REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4675/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AGENCIJA ZA PLAĆANJA U POLJOPRIVREDI, RIBARSTVU I RURALNOM RAZVOJU, OIB 79429130226, Zagreb, Ulica grada Vukovara 269d, protiv tuženika IMOTA d.o.o. u stečaju, OIB 02297833542, Donji Proložac, Perinuša b.b., kojeg zastupa punomoćnica Rozita Vidan, odvjetnica u Splitu, radi isplate iznosa od 9.694,30 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-261/2020-41 od 16. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-261/2020-41 od 16. listopada 2024. u dijelu točke I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Nevenke Kekez u Splitu poslovni broj Ovrv-493/2020 od 13. ožujka 2020. i odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 225,41 EUR sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2020. do isplate, te troškova ovršnog postupka u iznosu od 184,22 EUR i 4,98 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i u točkama II. i III. izreke.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-261/2020-41 od 16. listopada 2024. u dijelu točke I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Nevenke Kekez u Splitu poslovni broj Ovrv-493/2020 od 13. ožujka 2020. i odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 9.468,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 1.505,81 EUR od 19. prosinca 2019.
- 3.342,54 EUR od 14. studenog 2019.
- 1.152,35 EUR od 14. studenog 2019.
- 3.461,19 EUR od 26. rujna 2019.
do isplate, i rješava:
Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Nevenke Kekez u Splitu poslovni broj Ovrv-493/2020 od 13. ožujka 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.468,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 1.505,81 EUR od 19. prosinca 2019.
- 3.342,54 EUR od 14. studenog 2019.
- 1.152,35 EUR od 14. studenog 2019.
- 3.461,19 EUR od 26. rujna 2019.
do isplate i u tom dijelu tužba odbacuje.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-261/2020-41 od 16. listopada 2024. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave po javnoj bilježnici Nevenki Kekez u Splitu poslovni broj Ovrv-493/2020 od 13. ožujka 2020. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.694,30 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore i da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 184,22 EUR sa zateznim kamatama od 13. ožujka 2020. do isplate po istoj stopi, kao i predvidive troškove ovršnog postupka od 4,90 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev (točka I. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka (točka II. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 EUR (točka III. izreke).
2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je potraživanje tužitelja nastalo prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. U žalbi ponavlja činjenične navode i pravna shvaćanja koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka ističući da je predmetna tražbina tužitelja dospjela tek 2019. godine, kada su donesena rješenja o povratu isplaćenih poticaja za 2015. godinu, a ne kako je pogrešno utvrdio prvostupanjski sud da je nastala prije otvaranja stečaja nad tuženikom i da ju je tužitelj mogao ostvariti samo prijavom u stečajnom postupku. Smatra da je obveza povrata poticaja nastala nakon otvaranja stečaja nad tuženikom i da stoga ona predstavlja obvezu stečajne mase i da tužitelj ima status vjerovnika stečajne mase, a ne status stečajnog vjerovnika. Na kraju navodi da je glede povrata potpora isplaćenih za 2017. godinu sud nepravilno zaključio da je vještak mogao pri izradi nalaza i mišljenja koristiti ispravu koja nije dostavljena u spis do zaključenja prethodnog postupka, nego tek kasnije na glavnoj raspravi. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode tužitelja zbog čega predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu. Zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.
4. Žalba je djelomično osnovana, ali ne iz razloga navedenih u žalbi.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 9.694,30 EUR na ime povrata potpora za poljoprivrednike koje je tužitelj isplatio tuženiku za 2015. godinu i 2017. godinu i to iznosa od 225,41 EUR s osnove povrata isplaćene potpore za 2017. godinu, sukladno odluci tužitelja o povratu od 15. siječnja 2020., a preostali iznos od ukupno 9.468,89 EUR po osnovi povrata isplaćenih potpora za 2015. godinu na temelju više odluka tužitelja o povratu donesenih tijekom 2019. godine.
7.1. Tijekom postupka kao ni u žalbenoj fazi postupka među strankama nije sporno da je tužitelj isplatio tuženiku potpore za 2015. i 2016. godinu i da tuženik nije postupio po odlukama tužitelja donesenim 2019. godine o povratu isplaćenih potpora za 2015. godinu. Također nije sporno da su tuženiku isplaćene potpore za 2017. godinu i da je prema odluci tužitelja od 15. siječnja 2020. tuženik bio dužan vratiti tužitelju neopravdanu isplaćenu potporu.
7.2. Nije sporno da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-1209/2016 od 15. svibnja 2017. otvoren stečajni postupak nad tuženikom, te da tužitelj predmetno potraživanje s osnove isplaćenih potpora za 2015. godinu nije prijavio u stečajnom postupku.
8.1. Sporno je kada je utužena tražbina s osnove povrata neopravdano isplaćenog dijela potpore za 2015. godine nastala, odnosno je li nastala prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, kako to tvrdi tuženik, ili s danom donošenja odluka tužitelja o povratu neopravdano isplaćene potpore, a koje su donesene nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Sporno je, dakle, predstavljaju li utužena potraživanja koja se odnose na povrat potpore za 2015. godinu tražbinu stečajne mase ili se radi o tražbini tužitelja kao stečajnog vjerovnika.
8.2. Također je sporno je li tuženik uplatom od 3. veljače 2020. u iznosu od 225,40 EUR podmirio tražbinu tužitelja po osnovi povrata potpore isplaćene za 2017. godinu.
9. U odnosu na sporno pravno pitanje, kada je dospjela obveza tuženika za povrat potpora isplaćenih za 2015. godinu, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da su tražbine po osnovi povrata potpora isplaćene za 2015. godinu nastale prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem te da je sukladno odredbi članka 167. Stečajnog zakona tužitelj svoju tražbinu mogao ostvariti prema dužniku, odnosno tuženiku samo u stečajnom postupku, prijavom tražbine, a što tužitelj nesporno nije učinio.
10. Naime, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je prema odredbama Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 30/15), Pravilnikom o provedbi izravne potpore poljoprivredi i iaks mjera ruralnog razvoja („Narodne novine“ broj 35/15), Uredbe (EU) br. 1306/2013 i Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 809/2014 tužitelj mogao svake godine izvršiti kontrolu opravdanosti isplatu potpora za 2015. godinu, odnosno 2016. i 2017. godine i prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom utvrditi je li mu tuženik dužan vratiti i u kojem iznosu isplaćene potpore za 2015. godinu, i da to što je odluku o povratu potpora donio 2019. godine (nakon otvaranja stečaja nad tuženikom) ne znači da je tražbina nastala s danom donošenja te odluke.
11. Odluke tužiteljice o povratu neopravdano isplaćenih potpora za 2015. godinu su deklaratorna, budući da je tim odlukama utvrđena da je nakon odobrene i isplaćene potpore izvršena kontrola 2018. godine, pri čemu je utvrđeno da je tuženiku odobrena i isplaćena potpora na temelju netočnih podataka (jer obrađuje manju površinu od prijavljene) i da je stoga dužan vratiti više isplaćene potpore u utvrđenom iznosu.
12. Prema odredbi članka 141. stavka 1. Zakona o poljoprivredi kontrola na terenu koja je potrebna za utvrđenje činjenica i okolnosti vezanih za odluku o prihvatljivosti traženih i dodijeljenih sredstava ili o namjenskom korištenju sredstava na temelju tog zakona obavlja Agencija za plaćanje i provodi se kao javna ovlast. Prema članku 142. stavku 4. tog Zakona kontrola na terenu provodi se svake godine (....).
13. Prema odredbi članka 122. stavaka 10. i 11. Pravilnika o provedbi izravne potpore poljoprivredi, kontrola na terenu vezano za prihvatljivost jedinstvenog zahtjeva korisnika obavlja se prije isplate, a da se kontrola na terenu vezano za višestruku sukladnost obavlja u istoj kalendarskoj godini u kojoj su podneseni zahtjevi.
14. Prema tome, obveza povrata nepripadnog dijela potpore je nastala s danom kada je tuženik primio nepripadni dio potpore za 2015. godinu, (isplaćena je 2016. godine), a ne od dana donošenja deklaratorne odluke tužitelja o povratu potpore, kojom odlukom je određen način i rok povrata.
15. Dakle, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je obveza za povrat nepripadnog dijela potpora za 2015. godinu nastala prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, i da je svoju tražbinu s te osnove trebao i mogao ostvariti samo kao stečajni vjerovnik prijavom u stečajnom postupku koji je 2017. godine otvoren nad tuženikom.
16. Zbog navedenog je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu u dijelu koji se odnosi na povrat dijela potpora isplaćenih za 2015. godinu, a ne odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
17. Odredbom članka 369. stavka 2. ZPP-a određeno je da će, ako je u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđena odredba članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a (jer je tužitelj svoje pravo mogao ostvariti samo u stečajnom postupku), drugostupanjski sud ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu.
18. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 369. stavka 2. i članka 455. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
19. Zahtjev za povrat isplaćene potpore za 2017. godinu u iznosu od 225,41 EUR, temeljem odluke tužitelja o povratu od 15. siječnja 2020. je zaključio da je zahtjev neosnovan, budući da je iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrdio da je tuženik iznos od 225,41 EUR platio tužitelju 3. veljače 2020., odnosno prije pokretanja ovog postupka.
20. Suprotno shvaćanju žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo utvrdio da je uplatom iznosa od 225,41 EUR s danom 3. veljače 2020., tuženik podmirio tražbinu tužitelja s osnove povrata potpora isplaćenih za 2017. godinu, budući da je tuženik u opisu plaćanja tog iznosa naveo da vrši povrat upravo potpore za 2017. godinu, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 171. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) i u tom dijelu ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev.
21. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da sud nije za potrebe vještačenja trebao prihvatiti i ispravu koju je tuženik dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga jer je vještačenje provedeno na temelju poslovnih knjiga stranaka, pa je vještak činjenicu kako je knjižena uplata tuženika od 3. veljače 2020. mogao utvrditi i neovisno o tome je li tuženik potvrdu o plaćanju dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, valja istaknuti da je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je odredbom članka 259. ZPP-a određena mogućnost izvođenja novih dokaza da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka, a taj novi dokaz bi u smislu te odredbe bio i dostava potvrde o plaćanju od 3. veljače 2020.
22. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, a o visini troška je odlučio primjenom članka 155. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa). Kako žalitelj ne navodi iz kojih razloga bi bila nepravilna odluka o troškovima spora, osim zbog odluke o glavnoj stvari, žalba je u tom dijelu neosnovana.
23. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu, kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.
24. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban za vođenje spora (članak 155. ZPP-a).
Zagreb, 5. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Mirta Matić
