Poslovni broj Gž-1366/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ND iz [adresa], N [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković&Sanja Perković iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Čurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P- 1955/2019-32 od 22. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1955/2019-32 od 22. svibnja 2024. u točki I izreke i točki II izreke za iznos od 1.805,83 eura/13.606,07 kn. II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1955/2019-32 od 22. svibnja 2024. u točki II izreke za iznos od 252,00 eura/1.898,69 kn i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 252,00 eur/1.898,69 kn, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.930,69 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.057,83 EUR, sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te proturječi sama sebi. Navodi da je sud odbio prijedlog tužitelja za saslušanje svjedoka na okolnosti da je tuženik sa tužiteljem pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu i prvenstveno djelatnika tuženika, na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu kao i prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnosti je li nastupao kao potrošač odnosno namjenu novčanih sredstava. Navodi da su prilikom sklapanja svakog ugovora potrošaču objašnjene sve značajke ugovora kao i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama. Tuženik u prilog svojim navodima nije predložio nikakve dokaze. U odnosu na odbijeni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika navodi kako potpis solemniziranog ugovora predstavlja odraz prave volje stranke koja ugovor potpisuje. Također bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. ZPP-a nalazi u tome da je sud propustio odlučiti o protivljenju tuženika djelomičnom povlačenju tužbe. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a nalazi u tome što je sud odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka bez da je odredio provođenje dopunskog vještačenja, odnosno saslušanja vještaka na okolnosti koje je predložio tuženik i to izradu nalaza i mišljenja po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila na kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora, a u slučaju da se utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope, da se odredi kamatna stopa koja bi bila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika. Navodi da je osporio sam izračun vještaka, a sud nije postupio sukladno odredbi čl. 260. ZPP-a.*Tuženik smatra da izrada nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koji su važili u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ostvarena dvostruka korist tužitelja na štetu tuženika. Tuženik smatra da je vještak zanemario okolnost da je kamatna stopa na kredite koji se odobravaju u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredite u CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Osim toga navedeno nije bila volja stranaka. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare i to u odnosu na sve tražbine tužitelja dospjele do 4. travnja 2007. Tuženik navodi da se u predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete već o potraživanju stjecanja bez osnove, pa stoga ne postoji ni pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe. Navodi da sud nije dao jasne i potpune razloge da su sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF ništetne. Navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, o čemu je pregovarao prilikom sklapanja ugovora, a jednako tako je i imao mogućnost odabrati želi li odabrati kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u euru ili valutnom klauzulom u CHF. Navodi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a nakon što mu se tužitelj obratio interesom za sklapanje ugovora, upoznao tužitelja sa svim mogućnostima kreditiranja i vrlo jasno mu objasnio sve značajke ugovora i to o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sam je tuženik i prije sklapanja ugovora te za vrijeme sklapanja ugovora u cijelosti ispoštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa o tome da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav ugovor će s tuženikom zaključiti. Tuženik ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao sukladno odredbi čl. 172. st. 2. i čl. 173. u vezi s čl. 175. Zakona o bankama te odredbi čl. 311. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama. Navodi da je promjena kamatne stope imala svoje poslovne razloge prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koje utječu na njezinu vrijednost. Navodi da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora, a rast tečaja CHF nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske. Zbog navedenog odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio aneks ugovora o kreditu tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19. b i čl. 19. c Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke tim više što nitko od stranaka ne pobija ugovor. Tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kakvog iznosa prema tužitelju za sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu koja obveza je posve legitimna i poštena, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno zakonskim i ugovornim odredbama. Navodi da je sukladno stavu Europskog suda pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju nije u nadležnosti Direktive 93/13/EEZ, pa potrošači u takvim okolnostima nemaju pravnog interesa za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu ili dodataka, te nemaju osnove niti prava za postavljanjem i potraživanjem dodatnih zahtjeva za isplatu, jer konverzijom je uspostavljena ravnoteža između stranaka na način da se retroaktivno sve uplate tužitelja pretvore u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenom Aneksu. Prigovara i tijeku zatezne kamate. Naime, tuženik smatra da bi dan od kada teku zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe. Prigovara i odluci o parničnom trošku i navodi da je sud pogrešno odlučio o parničnom trošku obzirom da je propustio cijeniti protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno da je tužitelj uspio samo u omjeru od 57% postavljenog tužbenog zahtjeva, dakle tuženik je uspio u omjeru od 43%. Također navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je za sve radnje tužitelja primijenio izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja propisuje vrijednost boda od 2,00 eura i to za razdoblje prije stupanja na snagu izmjena, odnosno razdoblje prije 17. studenoga 2023.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju da naknadi troškove postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je osnovana, samo u odnosu na dio odluke o parničnom trošku.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presuda nije počinjena ni jedna od tih povreda.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 236-277/2004 od 2. studenoga 2004. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 236-277/2004 2. studenoga 2004. na iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 4,99% godišnje sa rokom otplate od 10 godina tj. 120 mjeseci,

