REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj:P-2821/2023-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tužene JŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnica Paula Krajnović, odvjetnici u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tužene, na ročištu za objavu presude 05. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se, ako neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženici JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, iznos od 17.023,32 Eura. sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. ožujka 2007. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana".
II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženici JŽ trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Predmet ovog parničnog postupka potraživanje je tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji od tuženice JŽ, kao pravne slijednice pok. EŽ (preminulog tijekom ovog parničnog postupka), potražuje isplatu iznosa od ukupno 17.023,32 EUR, kao protuvrijednosti iznosa od 128.262,19 kn, koji je tužitelj po osnovi mirovine nepripadno isplatio predniku tuženice EŽ, u razdoblju od 01. siječnja 1989. do 31. prosinca 2006.
2. Tuženica (odnosno njezin pravni prednik) u odgovoru na tužbu ističe prigovor isključive krivnje tužitelja za nastalu štetu, navodeći da je utuženi iznos njezinom predniku isplaćen isključivo uslijed nemara i nepažnje tužitelja. Ističe da prednik tuženice ničim nije pridonio postupanju tužitelja, da ga nije doveo u zabludu, niti mu netočno ili lažno predočio činjenice ili isprave.
3. Tuženica obrazlaže da tužitelj nema pravo na vraćanje primljenoga niti po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove te ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, kao i na praksu hrvatskih sudova.
P o s
l
o
v
n i b r
o
j : P -
8 2 1
/
2 0 2
3 -
1 5
4. Naposljetku tuženica ističe prigovor zastare te osporava tijek zakonske zatezne kamate.
5. Tijekom postupka tužitelj, očitujući se na odgovor tuženice na tužbu, navodi da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti odluka ESLJP u predmetu TŽ protiv RH, jer da je u tom predmetu utvrđeno da je tužiteljica TŽ samo primala naknadu i nije ništa propustila niti pogrešno učinila, a do preplate je došlo zbog postupanja Zavoda za zapošljavanje.
6. Prema navodima tužitelja, u ovom predmetu je činjenica, vidljiva iz priloženih dokumenata, da su krajem 80-tih i 90-tih godina institucionalno bila razdvojena tijela nadležna za:
- donošenje rješenja o priznanju invalidske mirovine osiguranicima obrtnicima te - za donošenje rješenja o priznanju starosne mirovine.
Dakle, postojale su dvije „Zajednice'':
- jedna, koja je o mirovini prednika tuženice odlučila rješenjem o starosnoj mirovini broj 408203 od 12.10.1989. - to je bila Samoupravna interesna zajednica mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, koja se nalazila u Zagrebu, Tvrtkova 5 te
- druga, koja je o mirovini prednika tuženice odlučila rješenjem o invalidskoj mirovinu broj 12930 od 05.07.1976. – to je bila Zajednica mirovinskog i invalidskog osiguranja samostalnih obrtnika, ugostitelja i prijevoznika Hrvatske, Služba za provedbu osiguranja, koja se nalazila na adresi u [adresa], a kasnije u [adresa].
7. Tužitelj tvrdi da je do nepripadne isplate došlo isključivo zbog toga što osiguranik EŽ nije obavijestio nadležnu instituciju (drugu po redu gore navedenu zajednicu), koja mu je priznala invalidsku mirovinu, da mu se ista i nadalje isplaćuje, iako mu je ta institucija rješenjem broj 32788 od 23.07.1990. obustavila isplatu invalidske mirovine. Zajednica osiguranja u Tvrtkovoj 5, Zagreb bila je primila rješenje broj 32788 od 23.07.1990. i ničim nije mogla posumnjati da se osiguraniku i nadalje isplaćuje invalidska mirovina.
8. Prema tome, s obzirom na pravomoćno okončan upravni postupak, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev, primjenom odredbe čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/1998).
9. Tijekom postupka sud je pregledao sve isprave u spisu te pročitao interni tužiteljev spis br. 619157.
10. Po ovako provedenom postupku, ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
11. Nepripadna isplata invalidske mirovine predniku tuženice EŽ u razdoblju počevši od 1. siječnja 1989. do 31.12.2006. utvrđena je upravnim aktom tužitelja – rješenjem od 22. siječnja 2007. (list 4 spisa). To rješenje postalo je pravomoćno 2. prosinca 2010., kada je presudom Upravnog suda RH (list 57 spisa) odbijena tužba prednika tuženice protiv navedenog rješenja.
Dakle, o postojanju nepripadne isplate, a što je u ovom postupku prethodno pitanje, pravomoćno je odlučeno, tako da postojanje nepripadne isplate nije sporno.
P o s
l
o
v
n i b r
o
j : P -
8 2 1
/
2 0 2
3 -
1 5
12. Sporno je između stranaka je li tuženica, kao pravna slijednica pok. EŽ, dužna vratiti tužitelju utuženi iznos, koji je tužitelj po osnovi mirovine isplatio njezinom pravnom predniku, da bi naknadno utvrdio da pravni prednik tuženice na tu isplatu nije imao pravo. Nadalje je sporno je li utuženo potraživanje zastarjelo, kao i tijek kamate.
13. Odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranu (''Narodne novine'' 102/98), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja tužitelja od 22. siječnja 2007., kojim je utvrđeno da je predniku tuženice isplaćena mirovina koja mu nije pripadala, predviđeno je vraćanje po pravilima o vraćanju stečenoga bez osnove te po pravilima odgovornosti za štetu.
14. U pogledu obveze vraćanja stečenog bez osnove, odredbom čl. 164. st.1. i 2. ZOMO propisana je opća obveza vraćanja po pravilima o stjecanju bez osnove, dok je ta opća obveza razrađena u odredbi čl. 165. istoga Zakona, na način da je uređeno da je nepripadno isplaćeno novčano davanje tužitelju dužan vratiti poslodavac ako je osiguranik ostvario neko pravo iz mirovinskog osiguranja, a poslodavac nije dao ili je dao neistinite ili netočne podatke o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili gubitak prava (st.1.) te da ista obveza (vraćanja nepripadno isplaćenog iznosa) postoji i za osiguranika koji je obvezan sam podnositi prijave ili davati podatke za svoje osiguranje (st.2. čl. 165. ZOMO).
15. Nadalje tada važeći ZOMO (očito miješajući pravni institut stjecanja bez osnove s institutom naknade štete) u odredbi čl. 166. uređuje zastaru potraživanja naknade štete, propisujući da se primjenjuju odgovarajuće odredbe ZOO.
16. Prema ocjeni ovoga suda, nisu ispunjene pretpostavke nastanka obveze vraćanja iznosa mirovine nepripadno isplaćenih sada pok. EŽ, niti po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, niti po pravilima o odgovornosti za štetu.
17. Tužitelj nema pravo na vraćanje utuženog iznosa po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, jer je je do nepripadne isplate došlo – prema tvrdnjama koje sam tužitelj iznosi tijekom postupka – uslijed neorganiziranosti i neusklađenosti rada državnih tijela kojih je tužitelj slijednik – zajednica osiguranja, koje su se nalazile na dvije različite adrese u gradu Zagrebu. Prednik tužitelja, nakon što je to donio rješenje da predniku tuženice mirovina ne pripada, svejedno mu je nastavio tu mirovinu isplaćivati. Dakle, izvršio je isplatu znajući da nije dužan platiti, što znači da tužitelj, kao njegov pravni slijednik, nema pravo tražiti vraćanje (čl. 1112. st.1. ZOO). I sam ZOMO, u odredbi čl. 165. st.2., propisuje da je nepripadno isplaćeni iznos dužan vratiti osiguranik koji je obvezan sam podnositi prijave ili davati podatke za svoje osiguranje. U konkretnoj situaciji, prednik tuženice nije propustio podnijeti prijavu niti dati podatke za svoje osiguranje, on je propustio obavijestiti prednika tužitelja (koji je državno tijelo) na nepravilan rad, kojim se okoristio. Takav nepravilan rad – nastavljanje isplate mirovine nakon donošenja rješenja da predniku tuženice ta mirovina ne pripada, i to nakon što je to isto rješenje čak dostavljeno i drugoj zajednici osiguranja – ukazuje na očit nemar i neorganiziranost rada unutar zajednice osiguranja (koje je tužitelj pravni slijednik) te za takve pogreške u radi službi prednika tužitelja ne mogu snositi posljedice korisnici prava na mirovinu (tumačenje odredbe čl. 211. ZOO/78, Vps, Pž-2927/86 od 10.03.1987.,kao i praksa ESLJP).
18. Nadalje, tužitelj nema pravo na vraćanje utuženog iznosa niti po pravilima o naknadi štete. Naime, jedna od općih pretpostavki odgovornosti za štetu je postojanje
P o s
l
o
v
n i b r
o
j : P -
8 2 1
/
2 0 2
3 -
1 5
protupravnosti. U postupanju prednika tuženice nema protupravnosti, jer nijedna odredba tada važećeg ZOMO, kao niti ZOO-a, koji se primjenjuje supsidijarno, ne obvezuje prednika tuženice da vodi računa o pravilnom radu tužitelja (ili njegovog prednika), kao državnog tijela, da tužitelja nadgleda i da ga, taman i da uoči grešku, o tome obavijesti. Ne postoji zakonska obveza prednika tuženice nadgledati ispravan rad državnih tijela. Ako je prednik tuženice primijetio grešku, njegova obveza izvijestiti prednika tužitelja o toj grešci mogla je eventualno biti samo moralna, i to iznad minimuma morala, jer je minimum morala zakon, a ZOMO (kao lex specijalis) ga na to nije obvezivao.
19. Prednik tuženice nije nijednom svojom aktivnom radnjom (postupanjem) doveo do nepripadne isplate mirovine, već je isključivo bio pasivan. Pritom se radilo o umirovljeniku, kojemu je mirovina u nepripadnom iznosu isplaćena isključivom greškom prednika tužitelja, a osim što to ne traži zakon, i neživotno bi bilo očekivati od umirovljenika da obavještava državno tijelo da mu isplaćuje ''previše'' mirovine, jer je općepoznato da mirovine u Republici Hrvatskoj ne dosežu iznose koji omogućavaju lagodan život. Taman i kada bi okolnosti bile takve, tužitelj kao državno tijelo nema legitimno pravo na takvo očekivanje od korisnika svojih usluga. U demokratskom društvu, na legitimna očekivanja imaju pravo samo korisnici usluga državnih tijela, kao porezni obveznici. Tužitelj o tome uopće nema svijest, jer u ovom parničnom predmetu eksplicitno navodi da od umirovljenika (prednika tuženice) očekuje da ga obavijesti da mu isplaćuje mirovinu u prekomjernom iznosu te na njega prebacuje odgovornost za svoju grešku.
20. Kako slijedom svega izloženoga nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje ni po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, niti po pravilima odštetne odgovornosti, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.
21. Naposljetku treba reći da tužitelj nije smatrao svrsishodnim očitovati se koliki iznos od utuženog je dospio do podnošenja tužbe u ovom parničnom predmetu (27. kolovoza 2009). Tužitelj je to obrazložio navodeći da smatra da utuženo potraživanje – koje s odnosi na vraćanje nepripadno isplaćene mirovine u razdoblju od 1. siječnja 1989. do 31. prosinca 2006. nije ni djelomično zastarjelo. Stoga bi ovaj sud, čak i da smatra da je tužitelj, bilo po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, bilo po pravilima o naknadi štete, ima pravo na isplatu od tuženice, tužbeni zahtjev odbio jer tužitelj nije dokazao koliki iznos od utuženoga nije u zastari (čl. 221.a ZPP).
22. Naime, rješenje u upravnom postupku, kojim je utvrđena nepripadna isplata, postalo je pravomoćno tek donošenjem presude Upravnog suda RH, kojom je potvrđeno rješenje tužitelja od 22. siječnja 2007. kojim je utvrđena nepripadna isplata – dakle, 2. prosinca 2010.
23. Čak i da se kao početak zastarijevanja uzme dan donošenja rješenja od 22. siječnja 2007. (jer tužitelj tijekom postupka ne navodi, niti je to vidljivo iz priloženog mirovinskog spisa, kada je tužiteljevo rješenje od 22. siječnja 2007. postalo konačno) i to primjenom odredbe čl. 166. st.2. ZOMO, kojim je propisano da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz toga Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu, razvidno je da je utuženo potraživanje barem djelomično zastarjelo, jer je predniku tuženice mirovina, vraćanje koje tužitelj potražuje u ovom postupku, isplaćena u razdoblju od 1. siječnja 1989. do 31. prosinca 2006. Kako
P o s
l
o
v
n i b r
o
j : P -
8 2 1
/
2 0 2
3 -
1 5
je tužitelj, dakle, za štetu i štetnika znao najkasnije 22. siječnja 2007, jasno je da su zastarjela potraživanje koje se odnosi na iznose mirovine isplaćene od 1. siječnja 1989. do 22. siječnja 2004.
24. Kada bi se, budući da prednik tuženice nedvojbeno nije štetnik (jer u njegovom postupanju nema protupravnosti), primjenjivala pravila o vraćanju stečenog bez osnove, budući da je tužba podnesena 27. kolovoza 2009., zastarjeli su iznosi isplaćeni predniku tuženice do 27. kolovoza 2004. Međutim, a kao što se gore navodi, tužitelj nema pravo na vraćanje niti po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, a čak i da ima, tužitelj nije u tom slučaju dokazao visinu iznosa koji bi mu pripadao.
25. U odnosu na potraživanje kamate: budući da je koristio pravna sredstva protiv rješenja tužitelja kojim mu je utvrđena nepripadna isplata (te je cjelokupni postupak pravomoćno okončan donošenjem presude Upravnog suda RH od 02. prosinca 2010.) razvidno je da bi se prednika tuženice, da je zahtjev osnovan, moglo smatrati samo poštenim stjecateljem, što znači da mu bi mu kamata pripadala tek od podnošenja tužbe (27. kolovoza 2009.), a ne u cjelokupnom razdoblju za koje tužitelj kamatu potražuje.
26. Slijedom svega izloženoga, tužiteljevo potraživanje nije osnovano, a sve i da jest, tužbeni zahtjev bio bi odbijen kao neosnovan jer je tužitelj odbio iznijeti činjenice bitne za odlučivanje o iznesenom prigovoru zastare. Naime, da je potraživanje osnovano, taj prigovor bio bi djelomično osnovan, a kako se tužitelj nije želio očitovati o iznosima mirovine s obzirom na rokove zastare (unatoč upozorenju suda da bi to bilo svrsishodno) samim time tužitelj ne bi dokazao visinu iznosa za koji ne bi nastupila zastara te koji bi mu stoga pripadao pod pretpostavkom da je zahtjev osnovan.
27. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP. Tuženici je priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, za sastavljanje odgovora na tužbu te podnesaka od 02.05.2022., 18.04.2023. i 20.10.2023. – po 500 EUR prema Tbr 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 29.06.2023. te 20.11.2024.- po 500 EUR prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 3.000,00 EUR, pa je stoga odlučeno kao u rješenju sadržanom pod točkom II. izreke ove presude. Tuženici nije priznat trošak pristupanja na objavu presude jer se ne radi o trošku potrebnom radi vođenja parnice.
U Zagrebu, 05. veljače 2025.
Sutkinja:
Katarina Jukić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju, e-komunikacijom
2. Pun tuženice, e-komunikacijom
