Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž 48/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. ACŽ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. AC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. PC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Slobodanu Simiću odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Grada Poreča, Obala M. Tita br.5., OIB: 52549365904, zastupanog po punomoćniku Andreju Staniću odvjetniku iz Poreča, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 856/2024 od 3. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Grada Poreča, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 856/2024 od 3. prosinca 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, poslovni broj P 1564/15 od 31. srpnja 2017. točkom 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su isti tražili da se utvrdi da su na temelju zakona stekli pravo vlasništva 4216/39546 dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], koji čini samostalnu uporabnu cjelinu – poslovni prostor u dijelu prizemlja zgrade, u Planu posebnih dijelova oznake „A3“ (5. etaža), upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], svaki u po 1/3 dijela i to prenamjenom prizmne prostorije iz podruma, kao zajedničkog dijela zgrade, u posebni dio zgrade – poslovni prostor, koju prenamjenu je izvršipo pravni prednik tužitelja pok. LC, te da se ovlašćuju tužitelji da temeljem presude, po pravomoćnosti iste ishode u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist na predmetnom dijelu nekretnine, kao i zahtjev za naknadu troška, točkom 2. izreke naloženo je tužiteljima da naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 78.125,00 kn, u roku od 15 dana, dok je isti sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovanim.

2.Ovosudnom presudom poslovni broj Gž 2327/2017 od 22. studenog 2017., ispravljenom rješenjem od 4. travnja 2018., točkom I. izreke potvrđena je presuda suda prvog stupnja, a točkom II. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

3.Rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2963/2018 od 7. lipnja 2018., ukinute su niže stupanjske presude i predmet je vraćen na ponovni postupak.

4.Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 1004/2023 od 13. svibnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda od 15. svibnja 2024., točkom I. izreke utvrđeno je da su 1.-3. tužitelji na temelju zakona stekli pravo suvlasništva svaki u 1/3 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], ... – ..., i to 5. suvlasnički dio: 4216/39546 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) = 4216/39546 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], koji dio čini samostalnu uporabnu cjelinu - poslovni prostor u dijelu prizemlja zgrade, u Planu posebnih dijelova oznake "A3", upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], posebni dio zgrade – poslovni prostor, a koju prenamjenu je izvršio pravni prednik tužitelja pok. LC, pa da se ovlašćuju 1. -3. tužitelji da na temelju ove presude, a po njezinoj pravomoćnosti, u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč – [adresa], ishode uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist prijeporne nekretnine, svaki tužitelj u 1/3 dijela. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi 1. -3. tužiteljima parnični trošak u iznosu od 36.885,52 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana, točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

5.Ovosudnim rješenjem poslovni broj Gž 962/2024 od 26. kolovoza 2024., ukinuta je prednje citirana prvostupanjska presuda, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

6. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 856/2024 točkom I. izreke ponovno je udovoljeno zahtjevu 1. -3. tužitelja, na način kako je to učinio i ranijom ukinutom presudom, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi 1.-3. tužiteljima parnični trošak u iznosu od 44.379,52 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana, točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Rješenjem istog sud odbačena je tužba tužitelja u dijelu u kojem su 1. -3. tužitelji tražili utvrđenje da je njihov pravni prednik sada pok. LC izvršio prenamjenu prijeporne nekretnine iz točke I. izreke kao zajedničkog dijela zgrade u posebni dio zgrade.

7.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

8.U odgovoru na žalbu 1. -3. tužitelji osporili su osnovanost žalbenih navoda tuženika.

9.Žalba tuženika nije osnovana.

10.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a.

11.Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na dijelu nekretnine na adresi u [adresa]., u naravi sada poslovnom prostoru, pri čemu 1. -3. tužitelji svoje pravo vlasništva temelje na čl. 372. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje: ZV-a) – prenamjeni zajedničke prostorije -nekadašnjeg podruma u poslovni prostor, o svom trošku.

12.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja u utvrđuje nespornim:

-da su 1.-3. tužitelji nasljednici pok. LC (koji je umro **.**.1992.),

-da je imenovani o svom trošku na temelju građevinske dozvole od 22. rujna 1983. vršio građevinske radove u prostoru koji je sada uknjižen kao prostor u dijelu prizemlja zgrade, u Planu posebnih dijelova oznake "A3" koji čini 4216/39546 dijela (etažno vlasništvo (E-5)) u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u vlasništvu tuženika,

-da to proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige, rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj IV-O-6821/92 od 27. listopada 1992. i građevinske dozvole od 22. rujna 1983.,

-da je 1. tužiteljica (supruga pok. LC), sa IC i DC, na temelju kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 1981. kupila od HC stan koji se nalazi u zgradi (k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) preko puta predmetne zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (knjiga etažnog vlasništva), na adresi [adresa].; da je temeljem Aneksa istog ugovora od **.**.1981. HC ugovorio s istom korištenje tavanske prostorije na trećem katu, ulaz desno, [adresa], te podrumske prostorije u [adresa]. (sada sporni poslovni prostor), što da proizlazi i iz Kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 1981. i Aneksa od 31. kolovoza 1981.,

-da su na temelju kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 1981. kupci uknjiženi svaki u 1/3 dijela i to rješenjem poslovni broj Z-1259/81 od 07. prosinca 1987.; da je iz tog razvidno da su kupci uknjiženi svaki u 1/3 dijela na nekretnini prodavatelja HC i to upisanoj kao čestica f) u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], etažne knjige za k. o. [katastarska općina], a koja se nekretnina sastoji iz stana u [adresa] – [adresa], smještenog u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] (ranije oznaka k. č. br. zgr. [katastarska čestica]) koji je stan u Planu posebnih dijelova zgrade označen kao posebni dio "F".

13.Među strankama i u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li su na strani 1. - 3. tužitelja ispunjene potrebne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva spornog prostora sukladno ranije spomenutoj odredbi ZV-a.

14.Ponajprije valja reći da nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja u dijelu u kojem sud utvrđuje da je građevinskim radovima koji su izvedeni u predmetnom prostoru izvršena prenamjena zajedničkog dijela zgrade u poslovni prostor, upirući pri tome na nalaz vještaka građevinske struke.

15.1.Naime, vezano za prednje, suprotno ocjeni tuženika, pravilno je i po uvjerenju ovog suda odlučujući o tome da li je sporni prostor prije izvođenja građevinskih radova također bio poslovni prostor kako smatra tuženik ili zajednička prostorija kako tvrde 1.-3. tužitelji, cijenio svu dokumentaciju koja prileži spisu. U svezi toga, posebice valja imati u vidu troškovnik iz 1983. u kojem su opisani radovi koji su se izvodili u predmetnom prostoru u svrhu uređenja "lokala za tapiseriju". Tako se u troškovniku navode slijedeći radovi: rušenje i razgrađivanje: skidanje kamenih ploča i kaldrme s poda u površini 46 m2; kanalizacioni radovi uključujući spoj na gradsku kanalizaciju; zidarski radovi: zidanje pregradnog zida od siporeksa u cementnom mortu, izrada nadvoja za prozore i vrata, žbukanje stropova i zidova grubom i finom žbukom i to stropova u površini 46 m2; te zanatski radovi i to: stolarski, keramičarski, fasaderski, vodovodne instalacije i sanitarni uređaji, elektroinstalacije i rasvjeta, soboslikarski radovi.

Sukladno tome, ovaj sud prihvaća kao ispravan zaključak prvostupanjskog suda da prije izvođenja nabrojanih radova odnosno u vrijeme izrade troškovnika, u spornom prostoru doista nije bio uređen pod, nije bilo pregrada, sanitarnog čvora, elektroinstalacija, kao ni vodovodnih instalacija.

15.2.Nadalje, sud prvog stupnja cijeni sadržaj Rješenja o dozvoli za upotrebu izgrađenog objekta, kao i Građevinske dozvole, ali isto tako i dokumentacije koja je bila sastavni dio iste.

Pri tome, ni po ocjeni ovog suda nije dvojbeno da iz Rješenja o dozvoli upotrebe objekta od 11. travnja 1986., proizlazi da se istim dozvoljava upotreba izgrađenog objekta adaptacije poslovnog prostora galerija, tapiserije, prizemlja u [adresa]., kao i Građevinske dozvole, proizlazi da je bila sada pok. ĐC dozvoljena adaptacije poslovnog prostora – tapiserije u prizemlju objekta u [adresa]., kao i upotreba iste.

Međutim, pravilno je sud prvog stupnja, cijenio, a istodobno tuženik previdio, osim prethodno navedene dokumentacije i sadržaj tehničke dokumentacije koja je bila sastavni dio Građevinske dozvole. Ovo stoga što iz iste proizlazi da je predmet prikaza bio objekt – Preuređenje postojećeg prizemlja u poslovni prostor "...", da je objekt lociran u [adresa]. i da predstavlja preuređenje postojećih prizemnih prostorija u okviru stambenog objekta P+2 u poslovni prostor "...", a ukupna površina lokala da iznosi 55 m2.; da je iz tlocrta prizemlja, vidljivo da se prije adaptacije predmetni prostor sastojao od jedne prostorije u kojem je bio pod od kamenih ploča i kaldrme, taj prostor da je imao ulazna vrata s ulice i prozor prema ulici, a nakon adaptacije isti je imao sadržavati prednji prodajni prostor, te u stražnjem dijelu prostoriju kancelarije i sanitarni čvor.

15.3.Što se tiče građevinskog vještačenja, koje tuženik drži krucijalnim dokazom u prilog svojih tvrdnji, analizirajući kako osnovni nalaz vještaka, tako i dopunsko očitovanje vještaka, prema uvjerenju ovog suda nameće se zaključak da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada nije uzeo u obzir taj nalaz.

Ovo stoga, što čitajući osnovni nalaz od 2. svibnja 2016., proizlazi da je vještak u svom nalazu analizirao sadržaj Građevinske dozvole, Ugovor o kupoprodaji spornog prostora i Aneks istog, te Ugovore o zakupu, te zaključio da se ne može decidirano izjasniti da li je i u kojem periodu predmetni prostor bio zajednička prostorija, dok da je Građevinskom dozvolom dozvoljena adaptacije postojećeg poslovnog prostora.

Iz dopunskog očitovanja vještaka od 24. travnja 2017., a nakon što je vještak analizirao i projektnu dokumentaciju – Glavni projekt arhitektonskog uređenja, gdje se u tekstualnom dijelu spominju termini „ postojeće prizemlje“, „postojeće prizemne prostorije“ i „lokal“, a u grafičkom dijelu – postojeće stanje (prije izvršenih radova) navodi „slobodni prostor prizemlja“, vještak ponovno zaključuje da je do tada poslovni prostor adaptiran za potreba bavljenjem izrade i prodaje tapiserija, dok da iz projektne dokumentacije da se ne može zaključiti u koju je svrhu taj prostor bio korišten prije prenamjene.

Na ročištu održanom 7. srpnja 2017., vještak je u usmenom očitovanju odgovarajući na postavljena pitanja, pored ostalog naveo da se i prostor kakav je bio prije adaptacije (na podu kamene ploče, bez instalacija) može nazivati poslovnim prostorom; da je i takav prostor mogao u pravno relevantnom razdoblju ispunjavati minimalne tehničke uvjete za obavljanje bilo kakve djelatnosti ako vršitelj dužnosti primjerice dobio za to suglasnost; da se iz projektne dokumentacije ne vidi koja je bila namjena tog prostora prije adaptacije; da nije dvojbeno da je predmetni prostor preuređen u poslovni prostor specifične namjene – tapiserija.

15.4.Obzirom na prednje, pogrešnim drži ovaj sud tumačenje tuženika, koji smatra da je provedenim građevinskim vještačenjem dokazano da je sporni prostor i prije adaptacije također već bio poslovni prostor, odnosno da je građevinskim radovima koji su bili izvedeni 1983., izvršena samo adaptacija postojećeg poslovnog prostora, budući da vještak građevinske struke to ni u jednom trenutku nije nedvojbeno ustvrdio.

Nastavno prednjem, stajalište je ovog suda, da je u konkretnom slučaju, mjerodavan ne samo sadržaj Građevinske dozvole, te Rješenja o dozvoli upotrebe, već isto tako i dokumentacija koja je činila sastavni dio Građevinske dozvole, a koja neupitno upućuje na zaključak da je sada pok. LC izvedenim građevinskim radovima izvršio prenamjenu postojeće prostorije u stambenoj zgradi u poslovni prostor, kako je to osnovano utvrdio i prvostupanjski sud.

15.5.Pored toga, na zaključak da prije adaptacije sporni prostor nije bio poslovni prostor, prema prosudbi ovog suda ukazuju i iskazi svjedoka, čije je iskaze i u tom dijelu osnovano prihvatio sud prvog stupnja kao vjerodostojne i to:

-svjedoka MC koji je pored ostalog iskazao da je sporni prostor u naravi bio podrum bez struje, da je bilo mračno i unutra da su bile nekakve stvari i drva,

-svjedoka ŽC koji je naveo između ostalog da je sporni prostor bila drvarnica koja da je bila puna starog namještaja, drva i smeća, bez sanitarnog čvora, s vlažnim zidovima s kojih je otpadala žbuka,

-svjedok GC koji je iskazao i to da se prije u prostoru gdje je galerija sada 1. tužiteljice, nalazilo skladište u kojem su se držali kartoni i smeće marketa koji se nalazio na uglu [adresa] i [adresa] (ranije [adresa]), u vrijeme kada je HC koristio taj prostor na podu da je bila zemlja i kamen, na stropu stare grede, struje, ni vode da nije bilo, kao ni sanitarnog čvora,

-svjedok JC koji je iskazao pored ostalog da je predmetni prostor prije preuređenja bio neuređen i neuvjetan za stanovanje ili bilo koju drugu djelatnost, to da je bio podrum,

-svjedok CC koji je naveo i to da u predmetnom poslovnom prostoru prije galerije 1. tužiteljice bio podrum.

Na isti način je i 1. tužiteljica iskazivala o stanju predmetnog prostora navevši da se sporna prostorija da se nalazila na adresi [adresa]. u prizemlju, da je bila bez instalacija, vode, struje i kanalizacije, u istoj da je bio kameno zemljani pod – kaldrma.

Budući da vjerodostojnost iskaza imenovanih svjedoka i tužiteljice, u ovom dijelu ni na koji način nije od strane tuženika tijekom postupka bila dovedena u dvojbu, to je pravilno sud prvog stupnja prihvatio ove navode kao životne, logične i istinite.

16.1.Suprotno ocjeni tuženika, ni Ugovori o zakupu koje je sklapao sada pok. LC s tuženikom za zakup spornog prostora ne predstavljaju dokaz tvrdnji tuženika da bi ta prostor prije adaptacije također bio poslovni prostor odnosno da se Građevinska dozvola iz 1983. odnosila na adaptaciju postojećeg poslovnog prostora.

16.2.U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud utvrđuje da je sada pok. LC kao zakupac sa ... kao zakupodavcem, 8. srpnja 1983. sklopio ugovor o zakupu poslovnih prostorija u [adresa], u prizemlju, a koji se sastoji od prodajnog prostora, sanitarnog čvora i hodnika, površine 41,72 m2 i koji će se koristiti za izradu i prodaju tapiserija, da je taj ugovor donesen na temelju Odluke o dodjeli poslovne prostorije neposrednom pogodbom donesenom na Odboru za izgradnju, korištenje i održavanje poslovnih prostorija 13. srpnja 1983.

Temeljem toga nije dvojbeno da je pravni prednik tuženika odluku o dodjeli prostora u zakup donio tek u srpnju 1983., da je nakon toga sklopljen prvi Ugovor o zakupu, da su se građevinski radovi u tom prostoru odvijali u tijeku 1983., kada je bio sačinjen i troškovnik, da je u srpnju iste godine, sada pok. LC podnio zahtjev pravnom predniku tuženika za izdavanje građevinske dozvole.

No protivno tumačenju tuženika, prethodno navedene činjenice prema stajalištu ovog suda, ipak se ne mogu tumačiti na način da to neupitno znači da je prije izvođenja ranije spomenutih građevinskih radova u tom prostoru predmetni prostor faktično predstavljao poslovni prostor. Ovo napose u kontekstu toga da iz rezultata dokaznog postupka nije nedvojbeno razvidno da bi sada pok. LC prije izvođenja građevinskih radova u spornom prostoru obavljao bilo kakvu djelatnost, odnosno da je taj prostor i prije srpnja 1983. bio predmet nekog ugovora o zakupu bilo sa sada pok. ĐC ili nekim drugim u svojstvu zakupca.

