Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-340/2023-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Alenke Laptalo, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Mašić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po OD Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, broj P-707/2019-43 od 20. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2025.

r i j e š i o  je

Prihvaćanjem žalbe ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj P-707/2019-43 od 20. siječnja 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od dana **.**.2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Višnji Tušek iz [adresa], pod posl. brojem OV-10690/2007 dana 29.11.2007. godine, sklopljenog između tužitelja MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se promjene ugovorene kamatne stope mogu vršiti u skladu s važećim odlukama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak.

Pod točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 6.936,27 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku u razdoblju od 3. prosinca 2007. do 7. rujna 2015., pa do isplate na pojedine iznose mjesečne iznose navedene u izreci, u roku od 15 dana.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive stope u ukupnom iznosu od 301,16 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku u razdoblju od 12.svibnja 2009. do 6. svibnja 2011., pa do isplate na pojedine iznose mjesečne iznose navedene u izreci, u roku od 15 dana.

Pod točkom IV. izreke, odbijen je tuženik sa zahtjevom za utvrđenje postojanja njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 15.537,10 kn, sa zateznim kamatama. Pod točkom V. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.988,19 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, tj. od 20. 1. 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Prvostupanjsku presudu pobija tuženik pravovremeno podnesenom žalbom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara da prvostupanjski sud nije utvrdio status tužitelja kao potrošača, da se ovaj status ne presumira.Ističe da su stranke sklopile ugovor o konverziji primjenom ZID ZPK/15. Pozivom na presude Suda EU C-567/20, C-81/19 i C-243/20, odluku Vrhovnog suda broj Rev-1014/18 tvrdi da su stranke konverzijom izvršenom u skladu sa ZID ZPK, suglasno izvršile izmjenu valute CHF u valutu EUR, da je tim ugovorom tužitelju uračunata sva pretplata, pa da tužitelj nema pravo na povrat.Prigovara da kod odlučivanja o zahtjevu za isplatu i provođenja financijskog vještačenja nije uzet u obzir iznos preplate od 5.676,66 kuna obračunat prilikom konverzije.Nadalje, pozivom na presudu C-452/18, navodi da tužitelj kod ugovaranja nije pročitao ugovor i primijenio nužni stupanj pažnje, pa se ne može pozivati na potrošačku zaštitu, a da se od trgovca ne može očekivati da predvidi fluktuaciju u smislu izračuna budućih mjesečnih anuiteta. U odnosu na ugovaranje valutne klauzule, pozivom na odredbe članka 22 Zakona o obveznim odnosima, ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno, te pozivom na presude C-81/19 i C-243/20, tvrdi da valutna klauzula ne podliježe testu poštenosti.Opširno izlaže stavove da tijek zastare tražbina u konkretnom slučaju nije prekinut kolektivnom tužbom, da se ne može primijeniti opći rok zastare od 5 godina, jer se ne radi o tražbinama po osnovi restitucije zbog ništetnosti, već tražbinama po osnovi naknade štete na koju se primjenjuje rok od 3 godine.Pozivom na stariju sudsku praksu, tvrdi da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate od dospijeća pojedinih anuiteta.Smatra da je neosnovano odbijen sa prigovorom prijeboja po osnovi negativne tečajne razlike, te ističe da tužitelj traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini početno ugovorene stope čime se odrekao uživati blagodati iz članka 11. stavak 5. ZID ZPK/15, pa potraživanje tužitelja treba umanjiti za razdoblje u kojem se primjenjivala niža stopa od početno ugovorene.Prigovara da je kod donošenja presude počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, da presuda nije obrazložena sukladno članku 338. ZPP, te da je pogrešno primijenjena odredba članka 8. ZPP.Prigovara da je kod odlučivanja o troškovima pogrešno primijenjena Tarifa vezano za Zakon o uvođenju eura, jer se prilikom konverzije valute, rezultat zaokružuje na dvije decimale temeljem treće decimale.Predlaže da drugostupanjski sud prihvaćanjem žalbe pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. tog Zakona.

6. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju se poziva tuženik, a obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava.Izreka presude je jasna i razumljiva, ne proturječi obrazloženju u kojem su izneseni potpuni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Kod donošenja presude nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP pogrešnom primjenom odredbi članka 338. i članka 8. ZPP, na koje se poziva žalitelj, bez posebnog obrazloženja ovih povreda, iznošenjem žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.Suprotno uopćenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, sažeo bitne dokaze kojima su utvrđene činjenice koje formiraju činjenično stanje i izložio norme materijalnog prava koje je primijenio.Na temelju odredbe članka 8. ZPP, sud samostalno i prema svom uvjerenju ocjenjuje provedene dokaze, a korištenjem ovog ovlaštenja nije počinjena relativno bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, na koju se poziva žalitelj.

8. Predmet spora je zahtjev utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak iz Ugovora o kreditu od 12. studenog 2007. kojim je tužena isplatila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 89.262,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 360 mjeseci, te zahtjevi za povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnih odredbi.

9. Nije sporno da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 – dalje ZID ZPK), između ugovornih strana primjenom tog Zakona sklopljen Aneks od 10. veljače 2016., kojim je osnovni kredit s valutnom klauzulom u CHF, u skladu s odredbama članka 19.b ZID ZPK, denominiran u kredit u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. Suprotno tvrdnjama tuženika, status potrošača tužitelja pouzdano je utvrđen stranačkim iskazom, sadržajem ugovora o kreditu i činjenicom sklapanja aneksa primjenom članka 19.b ZID ZPK, iz kojih proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba sklopio namjenski, stambeni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine u naravi stambenog prostora na kojem je banka radi osiguranja kredita uknjižila založno pravo.Tužitelj nije bio dužan dokazivati negativnu činjenicu da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio poslovni subjekt i da ugovor nije sklopljen u poslovne svrhe.

11. Obzirom da se tužitelj pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik, o pitanju ništetnosti odredbi o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, prvostupanjski sud je odlučivao temeljem ove presude.Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak u individualnim parnicama.

11.1. Utvrđeno je da osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapao tuženik u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi.

11.2. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s načinom donošenja odluka o promjeni kamatnih stopa i posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa.U konkretnom slučaju sud je na prijedlog tuženika proveo dokaz saslušanjem djelatnice banke.Temeljem iskaza tužitelja i iskaza djelatnice banke prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj tijekom pregovaranja koje je prethodilo sklapanju ugovora nije bila informiran o načinu i paramaterima po kojima je banka donosila odluke o promjenama kamatne stope, niti je bio upoznat sa rizikom promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak kako bi mogao procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli izražena u valuti švicarski franak imala na njegovo financijsko stanje za trajanja kreditnog odnosa.

12. Tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru primjenom ZID ZPK, prestalo pravo tužiteljice na restituciju, te pozivom na presudu Suda EU C-567/20 izlaže stajalište da su stranke sklapanjem ugovora o konverziji otklonile ništetnost spornih odredbi.

12.1. Prema članku 326. stavak 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO/05), ništetan ugovor bez obzira na uzrok ništetnosti ne može postati valjanim, ako nakon sklapanja ništetnog ugovora otpadne razlog ništetnosti, osim iznimno, ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Propisima o zaštiti potrošača utemeljenih na Direktivi 93/13/EEZ, štiti se javni interes, pa povreda propisa o zaštiti potrošača nije zabrana manjeg značaja koja se može naknadno otkloniti.Sklapanje sporazuma o konverziji primjenom ZID ZPK, ne dovodi do valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora (u tom smislu odluka broj Rev 3010/94 od 8. listopada 1994.).Kasnija izmjena ništetnih odredbi nije zapreka da se naknadno utvrdi njihova ništetnost (tako i u odlukama broj Rev 1628/86, broj Rev 2868/2018, broj Rev 18/2018).

12.2. Odredbe ZID ZPK ne uređuju, niti isključuju pravo na restituciju potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.Aneks od **.**.2015. koji su sklopile stranke, nije sklopljen u cilju otklanjanja ništetnosti nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, niti je sklopljen u cilju otklanjanja posljedica ništetnosti.Sklapanje dodataka osnovnih ugovora o kreditu primjenom ZID ZPK/15, zapravo predstavlja obveznu zakonsku konverziju za banke kojom se, bez pristanka banke kao vjerovnika, u cilju sprečavanja nastavljanja i produbljivanja dužničke krize, stvaraju novi uvjeti na način da se mijenja valuta u ugovorenoj valutnoj klauzuli.Izmjena takvih uvjeta primjenom ZID ZPK/15, izvršena prije pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora, nema za posljedicu isključenje prava potrošača na restituciju.Činjenica da je zbog promjene propisa banka bila u obvezi izmijeniti valutu u ugovornoj valutnoj klauzuli ne rezultira prestankom prava tužitelja na restituciju.Niti činjenica da je tužitelj imao pravo izbora hoće li pristupiti sklapanju dodatka čiji su sastojci propisani člankom 19.c ZID ZPK/15, ili će nastaviti postojeći ugovorni odnos, ne znači da se sklapanjem ugovora o konverziji odrekao prava na restituciju s osnove nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora.Odricanje od prava na restituciju zbog nepoštenosti ugovornih odredbi se ne pretpostavlja, već volja za odricanjem mora biti jasno i nedvosmisleno izražena.

12.3. Prestanak prava tužitelja na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C 567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke.Navedena odluka ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji.

13. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama da ima pravo na restituciju po osnovi manje plaćenih anuiteta temeljem ništetnih odredbi.Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.), Direktivi 93/13 se protivi to da se naknada koju potrošač traži na temelju povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor ostao na snazi.I prema odluci u spojenim predmetima C-349/18 do C-351/18 NMBS od 19. studenog 2019, u suprotnosti je sa člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. da nacionalni sud utvrdi nepoštenost odredbe o ugovornoj kazni u ugovoru sklopljenom između prodavatelja/pružatelja usluge, ublaži iznos kazne koji na temelju te odredbe mora platiti potrošač.U smislu stajališta Suda EU u primjeni Direktive 93/13, nepoštena odredba nije obvezujuća za potrošača, ali neobveznost nepoštene odredbe ne djeluje prema prodavatelju / pružatelju usluge koji je sastavio nepoštenu odredbu. Tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO.Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog.

14. Tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ako postoji razlika između ukupnog iznosa koji bi mu pripao po osnovi ništetnosti ovih odredbi do dana izvršene konverzije i plaćenog iznosa koji je banka uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK.Naime, tražbinu tužitelja po osnovi restitucije zbog ništetnosti predstavlja razlika između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetnih odredbi do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna radi sklapanja ugovora o konverziji), te iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik priznao i obračunao prilikom sklapanja ugovora o konverziji.

14.1. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da utvrđena ukupna preplata po osnovi ništetnih odredbi, nije umanjena za iznos od 5.676,66 kuna koji je banka priznala i uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK, niti je tako utvrđen iznos preplate iskazan u mjesečnim preplatama pojedinih anuiteta do izvršene konverzije.

15. Stoga je prihvaćanjem žalbe, temeljem članka 370. ZPP, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave.U ponovnom raspravljanju prvostupanjski sud će dopuniti vještačenje radi utvrđivanja odlučnih činjenica na koje je ukazano u točkama 14. i 14.1. ove odluke.Dopunom vještačenja prvostupanjski sud će utvrditi razliku između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužitelj platio do obračuna radi sklapanja ugovora konverziji (30. rujna 2015.) i iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik obračunao kod sklapanja ugovora o konverziji.Tako utvrđenu razliku vještak će u dopuni nalaza iskazati u pojedinim mjesečnim anuitetima u razdoblju od sklapanja ugovora do obračuna po ZID ZPK.

15.1. Temeljem članka 166. stavak 3. ZPP, odlučivanje o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova ostavljeno je za konačnu odluku.

U Karlovcu 5. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Stokrp