-da je čitanjem Aneksa 1 ugovora o kreditu broj 236-277/2004 sa sporazumom osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 27. ožujka 2013. utvrđeno da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti suglasno mijenjali čl. 3. i 4. osnovnog Ugovora tako da na glavnicu kredita se obračunava kamata od 5,65% dekurzivno, kamatna stopa promjenjiva …. (čl. 3.), rok vraćanja kredita je do 30. studenoga 2015. s tim da se korisniku odobrava moratorij na otplatu glavnice od 28. veljače 2013. do 28. veljače 2014. (čl. 4.),

-da je čitanjem Aneksa Ugovora iz Ugovora o kreditu broj 236-277/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. veljače 2016. utvrđeno da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 462,51 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke te da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.212,13 kn, da su stranke čl. 3. Aneksa ugovora o kreditu utvrdile visinu kamatne stope od 7,15% dekurzivno godišnje (fiksni dio kamatne stope) koji se uvećava za promjenjivi dio kamatne stope koji je bio određen čl. 4. (parametri za promjenjivi dio kamatne stope),

-da je Aneks ugovora o kreditu sastavljen prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

-da je čl. 12. Aneksa ugovora o kreditu tužitelj prihvatio primjenu odluke o naknadama za usluge banke te primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika,

-da je čitanjem izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 6. studenoga 2015. utvrđeno da je tužitelju isplaćen kredit 8. studenoga 2004., datum dospijeća kredita je dana 30. studenoga 2015., broj preostalih rata po simuliranom otplatnom planu je 2,

-da je nadalje utvrđeno da je originalno početno stanje glavnice u iznosu od 31.000,00 CHF iznosilo 152.539,35 kn, a preračunato početno stanje glavnice kao da je ugovoren kredit u valutnoj klauzuli u valuti EUR iznosi 20.246,88 eura, s time da zbroj preostalih redovnih obveza do dospijeća po preračunatom otplatnom planu iznosi 462,51 eura,

-da je prema provedenom obračunu utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 8. studenoga 2004. pa do 30. rujna 2005. platio ukupan iznos od 28.617,17 eura (glavnica i kamata),

-da je čitanjem sadržaja Aneksa ugovora utvrđeno da ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom pristao da se iznos uplaćenih s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uračuna u izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 6. studenoga 2015. niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao,

-da tuženik nije dokazao niti predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope i valutne klauzule,

-da je knjigovodstveno financijskim vještačenjem po GD utvrđeno da je do zatvaranja kredita 30. studenoga 2015. tužitelj prema početnom ugovorenom otplatnom planu bio dužan platiti anuitet u ukupnom iznosu od 195.681,44 kn, a izvršio je uplatu anuiteta u ukupnom iznosu od 215.369,18 kn, tako da razlika između stvarnih uplata anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 19.677,74 kn odnosno 2.613,01 eura,

-da je vještak nadalje naveo u nalazu i mišljenju da je konverzijom kredita iz CHF u EUR, korisnik kredita 30. rujna 2015. imao preplatu u iznosu od 5.212,13 kn, odnosno 682,32 eura, pa ukoliko se razlika stvarnih uplata anuiteta i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu koja iznosi 19.677,74 kn u odnosu na 2.613,01 euar oduzme preplata priznata konverzijom kredita u iznosu od 5.212,13 kn, odnosno 682,32 eur, razlika iznosi 14.475,61 kn odnosno 1.930,69 eura.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, držeći kako s obzirom na sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnove valutne klauzule, a koju razliku utvrđuje vještačenjem.

13. Naime, sud prvog stupnja se poziva na odredbe Zakona o izmjenama I dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12

– dalje ZID ZPK) kao i stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018.

14. Vezano za prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2014. u odnosu na odredbe ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa tužba podnesena 13. lipnja 2019. podnesena je unutar zastarnog roka od pet godine.

15. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kad su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka, a koje uplate su vršene sukladno ugovoru o kreditu, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

16. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

17. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Addiko Bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

19. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

21. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

22. Točan je žalbeni navod tuženika da je dopušteno u ovom postupku dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje svjedoka MD zaposlenika banke, koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, na okolnosti sklapanja ugovora. S obzirom na navedeno, predloženi dokaz i po mišljenju ovog suda nije trebao biti izveden. To jer tako općenito obrazložen dokazni prijedlog ukazuje da njegov sadržaj nije mogao utjecati na ishod i pravičnost postupka u cjelini. Načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju nije povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, a tuženiku je o toj okolnosti omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku ali odgovarajućim dokaznim prijedlozima.

23. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

24. S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnosti obaviještenost tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informiran o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušan kao stranka iskazao suprotno.

25. Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnik obrta), a prema odredbi čl. 2. Ugovora iznos kredita utrošen u adaptaciju kuće, pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.

26. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

27. S tim u vezi treba dodati kako iz isprave koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

28. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 2. studenoga 2004. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,99 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

29. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,99 % godišnje što je početna kamatna stopa.

30. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovariti promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

31. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 4.99 %, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

32. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

33. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 13. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

34. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 4,99 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 4,99%, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 4,99 % sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

35. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen.

36. Naime, samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provedbom konverzije, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF za razdoblje od važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji (26. siječnja 2016.). Navedeno iz razloga što sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, ugovorom o konverziji izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru o kreditu, a ne sklapanju novog ugovora o kreditu.

37. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Naime, dodatkom ugovoru o kreditu samo je izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovor o korištenju kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je i zaključen aneks ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbama kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valuti EUR izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK, te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

38. Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim, sukladno odredbi čl. 81., čl. 83. i čl. 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu mu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

39. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč tome što je sklopio dodatak ugovora o kreditu potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa, koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, budući da ona postoji unatoč zaključenom dodatku ugovora o kreditu, a što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem.

40. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, i prema pravnom shvaćanju ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom aneksu ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu.

41. Tuženik nije dokazao da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. Naime, iako tuženik tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru dosljedno provedeno načelo konverzije i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena preplata u iznosu od 5.212,13 kn /682,32 eur koja bi se u skladu s odredbom čl. 19. c. st.1.toč.5. alineja 1. ZPK mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita. Točan je žalbeni navod tuženika da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja, međutim navedeno nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Navedeno iz razloga što je vještak i pored toga utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 8. studenog 2004. do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih odredaba preplatio iznos od 19.687,74 kn/2.613,01 eura tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike, pa kada se od razlike stvarnih uplata anuiteta i uplata prema početno ugovorenom otplatnom planu 19.687,74 kn/2.613,01 eura oduzme preplata priznata konverzijom kredita u iznosu od 5.212,13 kn/682,32 eura, razlika iznosi 14.475,61 kn/1930,69 eura,

42. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 14.475,61 kn /1.930,69 eura, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

43. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka preplaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

44. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

45. Također treba reći da prema odredbi čl. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 dalje Tarifa) vrijednost boda iznosi 2,00 eura s time da je Tarifa stupila na snagu 25. studenog 2023. Dakle, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a kako je glavna rasprava zaključena 11. travnja 2024. primjenjuje se Tarifa kojom je utvrđena vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura. Naime, odredbom čl. 52. t. 3. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa tužitelju na ime zastupanja za navedene radnje pripada dosuđeni iznos.

46. Međutim, osnovano tuženik u žalbi pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II izreke presude.

47. Naime, tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi tužitelj je zatražio od tuženika isplatu iznosa od 25.268,51 kn, da bi tijekom postupka podneskom od 15. studenog 2023. taj zahtjev smanjio na 1.930,69 eura/14.475,61 kn, koja dispozicija tužitelja ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe članka 193. ZPP-a, pa budući tuženik nije pristao na povlačenje, do istoga nije ni došlo, pa je tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je sud trebao odlučiti presudom iznosio 25.268,51 kn/ 3.353,72 eura, a ne 1.930,69 eura/14.475,61 kn kako to utvrđuje i presuđuje prvostupanjski sud. 48. Međutim, kako iz podataka u spisu proizlazi da ni jedna od stranaka nije sukladno odredbi čl. 339. ZPP-a tražila donošenje dopunske presude, nastupila je presumpcija iz st. 2. te zakonske odredbe o djelomičnom povlačenju tužbe.

49. Budući je tuženik upravo stoga što se protivio djelomičnom povlačenju tužbe sniženjem tužbenog zahtjeva, troškovnikom predanim u spis 11. travnja 2024. zatražio naknadu parničnog troška prema vrijednosti predmeta spora od 25.268,51 kn/ 3.353,72 eura, dakle i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva od 10.792,90 kn/1.432,46 eura za koji je sukladno citiranoj odredbi ZPP-a nastupila presumpcija djelomičnog povlačenja tužbe, to je tužitelj u obvezi naknaditi tuženiku taj dio parničnog troška.

50. Ukupni troškovi zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku prema vrijednosti predmeta spora od 25.268,51 kn/ 3.353,72 eura za radnje poduzete do sniženja tužbenog zahtjeva za 10.792,90 kn/1.432,46 eura iznose za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur ( Tbr.8.t.1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 13. listopada 2022. i 8. prosinca 2022. u iznosu od 200,00 eura za svako ( Tbr. 9. t. Tarife ), što je ukupno 600,00 eura.

51. Od tako ukupno utvrđenog parničnog troška tuženiku pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela tužbenog zahtjeva od 10.792,90 kn/1.432,46 eura u odnosu na dotadašnji ukupni tužbeni zahtjev od 25.268,51 kn/ 3.353,72 eura što je 42 % pa je tužitelj u obvezi naknaditi tuženiku dio tog troška u iznosu od 252,00 eura.

52. Stoga je pripadajući parnični trošak tužitelja u iznosu od 2.057,83 eura valjalo umanjiti za pripadajući parnični trošak tuženika u iznosu od 252,00 eura, pa je u konačnici tuženik u obvezi tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.805,83 eura.

53. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi u točki I izreke i točki II izreke za iznos od 1.805,83 eura, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki II izreke za iznos od 252,00 eura, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

54. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je uspio samo djelomično u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog tog nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan