela javne vlasti ostao je nepromijenjena stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine", 69/22.) kojim je preuzeta Direktiva.

6. Zainteresirana osoba DK osporava osnovanost tužbe navodeći da je tužitelj kao pravna osoba s javnim ovlastima obveznik provedbe ZPPI-a. Navedeno proizlazi iz Zakona o odvjetništvu i Statuta tužitelja. Ističe da je podnijela zahtjev za pristup informacijama u smislu ZPPI-a, a ne zahtjev za ponovnu uporabu informacija što je materija koju regulira Direktiva. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu troška za sastav odgovora na tužbu u iznosu 1.562,50 eura.

7. Tužitelju su dostavljeni odgovori na tužbu tuženika i zainteresirane osobe sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje ZUS).

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odlučujući o tužbi, nakon uvida u cjelokupni predmet, ovaj Sud zaključuje da je odluka tuženika pravilna i zakonita.

10. Sporno pitanje u ovom predmetu bilo je je li tužitelj tijelo javne vlasti u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a prema kojoj su tijela javne vlasti, tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnih propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

11. Budući da je bilo sporno primjenjuje li se na zahtjeve za pristup informacijama nova Direktiva (EU) 2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora, kojom su izmijenjene definicije obveznika pružanja informacije i kojom su u cijelosti stavljene izvan snage Direktive koje su implementirane u Zakonu o pravu na pristup informacijama („Narodne novine", 25/13., 85/15.) ili se nova Direktiva odnosi samo na zahtjeve za ponovnu uporabu informacije to je ovaj Sud zatražio donošenje prethodne odluke o tumačenju odredaba Direktive (EU) 2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora u vezi tumačenja i primjene novih definicija obveznika i iznimki od obveze pružanja informacije kad se od tijela javnog sektora zahtjeva pristup informaciji koju je to tijelo stvorilo ili ju posjeduje.

12. Presudom Suda EU, broj: C-336/23 od 21. studenoga 2024. taj je Sud odlučio da Direktivu (EU) 2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora treba tumačiti na način da zahtjev za pristup dokumentima u posjedu tijela javnog sektora ne ulazi u njezino područje primjene.

13. Stoga, imajući u vidu naprijed navedenu presudu Suda EU, po ocjeni ovog Suda, osnovano zaključuje tuženik da tužitelj ulazi u doseg primjene citirane odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a, tj. da je tužitelj tijelo javne vlasti.

14. Javna ovlast tužitelja proizlazi iz odredaba Zakona o odvjetništvu („Narodne novine", 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11., 126/21.; dalje: Zakon) i odredaba Statuta Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine", 151/22.; dalje: Statut).

15. Odredbom članka 37. stavka 1. Zakona propisano je da se odvjetnici obvezno udružuju u Komoru kao samostalnu i neovisnu organizaciju sa svojstvom pravne osobe, a Komora predstavlja odvjetništvo Republike Hrvatske kao cjelinu (stavak 2.). Sukladno odredbi članka 43. Zakona Komora vodi imenik odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, upisnike zajedničkih odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava, imenik stranih odvjetnika s matičnim sjedištem iz država članica Europske unije i imenik odvjetnika koji u Republici Hrvatskoj imaju pravo obavljati odvjetničku službu pod nazivom odvjetnik te druge evidencije određene Zakonom i Statutom. Imenici, upisnici i evidencije su javne knjige, a izvadci iz imenika i drugih evidencija koje vodi Komora te potvrde izdanih na temelju podataka iz tih evidencija su javne isprave.

16. Prema odredbi članka 32. stavka 2. Zakona rješenje o zabrani rada odvjetničkog društva upravni je akt protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor. Nadalje, tijelo Komore određeno Statutom donosi rješenje o brisanju odvjetnika iz imenika odvjetnika (članak 51. stavak 2.). Člankom 74. Zakona je propisano da disciplinski postupak pokreće disciplinsko tijelo određeno Statutom po službenoj dužnosti ili na zahtjev tijela Komore određenog Statutom ili na zahtjev ministra nadležnog za poslove pravosuđa.

17. Komora, ima javnu ovlast normativnog uređenja te donosi Statut i druge opće akte, između ostalog i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Kodeks odvjetničke etike, kao i Pravilnik o polaganju ispita iz Kodeksa odvjetničke etike i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

18. Člankom 1. stavkom 1. Statuta vidljive su pojedine javne ovlasti Komore, a člankom 170. je propisano da se u postupcima za upis u imenike odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, za obnovu postupka upisa te u drugim slučajevima u kojima odlučuje o pravima i obvezama odvjetnika, odvjetničkih vježbenika, odvjetničkih društava i pravnih podružnica, osim ako zakonom, tim Statutom ili drugim općim aktom Komore nije drugačije određeno, ovlaštena tijela Komore odlučuju primjenjujući na odgovarajući način pravila Zakona o općem upravnom postupku.

19. Proizlazi dakle, da je Hrvatska odvjetnička komora pravna osoba koja u određenim slučajevima obavlja javne ovlasti te je obveznik omogućavanja pristupa informacijama sukladno odredbama ZPPI-a.

20. Napominje se da je i prema odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, na koje osnovano ukazuje tuženik u obrazloženju osporenog rješenja, broj: U-III-6526/12 od 6. lipnja 2013. i broj: U-III-4379/17 od 3. prosinca 2019., iz odredaba Zakona i Statuta proizlazi da je Hrvatska odvjetnička komora javnopravno tijelo te ima svojstvo pravne osobe, obavlja određene javne ovlasti u odnosu na svoje članstvo te da među javne ovlasti iste pored ostalog spada i disciplinsko sudovanje u odnosu na vlastito članstvo i pojavljuje se kao donositelj pojedinačnih akata.

21. Također, i u odlukama ovog Suda primjerice poslovni broj: UsII-132/2021 od 16. lipnja 2021. te poslovni broj: Usoz-73/2019 od 24. listopada 2022. izraženo je pravno shvaćanje da se radi o pravnoj osobi s javnim ovlastima te se zakonitost njenih općih akata ocjenjuje u objektivnom upravnom sporu.

22. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a posebno presudu Suda Europske unije, broj: C-336/23 od 21. studenoga 2024., pozivanje tužitelja na neke druge odluke ovog Suda nije odlučno. Stoga ovaj Sud zaključuje da osporenim rješenjem, uz obrazloženje kakvo je njime dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.

23. Slijedom iznesenog, ocijenivši da žalbeni prigovori tužitelja nisu odlučni niti su od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS- a, odlučeno je kao u točki I. izreke.

24. Odluka o trošku odgovora na tužbu zainteresirane osobe, točka II. izreke, temelji se na odredbi članka 144. stavaka 1. i 2. i članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković