Poslovni broj Pr-68/2019-57

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Dom zdravlja Zadarske županije, Ivana Mažuranića 28a, Zadar, OIB: 82455745471, zastupanog po punomoćniku Luki Mrkiću, odvjetniku u Zadru, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 17. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 05. veljače 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.880,75 Eura neto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 90,25 Eura od 16.12.2014.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.01.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.02.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.03.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.04.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.05.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.06.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.07.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.08.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.09.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.10.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.11.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.12.2015.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.01.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.02.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.03.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.04.2016.,

- na iznos od 22,56 Eura od 16.05.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.06.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.07.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.08.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.09.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.10.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.11.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.12.2016.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.01.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.02.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.03.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.04.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.05.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.06.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.07.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.08.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.09.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.10.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.11.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.12.2017.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.01.2018.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.02.2018.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.03.2018.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.04.2018.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.05.2018.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.06.2018.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 564,06 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 22,56 Eura od 16.05.2014,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.06.2014.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.07.2014.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.08.2014.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.09.2014.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.10.2014.,

- na iznos od 90,25 Eura od 16.11.2014.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 3.781,40 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj RŽ iz [adresa] (dalje: tužitelj) 17. travnja 2019. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Dom zdravlja Zadarske županije (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza. Tuženik da tužitelju nije isplaćivao dnevnice, premda ga je više puta mjesečno upućivao na službeni put u razdoblju od 15. travnja 2014. pa do 17. travnja 2019. Tužitelj da se u više navrata obraćao tuženiku sa zahtjevom da mu isplati pripadajuće dnevnice, što da je tuženik odbio. Nadalje, tuženik da u razdoblju od 15. travnja 2014. pa do 15. travnja 2019. tužitelju nije isplaćivao niti dodatak na plaću od 4% od osnovne plaće, koji da tužitelju pripada zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, budući da tužitelj u svom poslu sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja, ovo sukladno čl. 59.a Dodatka I. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Svi relevantni podaci o radu tužitelja da se nalaze kod tuženika pa da stoga tužitelj sudu podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) predlažući sudu da rješenjem naloži tuženiku u roku od 15 dana dostaviti u spis svu radnopravnu dokumentaciju za tužitelja za utuženo razdoblje, a po zaprimanju tražene dokumentacije predlaže provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja točne visine neisplaćenih plaća i dnevnica tužitelju u utuženom razdoblju, po zaprimanju rezultata kojeg da će vještačenja tužitelj specificirati tužbeni zahtjev. Tužitelj potražuje i naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 29. svibnja 2019. tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava sve navode tužitelja koji nisu u suglasju s navodima tuženika. Tužitelj da nije radnik tuženika. Tuženik da tužitelju ne duguje bilo koji iznos po bilo kojoj osnovi. Sama tužba da je dostavljena bez ikakvih dokaza iako se isti u njoj navode, a što da je u suprotnosti sa čl. 135. Zakona o radu i odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužba da je osim toga paušalna, da sadrži lažne navode i da je pravno neosnovana. Tužitelj da u tužbi navodi da mu tuženik nije isplaćivao dnevnice, a da ga je slao na službeni put, što da nije istinito. Po saznaju tuženika, tužitelj da nikada bije bio upućen na službeni put od strane tuženika. Pod dokazima te tvrdnje, a koja da nije specificirana poradi čega da se je i nemoguće očitovati o istoj, da se navodi između ostalog i tahograf vozila opet bez naznake u kojem periodu, što i nije bitno jer da tuženik nikada nije imao niti nema, vozila opremljena tahografom. Nadalje, tahograf da je uređaj koji je ugrađen u vozilo te valja, logički i ignorantski, se misli na ispis iz tog uređaja što je zaseban dokument, a također se vodi po vremenu i ograničenog je kapaciteta. Tuženik navodi da je više nego čudno to da tužitelj nije priložio ugovor o radu, dokument koji mora imati, a tuženik nema saznanja da je tužitelj radio kod njega. Također, bez prethodnog javljanja i nedvojbenog specificiranja točnog dana, vozila i drugog da nije moguće pronaći dokumentaciju, ako je uopće i ima, što tuženiku da ne može biti poznato, ali da ne može biti nepoznato tužitelju. Protivi se saslušavanju svjedoka jer da je riječ o osobama koje imaju u sličnim predmetima osobni interes te da su nevjerodostojni u svojstvu svjedoka, kao i tužitelj. Tužitelj da navodi da je sudjelovao u procesu dijagnostike i liječenja što tuženik smatra lažnom tvrdnjom. Nota bene, tužitelj da se poziva na Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja zaboravljajući da je tim istim kolektivnim ugovorom za vozače saniteta određen dodatak od čak 10%, ali ne i dodatak iz čl. 59.a Dodatka Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji mu ni po kojoj osnovi ne pripada jer da isti nikada nije sudjelovao u procesu dijagnostike i liječenja već samim time da za takvo što tužitelj nije ni na koji način kvalificiran, a takvim je pozitivnim propisima zabranjeno takvo što i što tuženik sasvim sigurno nikada i ne bi dopustio jer ima dovoljno visokokvalificirano i certificiranog kadra za obavljanje takvih javno zdravstvenih poslova, a radi kojih i postoji. Protivi se prijedlogu za vještačenje jer da je taj prijedlog, ab ovo, neosnovan pa ga je i nemoguće provesti. Sama tužba da je zaprimljena bez ikakvih priloga što je u suprotnosti već i sa samim načelom materijalne istine, a što da cijelu tužbu čini neurednom, paušalnom, neosnovanom i protivnom načelu da svatko može podići tužbu no da ju mora učiniti vjerojatnom i dokazivom, što da ovdje nije slučaj. Samo pismeno tužitelja da je nepodobno za bilo kakvu raspravu, očitovanje i druge radnje. Stavlja i prigovor nepostojanja radnog spora i nenadležnosti sukladno čl. 65. Zakona o parničnom postupku jer da tužitelj nema svojstvo radnika pa ni potrebnih uvjeta za primjenu odredbi Glave XXVII Zakona o parničnom postupku. Predlaže odbaciti tužbu odnosno podredno vratiti tužbu tužitelju na uređivanje tužbe i specificiranje tužbenog zahtjeva uz dostavu materijalnih dokaza, u svakom slučaju oglasiti da je riječ o redovnom parničnom postupku te u konačnici u cijelosti odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja na snašanje svih troškova prouzročenih tuženiku ovim postupkom.

3. Ocijenivši da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 2. ZPP budući ne raspolaže radnopravnom dokumentacijom za utuženo razdoblje jer da istom raspolaže logično je da bi istu dostavio uz tužbu u prilog tužbenim navodima dok obveza tuženika na dostavu tih isprava proizlazi iz čl. 9. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 120/12 i „Narodne novine“ br. 120/12) odnosno čl. 8. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 120/12 i „Narodne novine“ br. 32/15) te čl. 12. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11), čl. 13. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 32/15) odnosno čl. 14. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 73/17) kojima je propisana obveza poslodavca na čuvanje traženih isprava do pravomoćnog okončanja spora za koji bi te isprave mogle biti relevantne, što prema tumačenju suda upućuje na obvezu tuženika na dostavu tih isprava po traženju suda u sudskom postupku koji protiv njega pokrene radnik u svezi tih isprava neovisno o činjenici da li je poslodavac eventualno ranije te isprave već dostavio radniku; sud je stupnjevitu tužbu cijenio dopuštenom, te je tuženiku tijekom postupka opetovano nalagao dostaviti u spis onu radnopravnu dokumentaciju koju je tužitelj zatražio, a tuženik usprkos nalogu suda nije dostavio. Valja u svezi s navedenim istaknuti da radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa te je stoga potrebno poslodavcu onemogućiti da ograničava njegova prava, kakvo shvaćanje zauzima i Sud Europske unije u svojim presudama R i dr. C-397/01 do C-403/01 od 05. listopada 2004. EU:C:2004:584 t. 82, Fuβ C-429/09 EU:C:2010:717 od 25. studenog 2010. t.80 i Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften C- 684/16 EU:C:2018:874 t.41, a što se poslodavcu onemogućuje upravo dopuštanjem radniku da tek u pokrenutom sudskom sporu, ovo s obzirom da na činjenicu slabijeg položaja radnik može biti odvraćen od izričitog pozivanja na svoja prava u odnosu na poslodavca jer bi zbog traženja tih prava mogao biti izložen poslodavčevim mjerama koje bi mogle utjecati na radni odnos na štetu tog radnika, traži dostavu isprava koje je poslodavac prisilnim propisima obvezan voditi u pogledu radnika i to upravo i isključivo za potrebe zaštite materijalnih prava te sigurnosti i zdravlja radnika.

4. Što se pak tiče navoda tuženika da je tužbu potrebno odbaciti podredno vratiti tužitelju na uređivanje jer da uz tužbu nisu dostavljeni nikakvi dokazi, takvi su navodi i prijedlog tuženika neosnovani, ovo stoga što činjenica da tužitelj u parničnom postupku sudu nije dostavio dokaze kojima dokazuje tužbene navode i osnovanost tužbenog zahtjeva može biti razlog za eventualno odbijanje tužbenog zahtjeva, međutim, ne i razlog za odbacivanje tužbe. Ovo posebice u slučaju kada tužitelj, kao što je to ovdje slučaj, podnosi tužbu iz čl. 186.b ZPP u kojoj navodi da ne raspolaže ispravama koje su nužne za određivanje i time ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva te predlaže da sud tuženiku naloži dostavu tih isprava koje predlaže izvesti kao dokaz u postupku, a poradi čega nije bilo niti uvjeta za pozivanje tužitelja da sudu dostavi dokaze izvođenje kojih predlaže u tužbi.

5. Neosnovan je i prigovor tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o radnom sporu pa da se ne primjenjuju odredbe Glave dvadeset sedme ZPP, a obzirom je tijekom postupka kao nedvojbeno utvrđeno da su tužitelj i tuženik u dijelu utuženog razdoblja bili u radnom odnosu i da tužitelj tužbom ostvaruje materijalno pravo iz radnog odnosa.

6. Po zaprimanju dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 24. rujna 2024., tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 03. listopada 2024. navodi da sukladno obračunu sudskog vještaka određuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika po osnovi neisplaćenih dnevnica u razdoblju od svibnja 2014. do uključno svibnja 2018. potražuje isplatu iznosa od 4.444,81 Eura neto, sve ovo zajedno sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku, a čime tužitelj određuje (ranije visinom neodređeni) tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP.

7. U dokaznom je postupku sud pročitao iskaz svjedoka SŽ (list spisa 12- 13) i svjedoka MŽ (list spisa 13-14), zaključke s 24. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 15. listopada 2015. (list spisa 13), zaključke s 27. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 14. veljače 2017. (list spisa 14-15), sudsku praksu (list spisa 16-18), obračunske isprave za isplatu plaće-naknade za radnika RŽ za razdoblje od 11/2014 do 05/2018 (list spisa 21-109), putni radni list za putničko motorno vozilo (list spisa 110), potvrdu o plaćanju predujma troškova vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn (list spisa 113), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčele od 17. prosinca 2019. (list spisa 114-123), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčele od 10. travnja 2020. (list spisa 132-133), sudsku praksu (list spisa 138-154), izvješća o radu – evidenciju radnog vremena za razdoblje od 04/2014 do 05/2018 (list spisa 123-172), ručno vođen popis broja vanjskih prijevoza pacijenata po godinama (list spisa 173-251), potvrdu o plaćanju predujma troškova vještačenja u iznosu od 3.500,00 kn (list spisa 263), dopis Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 13. svibnja 2022. (list spisa 264), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 23. travnja 2023. (list spisa 265-272), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstven osiguranje od 24. listopada 2023. (list spisa 282), spis Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-74/2019 (prileži predmetnom spisu) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 24. rujna 2024. (list spisa 307-310) te je saslušao tužitelja RŽ (list spisa 303-304). Istaknimo pri tome da sud nije pozivao stalnog sudskog vještaka Sanju Mišuru da usmeno pred sudom iznese dopunjeni nalaz i mišljenje dan u pisanom obliku, vodeći računa da na matematički izračun sadržan u istom stranke nisu imale prigovore te da su štoviše stranke na ročištu glavne rasprave održanom 17. prosinca 2024. izrijekom navele da stalnog sudskog vještaka Sanju Mišuru nije potrebno pozivati na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja s dopunom danog u pisanom obliku. Ocijenivši pravno relevantno činjenično stanje dovoljno raspravljenim, sud nije izvodio daljnje dokaze jer bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8.1. Tužitelj tužbom kako je ista određena u podnesku dostavljenom sudu 03. listopada 2024. traži da mu tuženik isplati iznos od ukupno 4.444,81 Eura neto sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi dnevnica za službena putovanja na koja ga je uputio u razdoblju od 15. travnja 2014. do 31. svibnja 2018. pa je tako predmet spora isplata dnevnice po osnovi u utuženom razdoblju važećeg Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

8.2. Sukladno odredbi čl. 6. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 73/13, dalje: ZoR/09) odnosno čl. 8. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR/14) u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su se pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

8.3. Sukladno čl. 255. ZoR/09 odnosno čl. 192. ZoR/14 kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosima.

8.4. Odredba čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, dalje: ZPJS) propisuje da su javne službe u smislu tog Zakona javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

8.5. Sukladno čl. 3. ZPJS na pitanja plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom se primjenjuju opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori.

8.6. Odredba čl. 64. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 114/12, 150/13, 153/13, dalje: TKU/12) odnosno čl. 63. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 24/17, dalje: TKU/17) propisuje da kada je zaposlenik upućen na službeno putovanje u zemlji, da mu pripada puna naknada troškova prijevoza, dnevnica i naknada punog iznosa troškova smještaja, sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske pri čemu sukladno st. 2. tog članka dnevnica iznosi 170,00 kuna po danu, a sukladno st. 3. tog članka zaposlenik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a na pola dnevnice ako putovanje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati.

9. Iz obračunskih isprava za isplatu plaće-naknade za radnika RŽ za razdoblje od 11/2014 do 05/2018 (list spisa 21-109) proizlazi da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u razdoblju od studenog 2014. do uključno svibnja 2018. i to na radnom mjestu Vozač u sanitetskom prijevozu raspoređen na rad u ustrojstvenu jedinicu Sanitetski prijevoz. Cijeneći u svezi s navedenim sadržaj izvješća o radu – evidencije radnog vremena za razdoblje od 04/2014 do 05/2018 (list spisa 123-172) iz koje je također razvidno da je za tužitelja u toj evidenciji evidentiran rad tek od studenog 2014. godine, a ne od svibnja 2014. godine kao i dalje iskaz samog tužitelja (list spisa 303-304) koji sudu izrijekom iskazuje da da je on kod tuženika radio na mjestu vozača u sanitetskom prijevozu od studenog 2014. godine, sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužitelj nije bio zaposlenik tuženika u cjelokupnom u ovom postupku utuženom razdoblju 15. travnja 2014. do 31. svibnja 2018. već samo u dijelu tog razdoblja, konkretno od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. i to na radnom mjestu Vozač u sanitetskom prijevozu raspoređen na rad u ustrojstvenu jedinicu Sanitetski prijevoz u opseg poslova kojeg radnog mjesta, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja (list spisa 303- 304) kao i svjedoka SŽ (list spisa 12-13) i MŽ (list spisa 13-14), ulazi prijevoz pacijenata iz područja Zadarske županije sa i na medicinske preglede i zahvate u niz zdravstvenih ustanova diljem Republike Hrvatske.

9.1. U postupku pri tome nije sporno da je tuženik kao zdravstvena ustanova javna služba u smislu odredbi ZPJS odnosno da je u razdoblju od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. u kojem je razdoblju tužitelj bo zaposlen kod tuženika, tuženik bio javna služba u smislu odredbi ZPJS.

9.2. Među strankama nije sporno niti to da u razdoblju od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. tuženik tužitelju nije isplaćivao dnevnicu kao novčanu naknadu za službeno putovanje, a obzirom tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da u označenom razdoblju tužitelju nije isplaćivao dnevnicu tvrdeći da tužitelj nije ostvarivao pravo na dnevnicu.

9.3. Kako pri tome tuženik dalje u odgovoru na tužbu navodi i to da on nikada tužitelja nije ni upućivao na službeni put pa da bi uopće bio u obvezi tužitelju isplatiti dnevnicu, u ovom je postupku bilo sporno da je li tuženik u razdoblju od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. tužitelja upućivao na službeno putovanje te ukoliko jest, da li mu je za to službeno putovanje dužan isplatiti dnevnicu i u kojoj točno visini.

9.4. Za potrebe utvrđenja sporne činjenice o upućivanju tužitelja na službena putovanja u označenom razdoblju, a obzirom tuženik tijekom ovog postupka nije postupio po opetovanim sudskim nalozima za dostavu isprava koje poslodavac uobičajeno sastavlja u svezi upućivanja radnika na službeno putovanje (putnih odnosno radnih naloga odnosno druge odgovarajuće odluke ili evidencije tuženika kao poslodavca o upućivanju tužitelja na službena putovanja), sud je za potrebe utvrđenja sporne okolnosti izveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je sudu, sasvim logično i životno, ovo obzirom na općepoznatu činjenicu da vozači sanitetskog prijevoza u javnoj zdravstvenoj ustanovi učestalo sanitetski prijevoz pacijenata izvode na relaciji više različitih područnih samouprava, iskazao (list spisa 303- 304) da je on radio na mjestu vozača u sanitetskom prijevozu u Domu zdravlja zadarske županije te da je u sklopu svog radnog mjesta vršio prijevoz pacijenata na raznim relacijama, kako unutar županije koja je inače mjesto njegovog rada tako i u druge županije, primjerice u Zagreb, Osijek i Rijeku, gdje je prevozio pacijente iz bolnice u bolnicu, dodajući da je on 5 radnih dana mjesečno bio određen rasporedom za taj vanjski prijevoz, pojašnjavajući da kada kaže vanjski pod time misli na međužupanijski prijevoz. Na ta da ga je putovanja poslodavac upućivao radnim nalogom koji bi mu izdao, a na koji bi on (tužitelj) morao upisat vrijeme polaska, relaciju, vrijeme povrata kao i neke druge podatke, dodajući da on ne raspolaže tim radnim nalozima budući bi po povratku s putovanja radni nalog predao poslodavcu. Upitan koliko ga je puta mjesečno poslodavac upućivao na službena putovanja, tužitelj je iskazao da ga je na obavljanje sanitetskog prijevoza izvan Zadarske županije poslodavac upućivao kroz utuženo razdoblje 5 puta mjesečno, a trajanja tih putovanja da su ovisila o destinaciji na koju je prevozio pacijente, pa tako da su putovanja trajala više od 8 sati, a manje od 12 sati u slučaju kada bi pacijenta vozio u Split, dok su u slučaju kada bi pacijente vozio primjerice u Zagreb ili Osijek putovanja trajala više od 12 sati, dalje navodeći da je broj mjesečnih putovanja koja su trajala preko 12 sati ovisio od mjeseca do mjeseca, ali da bi rekao da je 1-2 puta mjesečno išao za Split, a 3-4 za Zagreb ili Osijek. Cijeneći takav iskaz tužitelja u svezi sa iskazima koji su u svezi sporne činjenice upućivanja vozača sanitetskog prijevoza zaposlenih kod tuženika pred sudom iznijeli svjedoci koji su kroz utuženi period također kod tuženika radili na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza, isto kao i tužitelju, pa tako iskazom SŽ (list spisa 12-13) koji je iskazao da je on kao vozač za Dom zdravlja radio od 2013. godine, a od 01. lipnja 2018. da radi za Zavod za hitnu medicinu pod koji je prešao sanitetski prijevoz, da je tužitelj počeo raditi nešto malo nakon njega i da je on viđao tužitelja na radu budući je on jedno vrijeme radio u Zadru gdje i tužitelj od kojeg je on (svjedok) čuo da tužitelju, kao ni njemu, nisu isplaćivane dnevnice, dodajući da je on tužitelja znao viđati i u Splitu, Zagrebu, Rijeci, s obzirom da su i jedan i drugi znali voziti povremeno na ta mjesta obzirom da voze pacijente po cijeloj Hrvatskoj, dodajući da svaki put kada se ide u Zagreb traje barem 8 sati obzirom da oni uvijek kada prevoze nekog pacijenta moraju sačekati i njegov pregled ili eventualno operaciju i dovesti ga potom natrag, da on zna da je tužitelj osim u Zagreb išao i u Split i Pulu, a odlazak u Pulu da također može trajati i po 12 ili 16 sati ovisno o tome da li osobu treba čekati za povratak pogotovo ako se radi o nekakvoj operaciji, navodeći da je kada se vozi na spomenute relacije nemoguće vratiti se u Zadar u roku od 8 sati, te pojašnjavajući da postoje dva radna lista koja se popunjavaju, jedan radni list za svako službeno putovanje koje obavljaju i u koji upisuju koga su gdje vozili, u kojem vremenu i taj radni list da se predaje šefici radne jedinice ili glavnoj sestri, te drugi putni radni list koji stoji u vozilu i koji se popunjava svaki put kada se sjeda u vozilo i u kojeg se upisuje kada sjedate, koga vozite, gdje i kada se vraćate; te njemu u bitnom identičnom iskazu svjedoka MŽ (list spisa 13-14) koji je iskazao da on poznaje tužitelja 3-4 godine (ovo nesporno prethodno 2019. godini kada pred sudom iznosi iskaz) jer da je on za tuženika radio do prebacivanja sanitetskog prijevoza u Zavod za hitnu medicinu kao vozač te da koliko on zna tuženik nije isplaćivao dnevnice nikome pa ni tužitelju, a da je tuženik slao tužitelja na službena putovanja mjesečno pa da je tako tužitelj vozio za Krapinu, Varaždin, Lovran, Split, Zagreb dodajući da sve vožnje koje idu prema Zagrebu sigurno traju više od 8 sati, te da svaka vožnja koja se obavlja mora imati nalog i taj nalog da se mora popuniti; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj po nalogu tuženika u razdoblju svog zaposlenja kod tuženika od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. obavljao 5 međužupanijskih sanitetskih prijevoza pacijenta mjesečno od čega 2 prijevoza u trajanju više od 8, a manje od 12 sati, te 3 prijevoza u trajanju više od 12 sati, na relaciji dužoj od 30 km (općepoznato je da se gradovi Split, Zagreb, Rijeka, Lovran, Pula, Varaždin, Krapina, Osijek nalaze udaljeni preko 30km od Zadarske županije) pri čemu nije imao plaćen smještaj, spavanje ni prehranu. Istaknimo pri tome da je sud iskaze SŽ i MŽ prihvatio kao istinite budući ovi svjedoci iskazuju međusobno u bitnom identično i pri tome sasvim životno i logično obzirom na općepoznatu činjenicu da vozači sanitetskog prijevoza u javnoj zdravstvenoj ustanovi sanitetski prijevoz pacijenata izvode ne samo unutar područne samouprave svog mjesta rada već i na relaciji više područnih samouprava već obzirom na međusobnu udaljenost kojih je područnih samouprava nedvojbeno da putovanja uz pregled pacijenata traju i više od 8 sati budući je objektivno nemoguće do nekih odredišta (primjerice Pula i Osijek) doputovati u vremenu kraćem od 8 sati te jer isti kao dugogodišnji zaposlenici tuženika nedvojbeno imaju osobnih i neposrednih saznanja o poslovima koje kod tuženika obavljaju vozači sanitetskog prijevoza budući su kroz predmetno razdoblje kod tuženika i sami obavljali upravo poslove tog radnog mjesta (poradi čega je prigovor tuženika iznesen na njihove iskaze, prigovor da su svjedoci izvršitelji, a ne organizatori poslova sanitetskog prijevoza, u cijelosti neosnovan), a prema ocjeni ovog suda isti osobno nisu zainteresirani za ishod ovog postupka dok tuženik ne dokazuje svoj navod da bi ovi svjedoci pred sudom vodili protiv tuženika identičan postupak pa da bi ta činjenica eventualno ukazivala na pristranost i subjektivnost njihova iskaza.

9.5. Obzirom na utvrđenje suda da je tužitelj po nalogu tuženika u razdoblju od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. obavljao ukupno 5 međužupanijskih sanitetskih prijevoza pacijenta mjesečno od čega 2 u trajanju više od 8, a manje od 12 sati, te 3 u trajanju više od 12 sati, na relaciji dužoj od 30 km pri čemu nije imao plaćen smještaj, spavanje ni prehranu, a koji sanitetski prijevoz na međužupanijskoj relaciji obzirom je nedvojbeno samo Zadarska županija mjesto rada tužitelja prema ocjeni ovog suda ima karakter službenog putovanja radnika, sud dalje utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju isplatiti polovicu propisanog iznosa dnevnice (85,00 kn) za 2 od 5 odrađenih mjesečnih službenih putovanja u razdoblju od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. te puni iznos propisanog iznosa dnevnice (170,00 kn) za 3 od 5 odrađenih mjesečnih službenih putovanja u razdoblju od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018., ovo sukladno gore citiranim odredbama čl. 64. TKU/12 odnosno čl. 63. TKU/17. Naime, Zajednička komisija za tumačenje Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama Tumačenjem broj 3/2014 tumači da sukladno čl. 64. st. 3. TKU/12 službenik i namještenik u javnim službama ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8, a manje od 12 sati, pri čemu se sukladno Zaključku Zajedničke komisija za tumačenje Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama broj 174/2015 u slučaju više različitih tumačenja za istovjetno pitanje primjenjuje novije tumačenje. Osim toga, da vozaču sanitetskog prijevoza koji je upućen na međužupanijski sanitetski prijevoz pripada pravo na isplatu dnevnice za službeno putovanje sukladno odredbi čl. 64. st. 3. TKU/12 ističe primjerice i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-556/2019-3 od 09. listopada 2019., Županijski sud u Bjelovaru u presudi poslovni broj Gž R-121/2023-2 od 14. prosinca 2023. i Županijski sud u Puli – Pola u presudi poslovni broj Gž R-169/2024-2 od 11. listopada 2024.

10. Obzirom na takvo utvrđenje, sud je stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Sanji Mišuri rješenjem od 24. rujna 2024. naložio izraditi dopunu nalaza i mišljenja obračunom iznosa dnevnica koje bi tužitelju bile isplaćene u utuženom razdoblju za ukupno 5 službenih putovanja mjesečno uzimajući da su 2 od tih 5 putovanja trajala više od 8, a manje od 12 sati, a 3 od tih 5 putovanja trajala više od 12 sati, po kojem je nalogu stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Sanja Mišura dostavila dopunu nalaza i mišljenja od 24. rujna 2024. (list spisa 307-310) iz koje proizlazi da ukupna visina dnevnica za 5 službenih putovanja mjesečno od čega 3 u trajanju preko 12 sati, a 2 u trajanju više od 8 sati, a manje od 12 sati, u periodu od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. iznosi 90,25 Eura mjesečno odnosno ukupno 3.880,75 Eura (90,25 Eura x 43 mjeseca).

10.1. Na dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 24. rujna 2024. (list spisa 307-310) niti tužitelj niti tuženik nisu iznijeli prigovore dok je navod tuženika da on nije nikada tužitelja uputio na službeno putovanje pa da tužitelj stoga nema pravo na isplatu dnevnice istaknut tijekom postupka usmjeren na osporavanje pravne osnove tužbenog zahtjeva te se ne može smatrati prigovorom na matematičku ispravnost i obračun stalnog sudskog vještaka dan u dopuni nalaza i mišljenja, a kako je sud u postupku kao nedvojbeno utvrdio da tužitelju za razdoblje od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. kao razdoblje u kojem je tužitelj prema utvrđenju suda bio zaposlen kod tuženika pripada pravo na dnevnicu za ukupno 5 mjesečnih međužupanijskih sanitetskih prijevoza pacijenata od čega 3 u trajanju više od 12 sati te 2 u trajanju više od 8, a manje od 12 sati, sud je taj navod tuženika ocijenio neosnovanim te je temeljem dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 24. rujna 2024. (list spisa 307-310), koje je cijenio jasnim, potpunim, objektivnim i izrađenim sukladno pravilnima struke kao i sukladno primjenjivim propisima koji reguliraju visinu dnevnice za službeno putovanje javnih službenika i namještenika u označenom razdoblju, ovo neovisno o činjenici da je u tom nalazu sudski vještak dao izračun dnevnice za duži period od perioda za koji je sud ovom presudom utvrdio da tužitelj ostvaruje pravo na dnevnicu budući ta činjenica nalaz vještaka ne čini nerazumljivim, utvrdio da tužitelj za razdoblje od 01. studenog 2014. do 31. svibnja 2018. po osnovi dnevnice za službena putovanja na koja je bio upućen od strane tuženika ostvaruje pravo na isplatu iznosa od ukupno 3.880,75 Eura neto, odnosno 90,25 Eura neto mjesečno.

10.2. Slijedom navedenog je sud točkom I. izreke presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.880,75 Eura neto sa zatraženom i pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je za više traženi iznos (do punog utuženog iznosa od 4.444,81 Eura) u visini od 564,06 Eura sa zakonskim zateznim kamatama točkom II. izreke presude tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a budući isplatu tog iznosa tužitelj traži za period od 15. travnja 2014. do 31. listopada 2014. u kojem periodu, prema nedvojbenom utvrđenju suda, tužitelj nije radio za tuženika poradi čega niti nije mogao biti upućen na službena putovanja za koja bi mu tuženik bio u obvezi isplatiti dnevnicu. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na iznos dosuđen točkom I. izreke presude je utemeljena na odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate pri čemu je visina određena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje, a tijek za svaki pojedinačni mjesečni iznos materijalnog primanja tužitelja od 16og u idućem mjesecu za prethodni mjesec, analognom primjerom odredbe čl. 92. st. 3. ZoR.

11. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužitelj s osnovom određenog tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, a sa visinom u omjeru od 87% (jer je od ukupno zatraženog novčanog iznosa od 4.444,81 Eura sud tužitelju dosudio iznos od 3.880,75 Eura što predstavlja 87% visine ukupno zatraženog novčanog iznosa) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužitelja u sporu u omjeru od 93,5% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 6,5% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 13% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri od postotka uspjeha tužitelja kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 87% i koji iznos predstavlja postotak u kojem će sud tužitelju priznati naknadu troškova koji mu je osnovano nastao u tijeku ove parnice i koji su sukladno čl. 155. ZPP bili nužni za vođenje postupka. Visina parničnih troškova je odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora određenog tužbenog zahtjeva. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovano nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 17. travnja 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 30. kolovoza 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 23. listopada 2019., 27. srpnja 2021., 22. prosinca 2021., 10. svibnja 2022., 25. srpnja 2022., 20. lipnja 2023., 22. kolovoza 2023. i 07. srpnja 2024. na kojima se je raspravljalo o predmetu spora (8 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 13. ožujka 2020. koje je odgođeno prije početka raspravljanja o predmetu spora (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude 05. veljače 2025. (1 x 50% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife), trošak sastava podneska dostavljenog sudu 05. veljače 2020. ustraje u pribavljanju predloženih dokaza (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 12. veljače 2021. i 14. prosinca 2023. kojima se očituje na tijek spora (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. Toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 29. rujna 2021. kojim traži odgodu ročišta (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife), trošak sastava podneska od 16. lipnja 2023. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak sastava podneska od 03. listopada 2024. kojim određuje tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te obzirom na postotak od 87% daje pravo tužitelju na naknadu troška u visini od 3.316,87 Eura. Uz navedeno je tužitelju valjalo priznati i zahtjev za naknadu materijalnog troška nastalog po osnovi plaćanja predujma za financijska vještačenja u zatraženom iznosu od 464,53 Eura i to u punom iznosu tih troškova budući trošak u tom iznosu nastaje neovisno o uspjehu tužitelja u sporu u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) je tužitelju priznato pravo na zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana presuđenja do isplate. Istaknimo ovdje da nije priznat zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja na ročištu 29. rujna 2021. budući punomoćnik tužitelja nije pristupio na to ročište kao ni trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora budući se ne radi o sporu prethodno pokretanju kojeg je tužitelj imao obvezu pokušaja mirnog rješenja spora, a poradi čega se ovaj trošak ne može smatrati nužnim troškom za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP. Nije sud priznao niti zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 27. kolovoza 2019. budući se radi o podnesku koji tužitelj u spis dostavlja svega tri dana prije održavanja pripremnog ročišta (za zastupanje na kojem je tužitelju priznata naknada), a poradi čega svrha dostave samog podneska, pravovremena dostava tog podneska protivnoj strani za potrebe pripreme raspravljanja o navodima podneska, nije ostvarena te je tužitelj sukladno načelu usmenosti navode iznesene u tom postupku mogao iznijeti i usmeno na pripremnom ročištu 30. kolovoza 2019. Nadalje, sud nije priznao niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav podnesaka od 02. prosinca 2020. i 23. kolovoza 2022. (pogrešno tužitelj navodi da se radi o podnesku od 26. kolovoza 2022.) kojima tužitelj obavještava sud da je platio predujam za određeno vještačenje, budući sastav tih podnesaka nije bio nužan za vođenje postupka, a obzirom je sud tužitelju naložio isključivo dostaviti potvrdu o plaćanju naloženog predujma, za dostavu koje zasigurno nije bilo potrebe za sastav posebnog podneska. Nije kao osnovan priznat niti zahtjev tužitelja za sastav podneska od 10. svibnja 2022. budući podnesak tužitelja od tog datuma ne prileži spisu. Konačno, sud nije priznao zahtjev tužitelja za sastav podneska od 03. srpnja 2024. budući je do potrebe sastava tog podneska došlo isključivo zbog krivnje tužitelja koji usmeno na ročištu nije znao navesti podatak o spisu čitanje kojeg predlaže kao dokaz u postupku, a sukladno čl. 156. ZPP trošak koji je nastao krivnjom samog tužitelja ne može pasti na teret tuženika.

U Zadru, 05. veljače 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.