Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-636/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Tante, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te, Eugena Škunce, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĆZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Renati Pejanović, odvjetnici u Zagrebu, Stančićeva 13, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P- 1177/2022-24 od 13. svibnja 2024., u sjednici održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  je

Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1177/2022-24 od 13. svibnja 2024. pod toč. I izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se djelomično presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1177/2022-24 od 13. svibnja 2024. pod toč. II, III i IV izreke i u tom dijelu predmet vraća istom prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1177/2022- 24 od 13. svibnja 2024.

III O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., čl. 7. i čl. 23. P) Ugovora o kreditu broj 3207709950/06 od 19. listopada 2006., potvrđenog od javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba, pod brojem OU-1271/2006, 27. listopada 2006., sklopljenog između tužitelja ĆZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju ĆZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 8.021,18 € kn sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku kako slijedi:

-na iznos od 2,14 € od 11.3.2008. do dana isplate,

-na iznos od 13,19 € od 11.11.2008. do dana isplate,

-na iznos od 0,55 € od 11.12.2008. do dana isplate,

-na iznos od 24,54 € od 11.1.2009 do dana isplate,

-na iznos od 28,11 € od 11.2.2009. do dana isplate,

-na iznos od 39,86 € od 11.3.2009. do dana isplate,

-na iznos od 22,78 € od 11.4.2009. do dana isplate,

-na iznos od 22,48 € od 11.5.2009. do dana isplate,

-na iznos od 19,46 € od 11.6.2009. do dana isplate,

-na iznos od 21,19 € od 11.7.2009. do dana isplate,

-na iznos od 17,55 € od 11.8.2009. do dana isplate,

-na iznos od 20,74 € od 11.9.2009. do dana isplate,

-na iznos od 15,66 € od 11.10.2009. do dana isplate,

-na iznos od 18,73 € od 11.11.2009. do dana isplate,

-na iznos od 19,30 € od 11.12.2009. do dana isplate,

-na iznos od 28,78 € od 11.1.2010. do dana isplate,

-na iznos od 35,11 € od 11.2.2010. do dana isplate,

-na iznos od 32,71 € od 11.3.2010. do dana isplate,

-na iznos od 42,15 € od 11.4.2010. do dana isplate,

-na iznos od 46,71 € od 11.5.2010. do dana isplate,

-na iznos od 59,00 € od 11.6.2010. do dana isplate,

-na iznos od 68,48 € od 11.7.2010. do dana isplate,

-na iznos od 56,19 € od 11.8.2010. do dana isplate,

-na iznos od 92,01 € od 11.9.2010. do dana isplate,

-na iznos od 76,47 € od 11.10.2010. do dana isplate,

-na iznos od 78,98 € od 11.11.2010. do dana isplate,

-na iznos od 88,42 € od 11.12.2010. do dana isplate,

-na iznos od 110,18 € od 11.1.2011. do dana isplate,

-na iznos od 86,56 € od 11.2.2011. do dana isplate,

-na iznos od 93,62 € od 11.3.2011. do dana isplate,

-na iznos od 84,61 € od 11.4.2011. do dana isplate,

-na iznos od 104,22 € od 11.5.2011. do dana isplate,

-na iznos od 122,46 € od 11.6.2011. do dana isplate,

-na iznos od 127,26 € od 11.7.2011. do dana isplate,

-na iznos od 200,85 € od 11.8.2011. do dana isplate,

-na iznos od 128,82 € od 11.9.2011. do dana isplate,

-na iznos od 119,89 € od 11.10.2011. do dana isplate,

-na iznos od 120,48 € od 11.11.2011. do dana isplate,

-na iznos od 120,51 € od 11.12.2011. do dana isplate,

-na iznos od 130,47 € od 11.1.2012. do dana isplate,

-na iznos od 136,30 € od 11.2.2012. do dana isplate,

-na iznos od 137,03 € od 11.3.2012. do dana isplate,

-na iznos od 133,09 € od 11.4.2012. do dana isplate,

-na iznos od 135,10 € od 11.5.2012. do dana isplate,

-na iznos od 139,41 € od 11.6.2012. do dana isplate,

-na iznos od 134,40 € od 11.7.2012. do dana isplate,

-na iznos od 134,82 € od 11.8.2012. do dana isplate,

-na iznos od 126,21 € od 11.9.2012. do dana isplate,

-na iznos od 129,05 € od 11.10.2012. do dana isplate,

-na iznos od 135,20 € od 11.11.2012. do dana isplate,

-na iznos od 133,30 € od 11.12.2012. do dana isplate,

-na iznos od 136,36 € od 11.1.2013. do dana isplate,

-na iznos od 128,41 € od 11.2.2013. do dana isplate,

-na iznos od 126,13 € od 11.3.2013. do dana isplate,

-na iznos od 134,34 € od 11.4.2013. do dana isplate,

-na iznos od 127,74 € od 11.5.2013. do dana isplate,

-na iznos od 124,49 € od 11.6.2013. do dana isplate,

-na iznos od 116,26 € od 11.7.2013. do dana isplate,

-na iznos od 122,04 € od 11.8.2013. do dana isplate,

-na iznos od 125,78 € od 11.9.2013. do dana isplate,

-na iznos od 130.63 € od 11.10.2013. do dana isplate,

-na iznos od 131,05 € od 11.11.2013. dana isplate,

-na iznos od 133,94 € od 11.12.2013. do dana isplate,

-na iznos od 128,43 € od 11.1.2014. do dana isplate,

-na iznos od 111,66 € od 11.2.2014. do dana isplate,

-na iznos od 113,45 € od 11.3.2014. do dana isplate,

-na iznos od 112,10 € od 11.4.2014. do dana isplate,

-na iznos od 109,62 € od 11.5.2014. do dana isplate,

-na iznos od 109,13 € od 11.6.2014. do dana isplate,

-na iznos od 111,12 € od 11.7.2014. do dana isplate,

-na iznos od 114,80 € od 11.8.2014. do dana isplate,

-na iznos od 116,14 € od 11.9.2014. do dana isplate,

-na iznos od 115,09 € od 11.10.2014. do dana isplate,

-na iznos od 119,16 € od 11.11.2014. do dana isplate,

-na iznos od 120,24 € od 11.12.2014. do dana isplate,

-na iznos od 120,66 € od 11.1.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.2.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.3.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.4.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.5.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.6.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.7.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.8.2015. do dana isplate,

-na iznos od 120,91 € od 11.9.2015. do dana isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju ĆZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćene glavnice isplati iznos od 1.433,46 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30.9.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju ĆZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,61 € sa zateznim kamatama koje teku od 13. svibnja 2024. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V O d b i j a se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova povrh dosuđenih 1.579,61 € kao neosnovanim.«

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Dopušta se preinaka tužbe.“

3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Žalba također upućuje kako prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazložio da bi se u konkretnom slučaju tužitelj imao smatrati potrošačem. Žalba je također izjavljena i u pogledu odlučne činjenice da je 11. veljače 2016. zaključen Dodatak kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR koja je u konkretnom slučaju provedena sukladno zakonskim odredbama. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom slijedom čega tuženik smatra u cijelosti promašenim navode prvostupanjskog suda kada smatra kako odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu. Također ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, nastavno na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj Gos-1/2019 zauzeo i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem se potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju simulira otplata CHF kredita u EUR kredit. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Pogrešno se prvostupanjski sud u toč. 10. Obrazloženja pozvao na stav suda Europske unije u presudi Dunai. Stav da navedena presuda nije primjenjiva u slučaju konverzije u Republici Hrvatskoj sud Europske unije nedvojbeno je potvrdio i u prethodno navedenoj presudi C-567/20. Slijedom navedenog tuženik je pogrešno primijenio materijalno pravo te je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na valutnu klauzulu također se upućuje na odluke Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20 odnosno odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj se također žali i u odnosu na valutnu klauzulu navodeći da je bilo potrebno provesti kontradiktoran postupak i utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. U svezi s time upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021. Dakle, da je počinjena već naprijed navedena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka, ali i ona iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku u svezi čl. 338. odnosno čl. 8. istog Zakona. Što se tiče zastare ukazuje kako je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019. U pogledu zakonske zatezne kamate smatra da tužitelj nije ovlašten potraživati istu od plaćanja svakog anuiteta nego slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita ili od dana podnošenja zahtjeva ukazujući na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. Sud je pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti. Tužitelj je podneskom od 6. ožujka 2024. preinačio tužbeni zahtjev time što je pored zahtjeva za isplatu iznosa od 8.021,18 eura istaknuo i novi tužbeni zahtjev kojim traži preplatu s osnove razlike glavnice u iznosu od 1.433,46 eura, a koji zahtjev u dosadašnjem tijeku postupka nije isticao i ne proizlazi iz historijata tužbe. Toj preinaci tuženik se usprotivio i istaknuo prigovor zastare. Također, tužitelj ničim nije naveo iz kojeg razloga bi smatrao da mu pripada pravo na isplatu navodne preplate s osnove razlike glavnice. Ukoliko bi preinaka i bila dopuštena ističe se prigovor zastare jer je za taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj tek sada prvi put postavio zahtjev odnosno podneskom od 11. ožujka 2024. – nakon što je nastupila zastara po tom zahtjevu. Osim toga tužitelj podneskom od 6. ožujka 2024. potražuje iznos od 1.433,46 eura s osnove razlike nedospjele glavnice između visine glavnicu CHF u eur na dan 30. rujna 2015., kao dana konverzije. Navedeni iznos ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom ugovoru i tužitelj nema pravo na isplatu iznosa predmetne razlike. Ne može se zanemariti činjenica da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od 10.800,38 kn i da je tuženik taj iznos tužitelju i vratio. Osporavanom presudom tužitelju je dosuđen i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Također se žalbi i na odluku o troškovima postupka i predlaže pobijanu presudu i rješenje preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti kao neosnovane, a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj navodi da je ista u cijelosti neosnovana posebno upućujući na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su IV -162/2021 od 26. studenoga 2021., a u svezi s tim i na stav zauzet 27. svibnja 2024. broj Su IV-123/2024-5. Slijedom navedenog predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, a tuženika obvezati na trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje ZPP), te je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pri odlučivanju o tužiteljevu zahtjevu iz toč. I izreke izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.

6.1. Suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovog suda, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP, a kojom je propisano što treba sadržavati obrazloženje pisano izrađene presude, a što u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda i sadrži.

6.2. Također po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik budući da je sud prvog stupnja svakoj strani u postupku dao mogućnost iznošenja svojih razloga te tuženik nije stavljen u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na tužitelja odnosno tuženiku je dana mogućnost da raspravljaju pred sudom o čemu će niže biti riječi.

6.3. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja pri donošenju odluke pod toč. I izreke nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da je izreka u tom dijelu razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.4. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 19. listopada 2006. sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora (dalje: Ugovor) i to u dijelu odredbi kojima je ugovorna valutna klauzula te zahtjev za isplatu iznosa od 8.021,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani pod toč. II izreke, kao i isplata iznosa od 1.433,46 eura na ime preplaćene glavnice sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015.

7.1. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 111.900,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na vrijeme vraćanja od 30 godina, te da su stranke 11. veljače 2016. sklopile Aneks navedenog Ugovora kojim je izvršena konverzija iz CHF u EUR.

7.2. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li tužitelj ima status potrošača, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, da li je provedenom konverzijom nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, da li su sporne ugovorne odredbe ništetne, da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada, da li je nastupila zastara, početak tijeka zakonske zatezne kamate te visina zahtjeva.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod toč. I izreke.

8.1. U pogledu pitanja da li je tužitelj potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07.; dalje ZZP/03) odnosno da li se na istog primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača navesti je da je pojam potrošača definiran odredbom čl. 4. st. 1. toč. 21. ZZP/03, a prema toj odredbi "potrošač" je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora proizlazi da je korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba te da je kredit odobren kao stambeni kredit za kupnju stana, pa kako je teret dokaza prigovora da bi tužitelj sklopio ugovor u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti na tuženiku, a što ovaj nije dokazao, to žalbeni navodi izneseni u svezi s tim nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, suprotno žalbi, teret dokaza činjenice da je tužitelj trgovac je na banci kao kreditoru (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

10. Nastavno gornjim utvrđenjima, žalbenim navodima kako sud prvog stupnja nije proveo kontradiktorni postupak i proveo dokaze na okolnosti da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo odnosno da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je sud prvog stupnja polazeći od činjenica koje su stranke iznijele pravilno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora na konkretni slučaj. Naime, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.1. Osim toga tuženiku je odgovoriti da u prilog svojih navoda nije predložio saslušanje svog zaposlenika, pa kako je sud vezan za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, te dalje kako iz iskaza tužitelja ne slijedi zaključak da bi u svezi odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula tužitelj prije sklapanja ugovora bio upozoren s rizicima intervalutarnih promjena odnosno da se prije samog sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredaba to se neutemeljenima nalaze suprotni žalbeni navodi odnosno neosnovanim se nalazi žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u svezi iznesene sporne činjenice.

11. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

12. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji žalitelj upire ukazujući na odredbu čl. 22. ZOO ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane odluke, a u svezi s čime je u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2749/2022-2 na pitanje: " Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, na način kako je ista ugovorena odredbom članka 6. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?" - odgovoreno: "….predlagatelj problematizira pitanje ispitivanja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i ovaj sud u Revd 911/2022-2 od 16.ožujka 2022.)".

13. U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno.

13.1. Točno je da Direktive vijeća EU 93/13 od 5. travnja 1993. nije mjerodavno pravo u ovom slučaju jer je Ugovor na koji se odnosi tužbeni zahtjev sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske (1. srpnja 2013.) Europskoj uniji (presuda suda EU u predmetu C-567/20), međutim, navodi žalbe koji se odnose na tumačenje i primjenu te Direktive nisu od utjecaja na donošenje ove odluke budući da je sud prvog stupnja predmet spora prvenstveno raspravio primjenom nacionalnog prava, a pozivanje na praksu Suda EU ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. I izreke.

13.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

13.3. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

13.4. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužitelja i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.

13.5. Ukazati je i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1096/2022 od 8. studenoga 2022. da su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveze proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud, a prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela stog od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.

13.6. Dakle, iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena preplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/15 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka ugovoru sporne odredbe osnovnog ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

14. U odnosu na žalbene navode u svezi prigovora zastare navesti je da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Su-IV-33/2022-2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koje shvaćanje je obvezno po čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22. i 60/22.).

14.1. Prema tome, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. – potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Revt-2221/2018 te presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. - potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu ništetan glede tečajnog rizika odnosno promjenjive kamatne stope).

14.2. Dakle, kako je suprotno žalbenim navodima tužitelj ne potražuje isplatu po osnovi razlike zbog promjenjive kamatne stope već valutnog rizika, tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena je 19. srpnja 2022. što slijedi iz potvrde o prijemu prvostupanjskog suda, nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO u pogledu razlike iznosa koji je tužitelj plaćao primjenom valutne klauzule od iznosa koji bi bio dužan platiti da je za cijelo vrijeme otplate primijenjen srednji tečaj Hrvatske narodne banke važeći na dan isplate kredita.

15. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća žalbene navode u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate ovo s obzirom da prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, suprotno žalbenim navodima, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, kako je pravomoćno utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu da tuženik nije postupio u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja kredita sa potrošačima to su neosnovane žalbene tvrdnje koje dovode u pitanje tijek zakonske zatezne kamate.

16. Međutim, osnovanim se ukazuju žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pri donošenju odluke u dijelu pod toč. II i III izreke počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da se u tom dijelu prvostupanjska presuda ne može ispitati.

17. Naime, visinu anuiteta prvostupanjski sud je utvrđivao vještačenjem po vještaku za računovodstvo, Darku Prpiću iz Društva Darfin d.o.o. iz čijeg nalaza proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 60.436,14 kuna, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.021,18 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos je 194,39 eura. Također je vještak utvrdio da je Aneksom Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplata po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. – u iznosu od 10.800,38 kuna.

17.1. Na tako sačinjen nalaz i mišljenje vještaka tuženik je istaknuo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim navodi kako je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od 10.800,38 kuna te da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dovelo do ne pripadajuće imovinske koristi za tužitelja i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom, a kod kojih navoda ustraje i u ovoj fazi postupka.

17.2. Navesti je da je prema Aneksu ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. ugovorena konverzija te je iz istog vidljivo da postoji preplata u iznosu od 10.800,38 kn, međutim, sud prvog stupnja ne daje razloge o odlučnoj činjenici na koji način je "korištena" preplata odnosno vršen raspored iste jer o navedenom ovisi visina razlike iznosa koji je tužitelj plaćao primjenom valutne klauzule od iznosa koji bi bio dužan platiti da je za cijelo vrijeme otplate primijenjen srednji tečaj Hrvatske narodne banke važeći na dan isplate kredita.

18. Također sud prvog stupnja je naložio tuženiku da tužitelju na ime preplaćene glavnice isplati iznos od 1.433,46 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015., međutim, i u tom dijelu presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama niti je sud prvog stupnja u pogledu tog dijela zahtjeva raspravio istaknuti prigovor zastare s obzirom da je u tom dijelu zahtjev postavljen 6. ožujka 2024.

19. Što se tiče pobijanog rješenja kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe reći je da je podneskom zaprimljeno kod prvostupanjskog suda 6. ožujka 2024. tužitelj nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještak Darka Prpića precizirao tužbeni zahtjev u pogledu pojedinačnih mjesečnih iznosa na ime razlike koju je tužitelj plaćao primjenom valutne klauzule te je također zahtijevao isplatu na ime preplaćene glavnice u iznosu od 1.433,46 eura koji iznos nije bio predmet tužiteljeva zahtjeva prilikom podnošenja tužbe.

19.1. Prvostupanjski sud, unatoč protivljenju tuženika, dopustio je preinaku u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP u svezi čl. 190. st. 2. ZPP pri tome se pozivajući i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021., koji prihvaća i ovaj sud, a koji glasi: "u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem".

19.2. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe s time što je navesti da se utvrđivanje osnovanosti odnosno visine zahtjeva po preinačenoj tužbi i zahtjeva po osnovi razlike po tečajnom riziku utvrđuje upravo financijskim vještačenjem, pa je, po ocjeni ovog suda preinaka tužbe u konkretnom slučaju bila i svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, radi čega se neosnovanim ocjenjuju žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

20. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odnosno čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude odnosno u izreci drugostupanjskog rješenja pod toč II, a primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod toč. I.

21. U nastavku postupka sud prvog stupnja će ukloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazao ovaj drugostupanjski sud nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja odnosno pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti odgovarajuću odluku.

22. Odluka o troškovima u povodu izjavljene žalbe sadržana u točci III izreke drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

22. U preostalom, a ne pobijanom dijelu pod toč. V izreke prvostupanjska presuda ostaje ne izmijenjena.

U Zadru, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Tanta