16.3.Podredno se u svezi prednjeg, ukazuje tuženiku i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1018/2002 od 15. prosinca 2004., u kojoj je pored ostalog navedeno da iz čl. 372. sv. 1. ZV, a niti iz neke druge odredbe ne proizlazi, da bi postojanje ugovora o zakupu prostora nad kojim je provedena prenamjena bila zapreka za stjecanje prava vlasništva, ukoliko su za stjecanje prava vlasništva ostvarene pretpostavke iz te zakonske odredbe, a što je pravilno napomenuo i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke.

17.1.Vezano za prednje, treba reći i to da nije ovome sudu prihvatljivo stajalište tuženika u dijelu u kojem smatra da predmetni prostor prije adaptacije nije bio u funkciji zajedničkog prostora, već isključivo najprije HC, a zatim 1. tužiteljice.

17.2.Naime, svjedok ĆC je naveo između ostalog u bitnome naveo da je 1. tužiteljica kupila stan u blizini predmetnog poslovnog prostora, te da je zajedno sa tim stanom dobila i podrum na adresi gdje je sada njezina galerija. Svjedok GC iskazao je pored ostalog da cijeli život stanuje na adresi [adresa] (riječ je o zgradi u susjedstvu zgrade gdje se nalazi predmetni poslovni prostor ranijeg naziva [adresa]), da su taj prostor koristili i HC koji je stanovao ispod njega, ali i drugi stanari, da su u tom prostoru stanari također uz HC držali drva, a on osobno da je u taj prostor spremao motor, međutim tim prostorom da se najviše koristio HC koji je jedini imao ključ od tog prostora.

Što se tiče 1. tužiteljice, ista je u bitnome ustvrdila da je kupila stan u [adresa]. u [adresa] od HC, da je prodavatelj uz taj stan imao na korištenje i tavansku i podrumsku prostoriju, zbog toga da je sa prodavateljem sklopljen i aneks kupoprodajnom ugovoru; da je prodavatelj tavansku i podrumsku prostoriju koristio još od 1960., da su ona i suprug odlučili podrumski prostor pretvoriti u poslovni prostor, jer da su se oboje bavili izradom keramike, da je njezinom suprugu bilo rečeno da je za to potrebno izvesti građevinske radove, instalacije vode, struje i kanalizacije; da su napravili što je trebalo tako da je njen suprug dobio potrebne papire; nakon preuređenja tog prostora u istome da su otvorili trgovinu u kojoj su prodavali tapiseriju i dr.; nije se mogla sjetiti da li su dobili pisanu suglasnost stanara zgrade za preuređenje, no da su svi stanari znali za to preuređenje i da su imali njihovu usmenu suglasnost; ključ podrumske prostorije prije njih je imao HC, da su međutim i drugi stanari te zgrade u toj prostoriji ostavljali stvari kada im je trebalo; danas da je na tom mjestu također trgovina njezine kćerke koja se bavi keramikom – galerija.

17.3.U kontekstu prethodno izloženog, ni ovome sudu nisu prihvatljive tvrdnje tuženika da se sporna prostorija nikako nije mogla smatrati zajedničkom ni u pravnom ni faktičnom smislu.

To iz razloga jer protivno tumačenju tuženika, prethodno spomenuti iskazi o prema ocjeni ovog suda, unatoč tome da je HC bio prodavatelj stana, uz koji je išla i podrumska prostorija, odnosno što po svom pravnom statusu sporna prostorija nije predstavljala zajedničku prostoriju zgrade na adresi [adresa]., pravno je relevantno ipak faktično stanje (status) ove prostorije.

Nastavno tome, iako je HC bio taj koji je imao ključ od predmetne prostorije, te navedenu prostoriju najviše koristio, kraj da su koristili i susjedi iz te zgrade, na način da su svoje stvari držali u toj prostoriji kad je kome bilo potrebno, nepobitno proizlazi da EC ipak nije bio jedini odnosno samostalno koristio ovu prostoriju već u zajedništvu sa drugim susjedima, a posljedično tome se nameće zaključak da se faktično radilo o zajedničkoj prostoriji kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

17.4.Shodno tome, valja dodati da nedvojbenim drži ovaj sud i to da je prostor u kojem su izvedeni građevinski radovi u svrhu prenamjene, a na temelju odobrenja pravnog prednika tuženika, u naravi predstavljao podrum kojeg su koristili stanari zgrade.

To govori u prilog stavu da taj prostor iako je formalno pripadao stanu čiji je bio vlasnik EC, a nakon toga ovdje 1. tužiteljica, da je faktično to bio zajednički dio zgrade, budući se stanari te zgrade očito nisu protivili uređenju odnosno prenamjeni tog prostora i svojevrsnog ustupanja pravnom predniku tuženika, s kojim je 1983. suprug 1. tužiteljice sklopio Ugovor o zakupu. Naime, po uvjerenju ovog suda da je prijeporni prostor bio sastavni dio stana pravnog prednika 1. tužiteljice, a onda i 1. tužiteljice, ovaj sud drži da isti ne bi bio ustupljen pravnom predniku tuženika, niti bi to bilo moguće, budući da je to izlazilo iz zakonskih ovlaštenika koja su na temelju tada važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine “, broj: 51/1985 i dr., dalje: ZSO-a) pripadala nositelju stanarskog prava na stanu tada u društvenom vlasništvu, a niti je pravni prednik tuženika u okviru svojih zakonskih vlasti mogao raspolagati dijelovima stana na kojima je postojalo stanarsko pravo u smislu davanja dijelova tih stanova u zakup trećim osobama, u ovom slučaju suprugu 1. tužiteljice.

18.1.Sukladno svim ovim utvrđenjima, ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna prostorija koja danas predstavlja poslovni prostor u vlasništvu tuženika, ranije - prije adaptacije, odnosno prije sklapanja ugovora o zakupu, prije izdavanja građevinske dozvole, odnosno prije 1983., kada je istu HC prepustio na korištenje 1. tužiteljici, činila spremište odnosno podrum.

Isto tako, pravilno sud cijeneći iskaze kako saslušanih svjedoka, tako i 1. tužiteljice, drži da nije logično da bi HC dao na korištenje 1. tužiteljici spornu prostoriju u [adresa], te o tome 31. kolovoza 1981. sastavio aneks, ukoliko je to tada već bio poslovni prostor kako to tvrdi tuženik. Također, osnovano nelogičnim prvostupanjski sud drži da bi predmetni prostor (prostorija) tada egzistirao kao poslovni prostor, a da o tome tuženik kao vlasnik nema nikakvu ispravu. U svezi prednjeg, ispravno je sud prvog stupnja zaključio da je na tuženiku bio teret dokaza da je ta prostorija prije adaptacije po pok. LC, također bila poslovni prostor, da međutim to tuženik u ovom postupku nije dokazao. Pored toga, ovaj sud prihvaća i tumačenje prvostupanjskog suda da riječ "adaptacija" sama po sebi znači preuređenje nekog prostora, te da iako tuženik tvrdi da u konkretnom kontekstu znači "prilagođavanje" postojećeg poslovnog prostora u poslovni prostor za potrebe galerije pok. LC, da osnovanost te tvrdnje tuženik tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije dokazao, iako da je i glede ovog upravo na tuženiku bio teret dokaza.

18.2.Nadalje, utemeljeno i prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud utvrđuje da na već ranije spomenutoj nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], koja je bila upisana kao zemljište i zgrada u društvenom vlasništvu s pravom korištenja ..., nije bilo uspostavljeno etažno vlasništvo u smislu čl. 1. st. 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada („Službeni list“ FNRJ br. 16/1959, 48/1959, 12/1962, Službeni list SFRJ br. 10/1965, 57/1965, Narodne novine br. 52/1973), pa da stoga nisu postojali ni zajednički dijelovi u smislu čl. 5. istog Zakona. No, sa druge strane sud je stajališta da je obzirom na datum stupanja na snagu ZV-a (01. siječnja 1997.), za razdoblje prije 1985., u kontekstu čl. 372.st.1. ZV irelevantno je li predmetni prostor zajednički dio zgrade ili je posebni dio zgrade, kada je uspostava etažnog vlasništva u smislu ZV-a mogla biti uspostavljena tek stupanjem na snagu toga zakona.

Nastavno tome, sud smatra odlučnim da li je predmetna prostorija prije 1985., u smislu čl. 372. st. 1. ZV-a faktično prenamijenjena iz zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju.

18.3.Rukovodeći se rezultatima dokaznog postupka, posebice iskazima ranije imenovanog svjedoka GC (u dijelu koji se odnosi na korištenje predmetnog prostora od strane HC i ostalih susjeda odnosno stanara te zgrade), te iskaza 1. tužiteljice u odnosu na te okolnosti, pravilno i prema prosudbi ovog suda, sud prvog stupnja zaključuje da je prijeporni prostor u pravno relevantnom razdoblju predstavljao zajedničku prostoriju u zgradi koja je bila u društvenom vlasništvu, te da je adaptacijom, ista prenamijenjena u poslovni prostor – samostalnu prostoriju koja je sada uknjižena i kao posebni dio u vlasništvu tuženika.

Shodno tome, pravno utemeljenim drži ovaj sud, zaključak suda prvog stupnja da je sada pok. LC građevinskim radovima koji su izvršeni 1983. izvršio prenamjenu iz zajedničke prostorije u poslovni prostor, tj. u samostalan prostor u smislu čl. 372. st. 1. ZV-a.

19.Na kraju pogrešnim smatra ovaj sud i pravno stajalište tuženika u odnosu na stav suda prvog stupnja u dijelu da li ranije spomenuta Građevinska dozvola predstavlja valjano odobrenje nadležne vlasti na imovinsko raspolaganje, kao jednu od kumulativno potrebnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva primjenom čl. 372. st.1. ZV-a.

20.1.U odnosu na potrebno odobrenje nadležne vlasti, prvostupanjski sud cijeni pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2963/2018 od 7. lipnja 2023., kao i Rev 1917/2019 od 30. studenog 2022., te posljedično tome utvrđuje da je sada pok. LC na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u samostalnu prostoriju – poslovni prostor, čime da stekao na temelju i u okviru toga odobrenja pravo vlasništva prenamijenjene prostorije kao posebnoga dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u smislu čl. 370. ZV-a, te nastavno tome da 1. -3. tužitelji kao njegovi nasljednici, stekli pravo vlasništva iste na jednake dijelove, u smislu čl. 130. st.1. ZV- a, zbog čega odlučuje kao u točki I. izreke presude.

U svezi prednjeg, još navodi da je obzirom na tadašnji upis zgrade u kojoj se sporni prostor nalazi - zemljište i zgrada u društvenom vlasništvu s pravom korištenja ..., upravo ... bila ovlaštena kao nadležna vlast predmetno odobrenje izdati, što da je i učinila izdavši rješenje o dozvoli za upotrebu izgrađenog objekta (11. travnja 1986.) odnosno prethodno građevinsku dozvolu (22. rujna 1983.).

20.2.Rukovodeći se svim do sada iznesenim razlozima, napose onima iznesenim u točkama 15.2. i 15.4. ovosudnog obrazloženja, u kojima je ovaj sud iznio svoje stajalište o sadržaju Građevinske dozvole i Rješenju o dozvoli za upotrebu objekta, pravilno je prema stajalištu ovog suda, prvostupanjski sud protumačio domašaj navedene dokumentacije, posebice Građevinske dozvole, predstavlja u konkretnoj pravnoj situaciji, valjano odobrenje u smislu čl. 372. st.1. ZV-a.

21.U kontekstu svega do sada izloženog, ovaj sud drži da su tijekom prvostupanjskog postupka, 1. -3. tužitelji nedvojbeno dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno postojanje potrebnih zakonskih pretpostavki iz čl. 372. st.1. ZV-a, za stjecanje prava vlasništva spornog prostora, a čije postojanje tuženik ni u fazi postupka pred sudom prvog stupnja, ali isto tako ni u žalbenoj fazi postupka, ničim nije uspio dovesti u dvojbu.

Stoga, se nameće zaključak da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, te da se posljedično tome i pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

22.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluke o parničnom trošku sadržane u točkama II. i III. izreke.

23.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

24.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković