Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1303/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak- Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv prvotuženika Split Parking d.o.o. (OIB:90551978160) iz Splita, Ruđera Boškovića 28, zastupanog po punomoćnici RF, diplomiranoj pravnici, drugotužene IF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i trećetužene ĐF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-84/2021 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-84/2021 od 23. srpnja 2024.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u toč.I izreke odbijen je tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

"Nalaže se drugotuženoj IF, zbog zlouporabe prava i protupravnosti izvršenih neurednom dostavom Ovršnog prijedloga, onemogućavanje Ustavnog prava na žalbeni postupak, blokiranjem privatnog tekućeg računa, isplatiti tužitelju iznos od 500 eura po pravomoćnosti presude i na ime povrede prava osobnosti te duševnih boli, sve u roku od 15 dana uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, pa sve do konačne isplate. Nalaže se prvotuženiku Splitparking d.o.o. i trećetuženoj SF, zbog zlouporabe prava i protupravnosti izvršenih neurednom dostavom, pravom na žalbeni lijek, a zatim i Ovršnog prijedloga te onemogućavanje Ustavnog prava na žalbeni postupak, blokiranjem privatnog tekućeg računa, isplatiti solidarno tužitelju iznos od 1000 eura po pravomoćnosti presude i na ime povrede prava osobnosti duševnih boli, sve u roku od 15 dana uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, pa sve do konačne isplate. Nalaže se tuženicima platiti solidarno troškove parničnog postupka po odluci suda."

1.1. Toč.II. izreke tužitelj je obvezan prvotuženiku i trećetuženoj naknaditi trošak postupka u iznosu od po 79,64 Eur.

2.Navedenu presudu pobija tužitelj pravovremenom žalbom iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ 80/22 primjenjuje u dijelu propisanom odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja, no pred drugog suca pojedinca u smislu odredbe čl.371. ZPP-a.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tužitelja je neosnovana.

5.Naime, odbivši tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud polazi od činjeničnog supstrata tužbe u kojemu tužitelj tvrdi da su tuženici zloupotrijebili zakonske odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama, Zakona o prebivalištu, Ovršnog zakona i Zakona o obveznim odnosima nesavjesno obavljajući službu koja im je povjerena i zloupotrijebili njegove osobne podatke i navedene zakone, povrijedili njegovo pravo na pravni lijek, izvršili neurednu dostavu te su ga na taj način materijalno i nematerijalno oštetili nanijevši mu duševnu bol i mnogobrojne sudske postupke i to prvotuženik jer mu primjenom nezakonitih i prisilnih propisa nije omogućio slobodan izbor i uslugu, već vrši protuustavni reket i naplaćuje nepostojeću uslugu građanima, da nikada na svoju adresu prebivališta nije dobio nikakav prekršajni nalog ili Obavijest o navodnom prekršaju niti je imao mogućnost uložiti prigovor, drugotužena jer je ovršni prijedlog u predmetu broj Ovrv-490/17 poslala protivno odredbama čl. 8. stav.4. Ovršnog zakona umjesto na adresu prebivališta, na adresu njegovog boravišta u [adresa], iako je dana 21.06.2017. uputila MUP-u zahtjev iz kojega je jasno vidljivo tužiteljevo prebivalište na adresi [adresa] u [adresa] čime je postupila protuzakonito, a trećetužena jer je uputila ovršni prijedlog javnom bilježniku na temelju isprava koje nisu vjerodostojne isprave a što da je protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima i čl. 31. Ovršnog zakona, te što je pokrenula postupak Povrv-1416/19. Prvostupanjski sud polazi i od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne:

- da je protiv tužitelja po prijedlogu prvotuženika vođen ovršni postupak pred javnim bilježnikom IF (drugotuženoj) pod brojem Ovrv-490/17 temeljem računa broj 1291/10/1 a vezano uz preuzimanje vozila [registarska oznaka];

- da je protiv tužitelja pred prvostupanjskim sudom vođen postupak broj Povrv 1416/19 po prigovoru tužitelja na rješenje o ovrsi javnog bilježnika Sande Pandža iz Zagreba broj Ovrv-306/19 od 26.08.2019. na temelju izvoda iz ovjerovljenih poslovnih knjiga prvotuženika broj 2966 od 23.8.2019 i računa broj 2127/park od 4.11.2016., a u kojem postupku je donesena presuda 11.7.2011. kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi;

-da je tužitelju kao invalidu Domovinskog rata izdan znak pristupačnosti rješenjem nadležnog tijela grada Zagreba od 1. 4. 2014. važeći do 1. 4. 2019. odnosno rješenjem nadležnog ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji od 9. 4. 2018. (važeći do 9. 4. 2023.).

5.1. Po opširno provedenom dokaznom postupku koncentriranom na utvrđivanje pretpostavaka odštetne odgovornosti tuženih propisanih odredbama čl. 1045. stav.1. Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), čl.1046. ZOO-a, čl.1100. stav.1. i 2. ZOO-a i to, rukovodeći se činjeničnim supstratom tužbe - da li je prvotuženik kao trgovačko društvo osnovano za pružanje komunalnih usluga parkiranja i premještanja nepropisno zaustavljenih i parkiranih vozila postupio protupravno kada je u više navrata podizao vozilo tužitelja, iako, kako tvrdi tužitelj – njegovo vozilo zbog svojih dimenzija ne može stati na mjesta predviđena za vozila koja imaju oznaku pristupačnosti kojih da nema niti dovoljno a čime prvotuženik iskazuje da nema osjećaja za invalidne osobe, da li je drugotužena kao fizička osoba koja obavlja poslove javnog bilježnika postupila protupravno kada je tužitelju rješenje o ovrsi broj Ovrv-490/17 od 20.06.2017. dostavila na adresu njegovog boravišta (u [adresa], 1. [adresa] potom na oglasnu ploču suda sukladno čl.8.stav.4. Ovršnog zakona), a ne na adresu njegovog prebivališta (u [adresa]. iako je za tu adresu znala uvidom u potvrdu MUP-a), te da li je trećetužena kao bivša zaposlenica prvotužene postupala protupravno kada je potpisala prijedlog za pokretanje ovršnog postupka temeljem vjerodostojne isprave - prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

5.2.Pri tom je u odnosu na prvotuženika detaljno analizirao zakonske i podzakonske propise koji normiraju njegovu djelatnost, zaključivši da je sukladno čl.50. Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti (dalje: Pravilnik – "Narodne novine" broj 78/13) na parkiralištima kojima upravlja prvotuženik osigurano više od 5% od ukupnog broja parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom, pri čemu se postotak broja mjesta za vozila osoba s invaliditetom određuje za svako pojedino parkiralište te da iako se sva parkirna mjesta označena za parkiranje osoba s invaliditetom nalaze u zonama naplate to da su međutim izdvojena i posebno označena, a da se parkirališna mjesta koja su rezervirana za osobe s invaliditetom ne naplaćuju i da ne postoji vremensko ograničenja za parkiranje na takvim mjestima. Nastavno tome prvostupanjski sud utvrđuje da je čl. 11. stav. 1. Odluke o uređenju prometa na području Grada Splita (dalje: Odluka o uređenju prometa – Službeni glasnik Grada Splita 18/12) propisano da invalidi ne plaćaju naknadu za parkiranje na mjestima posebno označenim za parkiranje vozila invalida na javnim parkiralištima, a ukoliko se parkiraju izvan mjesta navedenog u stavku 1. ovoga članka, plaćaju naknadu prema važećim pravnim propisima (stav.2.), da je odredbom čl.26.stav.1. Odluke o javnim parkiralištima na području Grada Splita (dalje: Odluka o javnim parkiralištima - Službeni glasnik Grada Splita br. 6/10) propisano da se za parkiranje na javnim parkiralištima plaća parkirna karta koju je korisnik parkirališta dužan vidljivo istaknuti s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila, da korisnik parkirališta sukladno odredbi čl.26.stav.2. iste, sa pružateljem usluge parkirališta sklapa ugovor o parkiranju koji povlači izdavanje dnevne parkirne karte ako korisnik ne istakne parkirnu kartu na vjetrobranskom staklu vozila ili ne plati parkiranje putem GSM operatera po dolasku na parkiralište, a da u odnosu na premještanje nepropisno parkiranih vozila o osnovama za premještanje nepropisno parkiranih vozila odlučuje za to nadležno Prometno redarstvo Grada Splita, a ne prvotuženik, pa kako tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao ni protupravnost postupanja prvotuženika niti štetnu radnju, to prvostupanjski sud zaključuje da prvotuženik nije odgovoran za eventualnu štetu koju tužitelj trpi, a u odnosu na koju tužitelj također nije niti dokazao u čemu se ona sastoji.

5.3.Odgovornost drugotužene prvostupanjski sud je prosuđivao iz aspekta postupanja prilikom uručenja tužitelju rješenja o ovrsi broj Ovrv-490/17 dana 20.06.2017. kojeg je dostavu u dva navrata (28.6. 2017. i 30.09.2017.) pokušala na adresu tužiteljevog boravišta ([adresa] - koje je prijavljeno od 19.10.2016. do 19.10.2017.) te je potom isto objavila na oglasnoj ploči Općinskog suda u Splitu 20.09.2017. Prvostupanjski sud je zaključio da je drugotužena postupala sukladno odredbi čl. 8.stav. 4., 5. i 6. OZ-a jer je tužitelj imao prijavljeno aktivno boravište od 19.10.2016. do 19.10.2017. zbog čega da je sukladno cit. zakonskim odredbama uputila dostavu na adresu takvog boravišta, a potom i u propisanim rokovima. Obzirom na utvrđeno, prvostupanjski sud zaključuje da ni na strani drugotužene ne postoji pretpostavka protupravnosti, niti krivnje u postupanju, a da tužitelj nije dokazao u čemu se ogleda navodna šteta koju trpi.

5.4.Trećetuženu, zaposlenicu prvotuženika na mjestu rukovoditelja pravnih i kadrovskih poslova koja je u tom svojstvu potpisala prijedlog za ovrhu prvostupanjski sud ne nalazi odgovornom za navodnu štetu počinjenu tužitelju utvrdivši da je ista postupala u okviru poslova i zadataka svog radnog mjesta kod prvotuženika dok tužitelj nije dokazao da je trećetužena djelovala kao privatna osoba izvan djelokruga svoga rada mimo naredbi poslodavca sa namjerom da pričini štetu tužitelju

6. Na osnovu iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženici nisu odgovorni za štetu koju tužitelj tvrdi da trpi a koju nije niti dokazao, već je odustao od predloženog dokaza provođenja psihijatrijskog vještačenja pa je – ne nalazeći ni protupravnost u postupanju tuženih, odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovanog. 7.Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

8.U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tužitelj u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga, slijedom čega se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2.ZPP usmjerio na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

9.Iznoseći u žalbi činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, podvrgavajući ih preocjeni u smislu i na način koji podržava tužbenu tezu o odgovornosti tuženih za nastalu mu štetu, tužitelj opširno osporava analizu provedenih dokaza izvršenu po prvostupanjskom sudu, omalovažavajući njegovu stručnost, fokusirajući se na osobu uređujuće sutkinje na prostački i neprimjeren način bez da je meritornom i pravnom analizom utvrđenog činjeničnog supstrata iznio argumentirane i vjerodostojne tvrdnje kojima bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda eventualno doveo u sumnju, pa stoga ni tužiteljevi u žalbi izneseni osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica nemaju uporišta u provedenim dokazima na koje se sam poziva. U pretežitom dijelu žalba tužitelja se uopće niti ne referira na konkretnu presudu već na postupanje sudaca prvostupanjskog suda u različitim drugim sudskim predmetima no bez da su ti ostali sudski postupci u ikakvoj materijalno-pravnoj vezi ili po srodnom činjeničnom osnovu u vezi sa konkretnom pravnom stvari.

9.1.Stoga, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja navesti da žalbeni navodi žalitelja ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju jer način na koji tužitelj u žalbi nastoji jasna i određena utvrđenja prvostupanjskog suda pripisati u dokaznu snagu svoje teze o protupravnim i namjerno poduzetim radnjama tuženih sa ciljem da mu prouzroče štetu te njegovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica i njihove dokazne snage ne mogu se prihvatiti utemeljenim, jer nemaju uporišta u provedenim dokazima na koje se sam žalitelj poziva i čiji sadržaj iznosi.

9.2. Obzirom na način na koji u žalbi osporava ocjenu provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu valja navesti da relevantne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti da li ocjena provedenih dokaza izvršena po sudu prvoga stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu, a kojim je zahtjevima u konkretnom slučaju u potpunosti udovoljeno.

10. Imajući u vidu da žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude to je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

11. Na koncu valja posebno napomenuti, a u kontekstu žalbenog sadržaja koji nameće zaključak o vrijeđanju i omalovažavanju profesionalnosti i savjesnosti uređujuće sutkinje prvostupanjskog suda – da su se svi sudionici pred sudom dužni savjesno koristiti pravima koja su im priznata Zakonom o parničnom postupku (načelo savjesnosti u postupku – čl.9. ZPP-a), a da je za svaku zlouporabu takvih prava predviđeno postupanje suda sukladno odredbama čl.10. i čl.110. ZPP-a.

U Varaždinu, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec