REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3790/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Ana Holjar, odvjetnica u Rijeci, protiv prvotuženika JN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], drugotuženika ĆN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prvo i drugo tuženici zastupani po punomoćniku Silvani Demark, odvjetnici u Čavlima, trećetuženika IN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josipa Dasović, odvjetnica u Zagrebu, četvrto tuženika ČN, iz [adresa] i petotuženika ĐN, iz [adresa], svi tuženici kao pravni sljednici iza pok. UN, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, poslovni broj Gž-343/2019-2 od 7. svibnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1791/2015-83 od 12. prosinca 2018., u sjednici održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, poslovni broj Gž-343/2019-2 od 7. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1791/2015-83 od 12. prosinca 2018. pod stavkom II. izreke.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, poslovni broj Gž-343/2019-2 od 7. svibnja 2019. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1791/2015-83 od 12. prosinca 2018. i odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 11.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 15. siječnja 2003. do isplate i dijelu kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima JN i VN parnični trošak u iznosu od 79.150,00 kn, a tuženiku IN u iznosu od 1.882,50 kn i u tim dijelovima predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se dopuna revizije tužitelja od 27. siječnja 2020. kao nepravovremena.

III. O troškovima revizijskog dijela postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1791/2015-83 od 12. prosinca 2018. suđeno je:

„1. Nalaže se tuženima da isplate tužitelju iznos od 11.000,00 kuna (jedanaesttisućakuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 15. siječnja 2003. do 31. prosinca 2007.g., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., za razdoblje od 01.07.2011.g do 31. srpnja 2015.g. po stopi obračunatoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

3. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“.

2. Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-343/2019-2 od 7. svibnja 2019. suđeno je:

„Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1791/2015-83 od 12. prosinca 2018., u pobijanom stavku 2 izreke presude.

Žalbe I, II i III tuženika se uvažavaju te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1791/2015-83 od 12. prosinca 2018. u pobijanim stavcima 1 i 3 izreke i sudi:

"1. Odbija se tužitelj HN sa tužbenim zahtjevom koji glasi: Nalaže se tuženima da isplate tužitelju iznos od 11.000,00 kuna (jedanaesttisućakuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 15. siječnja 2003. do 31. prosinca 2007.g., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., za razdoblje od 01.07.2011.g do 31. srpnja 2015.g. po stopi obračunatoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

3. Tužitelj je dužan naknaditi tuženicima JN i ĆN parnični trošak u iznosu od 79.150,00 kn, a tuženiku BN iznos od 1.882,50 kn, sve u roku od 15 dana.

S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova tuženici se odbijaju.“.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu. Tužitelj podnosi i dopunu revizije 27. siječnja 2020. također s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu.

4. U odgovoru na reviziju prvo tuženik JN i drugo tuženik CN, osporavaju revizijske navode i predlažu reviziju odbiti.

5. Revizija je djelomično osnovana, dok je dopuna revizije nepravovremena.

6. Predmet spora je zahtjev za povrat novčanog iznosa, na ime troškova koje je tužitelj kao davatelj uzdržavanja imao temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenim sa pravnim prednikom tuženika, sada pokojnim UN kao primateljem uzdržavanja, za vrijeme trajanja toga ugovora od 7. svibnja 1999. do njegova raskida 21. studenoga 2002.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, da su UN kao primatelj uzdržavanja i HN kao davatelj uzdržavanja, sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju datiran sa 20. travanj 1999. a ovjeren 7. svibnja 1999., kojim ugovorom se davatelj uzdržavanja obvezao svaki dan donositi primatelju uzdržavanja kuhanu hranu za ručak iz svog ugostiteljskog objekta, jednom tjedno kupiti i donijeti primatelju uzdržavanja svježe voće, dva puta tjedno osigurati mu čišćenje stana, davati mjesečno financijsku pomoć u iznosu od 100,00 DEM protuvrijednost u kunama, u slučaju bolesti njegovati ga i osigurati mu adekvatne lijekove, medicinsku pomoć i njegu, u slučaju potrebe smjestiti ga u odgovarajuću medicinsku ustanovu, a nakon njegove smrti sahraniti ga prema muslimanskim običajima na groblju [adresa] u [adresa]. Utvrđeno je nadalje: da je presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-640/10 od 18. veljače 2011. ispravljenoj rješenjem od 1. kolovoza 2011. utvrđeno da je najkasnije 21. studenoga 2002. raskinut navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju s time da iz obrazloženja te presude proizlazi, da je ugovor raskinut iz razloga što davatelj uzdržavanja nije izvršavao preuzete ugovorne obveze; da je tužitelj u određenom, iako daleko manjem opsegu od onoga na što se obvezao ugovorom, pružao predniku tuženika određenu pomoć (pomoć koja se odnosila na prijevoz do liječnika, previjanje noge i nabavu određenih potrepština i pomoć u pripremanju hrane); da je između stranaka ugovora HN i UN vođen parnični postupak pred Općinskim sudom u Crikvenici, pod brojem P-567/2010 u kojemu je donesena presuda 24. lipnja 2019. temeljem koje je utvrđen ništetnim ugovor o kupoprodaji od 26. lipnja 2002. zaključen između istih stranaka, kojim ugovorom UN prodaje svoju imovinu HN za iznos od 26.000,00 Eur-a i to istu imovinu koja je bila obuhvaćena i predmetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju.

9. Prvostupanjski sud, s obzirom na utvrđenje da je tužitelj za vrijeme trajanja ugovora o doživotnom uzdržavanju povremeno osiguravao predniku tuženika obroke i to jedan obrok dnevno (a ne onako kako je to preuzeto ugovorom o doživotnom uzdržavanju) i povremeno kupovao svježe voće, pozivom na odredbu čl. 223. st. 1. ZPP-a, odlučuje da tužitelju za navedeno pripada iznos od 3.000,00 kn, dok za pruženu pomoć i njegu, odvoženje primatelja uzdržavanja liječniku, također pozivom na odredbu čl. 223. st. 1. ZPP-a, odlučuje da tužitelju pripada iznos od 8.000,00 kn. Stoga, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju iznos od 11.000,00 kn. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev (do iznosa od 329.400,00 kn), prvostupanjski sud nalazi neosnovanim iz razloga što tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužitelj imao veće troškove za uzdržavanje primatelja uzdržavanja, od navedenih.

10. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva (iznad iznosa od 11.000,00 kn) jer da tužitelj nije dokazao da bi te troškove doista i imao spram primatelja uzdržavanja. Međutim, suprotno shvaćanju prvostupanjskoga suda, drugostupanjski sud je shvaćanja da tužitelj nije dokazao visinu utuženog potraživanja niti za navedeni novčani iznos dosuđen po prvostupanjskom sudu od 11.000,00 kn, jer da tužitelj nije pružio dokaze o cijeni hrane, odnosno obroka koji su davani primatelju uzdržavanja kao niti cijene njegova prijevoza u bolnicu ili vrijednosti rada na previjanju noge. Stoga, navodi drugostupanjski sud da je u prvostupanjskom postupku pogrešno primijenjena odredba čl. 223. st. 1. ZPP-a, iz razloga što „...dosuđeni novčani iznos se ne može smatrati malom vrijednošću odnosno beznačajnim iznosom...“ već da je pri dosuđivanju toga iznosa trebalo primijeniti odredbu čl. 221.a ZPP-a. Slijedom navedenoga drugostupanjski sud preinačava ovaj dio prvostupanjske presude i odbija i ovaj dio tužbenoga zahtjeva.

11. U odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu (iznad iznosa od 11.000,00 kn) navodi se da u tom dijelu pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po služenoj dužnosti) i razloge koji su pravno relevantni i iz kojih se može ispitati pobijana presuda. Izneseni razlozi nisu nejasni ni proturječni, pa ta presuda u navedenom dijelu u kojoj je drugostupanjski sud odgovorio na žalbene navode tužitelja relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka tako da u tom dijelu nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u reviziji.

11.1. Neosnovani su revizijski navodi kojima se ukazuje na to da nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir iskaze saslušanih svjedoka, EN i FN, jer iz obrazloženja nižestupanjskih odluka jasno proizlazi, da su sudovi ocijenili i te iskaze, pa tako i u pobijanoj drugostupanjskoj odluci sud navodi da su iskazi tih svjedoka od strane prvostupanjskoga suda pravilno ocijenjeni i da se radi o svjedocima koji su se brinuli o sada pokojnom UN, za vrijeme trajanja ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenim sa tužiteljem i da su isti nakon raskida toga ugovora i sami zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju sa UN (dakle suprotno revizijskim navodima u kojima se navodi da te okolnosti nisu uzete u obzir).

11.2. Nadalje, s obzirom na revizijske navode kojima se ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir utvrđenje iz pravomoćne presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-567/2010 od 24. lipnja 2010. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-4819/2010 od 13. studenoga 2013. (u kojoj se utvrđuje da se radi o ništetnosti kupoprodajnoga ugovora jer da bi isti predstavljao simulirani pravni posao koji prikriva valjani ugovor o doživotnom uzdržavanju) valja navesti da na navedeno tužitelj u svojoj žalbi od 20. prosinca 2018. podnesenoj protiv prvostupanjske presude nije ukazivao, pa se na to ne može sada pozivati u revizijskom stupnju postupka (čl. 385. st. 2. ZPP-a).

11.3. Konačno, ukazujući na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, tužitelj u osnovi ističe pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, čime faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a takve prigovore u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno ispitivati.

12. U odnosu na odbijanje dijela zahtjeva iznad iznosa od 11.000,00 kn pravilno je primijenjeno i materijalno pravo, slijedom čega je i ovaj revizijski razlog neosnovan.

12.1 Naime, s obzirom na utvrđenja kako tužitelj nije izvršavao ugovorom preuzete obveze spram pravnog prednika tuženika (osim jednog manjeg dijela u kratkom razdoblju) nije bilo niti osnove za povrat cjelokupno utuženog iznosa temeljem odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-pročišćeni tekst - dalje: ZOO/91).

13. Slijedom navedenoga, valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tužitelja u dijelu koji se odnosi na odbijeni dio tužbenog zahtjeva iznad iznosa od 11.000,00 kn.

14. Međutim, drugostupanjska presuda je u dijelu u kojem se preinačuje prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos od 11.000,00 kn opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, što je pravilno naveo tužitelj u reviziji.

15. Naime, u obrazloženju pobijane odluke kao razlog odbijanja ovoga dijela tužbenog zahtjeva, drugostupanjski sud navodi da je neosnovano taj iznos dosuđen primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a „... jer dosuđeni novčani iznos se ne može smatrati malom vrijednošću, odnosno beznačajnim iznosom...“. Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju odluke niti ne navodi da bi se radilo o beznačajnom iznosu, već navodi da se visina (izvršavanja dijela obveza preuzetih ugovorom o doživotnom uzdržavanju, iako u daleko manjem opsegu od ugovorenog) utvrđuje u visini temeljem odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a (prema slobodnoj ocijeni). Ostaje tako nejasno, zašto drugostupanjski sud odbija i ovaj dio tužbenoga zahtjeva, a na što se pravilno ukazuje u reviziji.

15.1. Na navedeni način je u postupku pred sudom drugog stupnja ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, slijedom čega je valjalo pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a, u tom dijelu ukinuti drugostupanjsku presudu i za navedeno predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

16. Sud drugog stupnja će u nastavku postupka otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

17. Posljedično valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka te će i o troškovima revizijskog dijela postupka sud odlučiti u svojoj konačnoj odluci.

18. U odnosu na dopunu revizije, navodi se da se revizija može izjaviti ili dopunjavati kroz više podnesaka odnosno svaka stranka može izjaviti reviziju u jednom ili više podnesaka kao što ju može dopunjavati jednim ili više podnesaka. U tom slučaju svi se ti podnesci smatraju jednim pravnim lijekom.

19. Međutim, da bi tome bilo tako svi podnesci kojima se izjavljuje ili dopunjava pravni lijek moraju biti izjavljeni u zakonskom roku od 30 dana prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a, te dopušteni prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP-a. Stoga je dopunu revizije valjalo odbaciti kao nepravovremenu (čl. 392. st. 1. i 4. ZPP-a) kako je to navedeno u stavku II. izreke rješenja.

Zagreb, 5. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić