Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1204/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, zastupanog po punomoćnici GJ, dipl. iur. (zaposlenici), protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćnici ŽJ dipl. iur. (zaposlenici), radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 600/2024-7 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-600/2024-7 od 12. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, isplati na ime naknade štete svotu od 5.129,91 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 29.10.2023. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka i naknaditi trošak parničnog postupka, u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 5.129,91 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2023. do isplate, nastale tužitelju iz razloga što je u razdoblju od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. osiguraniku RJ isplaćivao invalidsku mirovinu koja je posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, te utvrđenih činjenica:

- da je pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj: K-204/2003 od 9. rujna 2004. utvrđeno da je osiguranik tuženika CJ proglašen krivim što je 17. veljače 2001. upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] prouzročio prometnu nezgodu na način da zbog pijanog stanja u kojem se nalazio nije držao potreban razmak od vozila ispred sebe zbog čega je prednjim dijelom svog vozila udario u zadnji dio priključenog vozila - prikolicu koju je vukao traktor IMT 533 reg. oznake Zaprešić 1156, kojim je upravljao AJ, kojom prilikom su vozač traktora i putnik u njegovom priključnom vozilu RJ, te putnik u osobnom automobilu reg. oznake [registarska oznaka] ZJ zadobili teške tjelesne ozljede, i to RJ tjelesne ozljede u vidu prijeloma desne lopatične kosti s opsežnom ozljedom lijevog stopala i prstiju stopala s djelomičnim zgnječenjem

- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja od 12. prosinca 2008. klasa: 141-02/08-01/

OB:03372873532, urbroj: 341-25-05/3-08-89746, osiguraniku RJ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale uslijed ozljede izvan rada

- da je tužitelj isplatio svom osiguraniku RJ u razdoblju od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 6.524,89 EUR, no obzirom na suodgovornost osiguranika u omjeru od 20%, na ime štete potražuje iznos od 5.129,91 EUR (80% od 6.524,89 EUR),

kao i spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava obzirom da tužitelj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZMO-a), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP-a), prvostupanjski sud nakon što je konstatirao da među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika, izrazio je pravno shvaćanje da se u sporovima u kojima tužitelj zahtijeva protiv društva za osiguranje naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku primjenjuje ZOOP koji je važio u vrijeme isplate mirovine, što da je u skladu s odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017. i Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020.

5.1. Pozivajući se na odredbu čl. 27. ZOOP-a prema kojoj bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), što prevedeno na konkretan slučaj znači da je tužitelj bio dužan dokazati da mu pripada naknada štete u vidu razmjernog iznosa isplaćene mirovine svom osiguraniku utvrđene naprijed navedenim rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a da tužitelj, na kojemu je teret dokaza visine potraživanja, tijekom postupka nije predlagao izvođenje dokaza kojim bi se utvrdio razmjerni iznos isplaćene mirovine u smislu citiranog čl. 27. st. 3. ZOOP-a, nego je nakon upozorenja na dužnost iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja dokaza u smislu čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) izjavio da ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza, to primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva pa je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

6. U žalbi tužitelj pobija presudu iz razloga što je u konkretnom slučaju utemeljio tražbinu na odredbama ZMO-a koji je na snazi od 1. siječnja 2014. i koji je u odnosu na ZOOP kasniji zakon, pa odredbe kasnijeg zakona derogiraju odredbe ranijeg zakona u konkurenciji dva specijalna zakona. Ističe da njegov zahtjev nije subrogacijski nego originarni/izvorni prema specijalnom propisu te je potrebno primijeniti odredbe ZMO-a, dakle u pogledu pitanja visine stvarne štete odredbu čl. 164. st. 5. tog Zakona.

7. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Tužitelj presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava obzirom na suprotstavljene teze stranaka o mjerodavnom pravu koje se primjenjuje na konkretan pravni odnos, pri čemu niti jedna od činjenica nije sporna.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je o tužbenom zahtjevu tužitelja potrebno odlučiti primjenom odredaba ZOOP-a, a ne ZMO-a.

10. O navedenom spornom pitanju odlučivao je Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji prema odredbi čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, upravo iz razloga što je postojala različita sudska praksa sudova u Republici Hrvatskoj, što i žalitelj ističe u žalbi. U više odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-90/2023 od 4. travnja 2023.), izražavajući shvaćanje i o vremenskom važenju pojedinog posebnog zakona, izrazio je shvaćanje da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća i ovaj sud, je da ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori iz razloga što Zakonom o mirovinskom osiguranju kao kasnijim zakonom nije izmijenjen ZOOP, a da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO-a iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a u pogledu odgovornosti osiguratelja.

11. Dakle, kako je odredbom čl. 27. ZOOP-a u stavku 1. propisano da je društvo za osiguranje (tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), a kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je određeno u stavku 2. i 3. citirane zakonske odredbe da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koje je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, valja zaključiti da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iz razloga što tužitelj nije predložio provođenje dokaza kojim bi se utvrdilo postoji li stvarna šteta za koju je odgovoran tuženik da u konkretnom slučaju nije dokazao osnov i visinu zahtjeva, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja na koje se poziva u obrazloženju presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Kako je iz navedenih razloga presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP- a potvrdio pobijanu presudu.

Varaždin, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec