REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-189/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1077/2024-2 od 7. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1289/2021-26 od 24. svibnja 2024., u sjednici održanoj 5. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice RR u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice RR u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1077/2024-2 od 7. listopada 2024. kojom je djelomično potvrđena (u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu imovinske štete u iznosu od 13.527,49 eur, neimovinske štete u iznosu od 3.981,68 eur, kao i u dijelu odluke o trošku kojim tužiteljici nije priznat trošak postupka preko iznosa od 4.533,35 eur do konačno zatraženoga) i djelomično preinačena (u dijelu kojim je bio prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu imovinske štete u ukupnom iznosu od 17.531,10 eur te troška parničnog postupka u iznosu 4.533,35 eur na način da je i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen te je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi trošak postupka u iznosu od 800,00 eur) presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1289/2021-26 od 24. svibnja 2024.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica je postavila pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, te je predložila da se dopusti revizija radi postavljenih pitanja:
„1. Da li se aktivna legitimacija u postupcima radi naknade štete zbog izgubljene najamnine koje pokreću vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci dokazuje isključivo ugovorom kojim su oni stekli vlasništvo ili se vlasništvo nad takvim stanom, odnosno aktivna legitimacija može dokazivati i drugim dokazima, primjerice sklopljenim ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom, potvrdom o plaćanju zaštićene najamnine, potvrdom o plaćanju pričuve, upisom u zemljišnu knjigu u smislu odredbe čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?
2. Da li je u slučaju osporavanja istinitosti upisanog prava vlasništva u zemljišnim knjigama teret dokaza na stranci koja osporava istinitost upisanog prava?
3. Da li vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišno-turističke najamnine i zaštićene najamnine?
4. Da li se prosječna mjesečna tržišna najmnina nekretnine može utvrđivati po vještaku građevinske struke s očevidom na licu mjesta, te da li je provođenje takvog dokaza suprotno načelu ekonomičnosti postupka?
5. Da li vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, a koji su stekli pravo vlasništva na tim stanovima temeljem ugovora o darovanju u trenutku kada su ti stanovi već bili u posjedu zaštićenog najmoprimca i kojima je vještačenjem po vještaku spec. psihijatru utvrđena povreda prava osobnosti zbog takvog ograničenja prava vlasništva, imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu?
6. Da li svi vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, a kojima je vještačenjem po vještaku spec. psihijatru utvrđena povreda prava osobnosti zbog takvog ograničenja prava vlasništva, imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu?“.
2.1. Nadalje, tužiteljica je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnijela i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.- proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), navodeći da je drugostupanjski sud zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3. Tuženica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice predlaže da se prijedlog tužiteljice odbaci, odnosno podredno odbije u cijelosti.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja koja je tužiteljica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.
4.1. Navedeno stoga što u odnosu na prvo postavljeno pitanja pobijana presuda ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja u odluci ovoga suda broj Rev 301/2024-3 od 23. listopada 2024. koje glasi: „U parnicama radi naknade štete nastale zbog nerazmjernog ograničenja prava vlasništva na stanu u zaštićenom najmu u visini razlike između iznosa zaštićene najamnine i tržišne najamnine, a u kojim postupcima je utvrđeno da je osnova stjecanja vlasništva ugovor o darovanju stana bez prave predaje stvari koji nije bio sklopljen u propisanom obliku tužitelj u svrhu dokazivanja svojeg prava vlasništva, odnosno aktivne legitimacije u sporu, treba dokazati da je došlo do prave predaje darovane stvari“.
4.2. Osim toga, valja reći da nije riječ ni o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitivati sudsku praksu.
4.3. Nadalje, s obzirom da je u postupku utvrđeno da tužiteljica nije aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe (jer u konkretnom slučaju nije došlo do prave predaje stvari odnosno stana u odnosu na koji tužiteljica zahtijeva utuženu naknadu, jer je stan od trenutka sklapanja ugovora o darovanju pa sve do danas, u posjedu zaštićenog najmoprimca, da tužiteljica nije stupila u posjed istoga niti ga je imala u posjedu u utuženom vremenskom periodu, da je Ugovor o darovanju od 24. rujna 2018. da bi proizvodio pravne učinke u konkretnom slučaju, trebao biti ovjeren u smislu čl. 53. st. 1. t. 2. Zakona o javnom bilježništvu, što je izostalo, slijedom čega da je takav ugovor ništetan pravni posao), to od odgovora na drugo do šesto postavljenog pitanja ne ovisi ishod ovog spora, slijedom čega niti drugo do šesto postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
7. Tužiteljica u bitnom navodi da je odluka drugostupanjskog suda arbitrarna, čime da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
8. Ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi kojih procesnopravnih odnosno materijalnopravnih odredbi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.
8.1. Drugostupanjska odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud je obrazložio na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna te stoga tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.
9. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 5. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
