REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-1016/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Draženke Ilak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Slamiću, odvjetniku iz Virovitice, protiv tuženice Privredne banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Virovitici od 20. rujna 2024., poslovni broj: P- 273/2023-29, u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici od 20. rujna 2024., poslovni broj: P-273/2023- 29, u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9011404523 sklopljenog dana 24.05.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita potvrđenog dana 29.05.2006. godine kod javnog bilježnika ABC pod brojem OV-465/06 u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja te se nalaže tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju LK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan iznos od 17.855,63 (2.369,87 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od

- 29,92 EUR od 03.09.2010. godine pa do isplate

- 38,36 EUR od 06.10.2010. godine pa do isplate

- 33,03 EUR od 03.11.2010. godine pa do isplate

- 44,56 EUR od 03.12.2010. godine pa do isplate

- 52,08 EUR od 05.01.2011. godine pa do isplate

- 48,53 EUR od 03.02.2011. godine pa do isplate

- 49,74 EUR od 04.03.2011. godine pa do isplate

- 45,39 EUR od 04.04.2011. godine pa do isplate

- 49,23 EUR od 04.05.2011. godine pa do isplate

- 61,25 EUR od 02.06.2011. godine pa do isplate

- 70,90 EUR od 05.07.2011. godine pa do isplate

- 97,58 EUR od 03.08.2011. godine pa do isplate

-102,09 EUR od 06.09.2011. godine pa do isplate

- 81,41 EUR od 04.10.2011. godine pa do isplate

- 74,56 EUR od 04.11.2011. godine pa do isplate

- 70,46 EUR od 07.12.2011. godine pa do isplate

- 75,52 EUR od 03.01.2012. godine pa do isplate

- 78,95 EUR od 03.02.2012. godine pa do isplate

- 78,82 EUR od 02.03.2012. godine pa do isplate

- 76,54 EUR od 03.04.2012. godine pa do isplate

- 80,55 EUR od 03.05.2012. godine pa do isplate

- 82,42 EUR od 05.06.2012. godine pa do isplate

- 80,61 EUR od 04.07.2012. godine pa do isplate

- 81,35 EUR od 02.08.2012. godine pa do isplate

- 76,99 EUR od 11.09.2012. godine pa do isplate

- 77,01 EUR od 02.10.2012. godine pa do isplate

- 80,50 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate

- 79,32 EUR od 05.12.2012. godine pa do isplate

- 81,01 EUR od 03.01.2013. godine pa do isplate

- 77,09 EUR od 04.02.2013. godine pa do isplate

- 79,08 EUR od 04.03.2013. godine pa do isplate

- 81,26 EUR od 03.04.2013. godine pa do isplate

- 79,13 EUR od 03.05.2013. godine pa do isplate

- 74,63 EUR od 06.06.2013. godine pa do isplate

i koja zatezna kamata se za razdoblje od dospijeća pa do 31.07.2015. godine određuje po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju LK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.374,57 € , zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2024. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana. "

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka, kao i troškova žalbenog postupka ili da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što izreka pobijane presude ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da je nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da ista presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju odluku temeljio na odredbama i utvrđenjima iz kolektivnog spora.

2.2. Tuženica, nadalje, ističe da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je i tužitelj imao koristi, jer je tom pozajmljenom sumom kupio određenu stvar koju je koristio i od iste imao koristi koja njemu ostaje, te da je na taj način tuženicu stavio u neravnopravan položaj, kao i korisnike kredita koji su u isto vrijeme dizali kredit u eurima sa promjenjivom kamatnom stopom, da je tužitelju pobijanom presudom omogućeno da svoj kredit koristi na način kao da je imao ugovoren kredit u kunama sa početno ugovorenom kamatnom stopom iako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj svojom voljom izabrao kredit u CHF, odnosno kredit sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, a da ugovor o kreditu nije u cijelosti niti pročitao, niti je znao što znači valutna klauzula. Također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije osnovan njegov prigovor zastare, obzirom da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, te da se zastara se ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa, kao i da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava.

2.3. Osim navedenog tuženica ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i da se ugovorni odnos u koji su stranke stupile svojom voljom ne može mijenjati, a osporava i nalaz i mišljenje vještaka koji je prema njezinom mišljenju protivno pravilima struke i dokumentaciji u spisu kredit s valutnom klauzulom pretvorio djelomično u kunski kredit i to na način kao da je tužitelj uzeo kredit u kunama, ali da je pri tome imao u vidu kamatu koja je postojala samo za kredite sa valutnom klauzulom u CHF.

2.4. Tuženica dalje ističe kako prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, ali navodi kako vještak svoj nalaz i mišljenje nije dao usmeno pred sudom, kako je to propisano odredbama Zakona o parničnom postupku.

2.5. Zaključno, navodi da je tijekom postupka dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem poštivala tada važeću zakonsku regulativu, te osporava i odluku o troškovima postupka iz razloga što je zbog pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva pogrešno naloženo tuženici da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući je izreka pobijane presude razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5.1. U pravu je međutim tuženica kada navodi da je vještak, osim što je svoj nalaz i mišljenje dao pisanim putem, trebao biti saslušan i na ročištu, jer je odredbom članka 260. stavka 1. ZPP-a propisano da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud odredio da će vještak svoj nalaz i mišljenje podnijeti sudu pismeno prije rasprave, što je i učinjeno. Parničnim strankama nalaz i mišljenje vještaka dostavljeni su na očitovanje prije zakazanog ročišta, te su se isti na nalaz i mišljenje očitovali. Obveza je suda bila, sukladno naprijed citiranoj zakonskoj odredbi, pozvati vještaka i na ročište da svoj pisani nalaz i mišljenje da i na ročištu, te da po potrebi, vještak nalaz i mišljenje, na zahtjeve stranaka, dodatno obrazloži, odgovori na pitanja i eventualne nejasnoće, što je prvostupanjski sud propustio učiniti čime je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 260. stavkom 1. ZPP-a, na koju se ispravno ukazuje žalbenim navodima. Međutim, kako tuženica u žalbi navodi da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, te budući je pregledom spisa utvrđeno da ni punomoćnik tuženice nije pristupio na ročišta održana 23. travnja 2024. (strana 445. spisa) i 3. rujna 2024. (strana 457. spisa), a koja ročišta su održana nakon obavljenog vještačenja, zbog čega tuženiku nije uskraćena mogućnost postavljanja pitanja zbog otklanjanja eventualnih nejasnoća, to po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, navedena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, čime je i ovaj žalbeni navod tuženika otklonjen.

5.2. Ovaj sud, također, nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.369,87 eura (17.855,63 kn) zbog stečenog bez osnove.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 24. svibnja 2006., [broj] (dalje u tekstu: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita te tuženice kao banke, utvrđeno je, a što među strankama tijekom postupka nije niti bilo sporno, da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.640,21 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za kupnju vozila (čl. 2. Ugovora), da je rok otplate 84 mjeseca te da se kredit u iznosu od 24.640,21 CHF i kamata iz članka 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (članak 6. Ugovora), te je odredbom članka 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,99 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

8. Prema žalbenim navodima tuženice sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja. Posebno je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u navedenom predmetu. Cijeneći tako iskaz tužitelja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj sredstva kredita utrošio za kupnju osobnog automobila, da su mu u banci kao najpovoljniji prezentirali ugovor o kreditu u valuti CHF i da mu niti jedan drugi kredit nisu ponudili, da je u banku poslan iz autosalona, te da čak nije mogao birati niti banku u kojoj će realizirati kredit, da u banci nije bilo pregovora, odnosno da uopće sa službenikom banke nije razgovarao, jer je već sve bilo pripremljeno s obzirom da su oni znali zašto on dolazi kod njih, te su sve pripremili za potpis ugovora.

11.1. Pravilno je također prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za saslušanjem voditelja poslovnice tuženice, jer isti nema neposrednih saznanja o sklapanju konkretnog ugovora, a njegovo je saslušanje predloženo na apstraktnoj razini.

12. Imajući dakle u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, odnosno da tuženica koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koja raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirala o mogućim posljedicama sklapanja navedenog konkretnog ugovora o kreditu, a da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, dakle da tuženica nije ničim dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne, tako da tužitelju pripada pravo da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatila i primila od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženica tako naplaćeni novčani iznos stekla bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO- a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a.

13. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mr.sc. ABC, dipl.oec. iz Lider premiuma d.o.o., kojeg je prvostupanjski sud prihvatio nalazeći da je isti stručan i obrazložen, pravilno je utvrđena razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita u visini od 2.369,87 eura (prvostupanjski je sud uzeo u obzir i negativne razlike).

14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženica nepošteni stjecatelj, jer je odgovorna za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnula tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, jer je tuženica kao nesavjestan stjecatelj dužna platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

15. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka istakla prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a, jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj: P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 18. travnja 2023. podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila.

16. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražena isplata iznosa od 2.369,87 eura (17.855,87 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama.

17. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđen troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023).

18. Tuženica je, temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP- a, odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe, jer s istom nije uspjela.

19. Zbog navedenog odlučeno je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a, kao u izreci.

Slavonski Brod, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić