Poslovni broj P-1455/2019-49

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Lani Stanić Bulum, u pravnoj stvari tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Božidara Adžije 22 protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Matulić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić & Vrsalović d.o.o. iz Splita, Sukoišanska 43, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 12. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja, zamjenice njegovog punomoćnika i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana, tužitelju DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 990,64 EUR / 7.464,17 HRK, sa zateznim kamatama koje teku na iznos od

0,81 EUR / 6,11 HRK od 30. kolovoza 2005. do isplate,

1,57 EUR / 11,85 HRK od 13. rujna 2005. do isplate,

0,01 EUR / 0,11 HRK od 15. listopada 2005. do isplate,

0,68 EUR / 5,11 HRK od 22. studenog 2005. do isplate,

0,81 EUR / 6,11 HRK od 5.prosinca 2005. do isplate,

1,96 EUR / 14,75 HRK od 11. siječnja 2006. do isplate,

0,23 EUR / 1,75 HRK od 10. veljače 2006. do isplate,

6,36 EUR / 47,94 HRK od 5. siječnja 2009. do isplate,

5,95 EUR / 44,82 HRK od 6. veljače 2009. do isplate,

7,67 EUR / 57,82 HRK od 6. ožujka 2009. do isplate,

5,52 EUR / 41,62 HRK od 2. travnja 2009. do isplate,

4,67 EUR / 35,16 HRK od 5. svibnja 2009. do isplate,

2,84 EUR / 21,40 HRK od 2. lipnja 2009. do isplate,

1,05 EUR / 7,90 HRK od 3. srpnja 2009. do isplate,

1,48 EUR / 11,12 HRK od 6. kolovoza 2009. do isplate,

2,77 EUR / 20,84 HRK od 2. rujna 2009. do isplate,

1,75 EUR / 13,21 HRK od 5. listopada 2009. do isplate,

1,32 EUR / 9,96 HRK od 3. studenog 2009. do isplate,

2,92 EUR / 22,03 HRK od 3. prosinca 2009. do isplate,

5,30 EUR / 39,90 HRK od 12. siječnja 2010. do isplate,

7,15 EUR / 53,90 HRK od 9. veljače 2010. do isplate,

6,24 EUR / 47,03 HRK od 10. ožujka 2010. do isplate,

9,18 EUR / 69,14 HRK od 12. travnja 2010. do isplate,

11,01 EUR / 82,93 HRK od 8. svibnja 2010. do isplate,

13,76 EUR / 103,66 HRK od 8. lipnja 2010. do isplate,

18,38 EUR / 138,50 HRK od 13. srpnja 2010. do isplate,

14,11 EUR / 106,29 HRK od 10. kolovoza 2010. do isplate,

24,15 EUR / 181,94 HRK od 6. rujna 2010. do isplate,

22,15 EUR / 166,90 HRK od 13. listopada 2010. do isplate,

22,15 EUR / 166,90 HRK od 16. studenog 2010. do isplate,

27,66 EUR / 208,44 HRK od 14.prosinca 2010. do isplate,

30,11 EUR / 226,90 HRK od 12. siječnja 2011. do isplate,

25,74 EUR / 193,94 HRK od 11. veljače 2011. do isplate,

28,65 EUR / 215,90 HRK od 11. ožujka 2011. do isplate,

25,20 EUR / 189,90 HRK od 12. travnja 2011. do isplate,

32,64 EUR / 245,90 HRK od 10. svibnja 2011. do isplate,

37,41 EUR / 281,90 HRK od 10. lipnja 2011. do isplate,

44,71 EUR / 336,90 HRK od 12. srpnja 2011. do isplate,

70,20 EUR / 528,90 HRK od 11. kolovoza 2011. do isplate,

42,06 EUR / 316,90 HRK od 12. rujna 2011. do isplate,

37,68 EUR / 283,90 HRK od 11. listopada 2011. do isplate,

38,74 EUR / 291,90 HRK od 11. studenog 2011. do isplate,

39,41 EUR / 296,90 HRK od 9.prosinca 2011. do isplate,

41,53 EUR / 312,88 HRK od 5. siječnja 2012. do isplate,

43,96 EUR / 331,20 HRK od 8. veljače 2012. do isplate,

44,05 EUR / 331,90 HRK od 12. ožujka 2012. do isplate,

42,72 EUR / 321,90 HRK od 12. travnja 2012. do isplate,

43,39 EUR / 326,90 HRK od 15. svibnja 2012. do isplate,

44,71 EUR / 336,90 HRK od 14. lipnja 2012. do isplate,

46,12 EUR / 347,51 HRK od 13. srpnja 2012. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. nadalje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.937,99 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 5. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka za iznos od 574,51 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj TP je ovom sudu 16. listopada 2019. podnio tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi isplate. U tužbi navodi da su stranke 21. lipnja 2005. sklopile ugovor o kreditu broj 9010601256 kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.522,37 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, a u članku 7. ugovoreno da će korisnik kredita - tužitelj otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojim se utvrđuje da je, među ostalim, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu obvezu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 7. Ugovora sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ona ništetna. Slijedom navedenog, budući da je tuženiku platio više iznose od onih utvrđenih početnim otplatnim planom, a sve na temelju ništetnih dijelova ugovornih odredbi, predlaže tužbeni zahtjev prihvatiti, uz naknadu parničnih troškova.

1.1. Podneskom od 11. travnja 2023. tužitelj, nakon zaprimanja nalaza i mišljenja sudske vještakinje za računovodstvo i financije Ivanke Sušić od 5. siječnja 2023. preinačava tužbu potražujući ukupan iznos od 1.013,44 EUR i pojedine mjesečne iznose zasebno iskazane u vezi s tijekom zateznih kamata iskazuje i u eurima, a nakon zaprimanja dopune nalaza i mišljenja sudske vještakinje od 17. ožujka 2023. smanjuje preinačeni tužbeni zahtjev na način da sada potražuje 990,64 EUR

2. U odgovoru na tužbu od 28. studenog 2019. tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, predlaže tužbeni zahtjev odbiti i tuženiku dosuditi troškove postupka. Smatra da tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da je ugovor o kreditu broj 9010601256 i dalje na snazi i od pogrešne pretpostavke da bi presude trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretan pravni odnos, kako po pitanju osnove, tako i po pitanju zastare, ističući da je Ugovor u cijelosti prestao isplatom kredita 2012. Nadalje, tuženik smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude trgovačkog suda pravno irelevantno budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate na temelju stjecanja bez osnove i da ne postoji identitet ugovornih odredbi, da osim toga Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje valutne klauzule i da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Dodaje da je Ugovor potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, da ima snagu javnobilježničkog akta, da je javni bilježnik predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji, dodajući da je tužitelj poslovno sposobna osoba, da tijekom ishođenja kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza, da je Ugovor višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Kako dalje navodi tuženik, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je očito i sam ocijenio kako po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima, a od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora tako da je iz opisanog ponašanja tužitelja moguće jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju, štoviše solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, a koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa.

3. Na ročišta zakazana za 12. ožujka 2024. i 12. studenog 2024., iako uredno pozvan, tuženik nije pristupio, a u podnescima od 7. ožujka 2024. i 7. studenog 2024. opravdao svoj izostanak i predložio ročišta održati u njegovoj odsutnosti. Stoga je sud, u skladu s odredbom članka 295. stavka 1. ZPP-a, ročišta za glavnu raspravu održao u njegovoj odsutnosti.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja DP za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu broj 9010601256 sklopljenom 21. lipnja 2005. između tužitelja i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kojeg temelji na tvrdnji da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništene. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor s ugovorenim iznosom od 14.522,37 CHF primjenom valutne klauzule i rokom otplate u 84 jednaka mjesečna anuiteta za kupnju vozila, s kamatnom stopom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje, da su anuiteti zbog rasta tečaja CHF rasli i da je kredit otplaćen. Sporno je jesu li odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju primljeno na temelju ovih ugovornih odredbi. Sporna je i primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka i je li potraživanje u zastari.

5. Tijekom postupka pregledani su ugovor o kreditu broj 9010601256 od 21. lipnja 2005. (str. 7-11 spisa) s otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope od 21. lipnja 2005. (str. 12-13), plan otplate (str. 14-16 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 10. svibnja 2019. (str. 17-18 spisa), knjigovodstvena kartica od 10. svibnja 2019. (str. 19-33 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Ivanke Sušić od 5. siječnja 2023. (str. 71-78 spisa), dopuna nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Ivanke Sušić od 17. ožujka 2023. (str. 109-116 spisa) i proveden dokaz saslušanjem sudske vještakinje Ivanke Sušić (str. 158-159 spisa) i tužitelja DP (str. 186-187 spisa).

5.1. Pregledom ugovora o kreditu broj 9010601256 od 21. lipnja 2005., sklopljenog između tužitelja DP i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., solemniziranog kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem OV-735/05-1 utvrđeno je da je u članku 1. ugovoreno da se tuženik - Banka obvezuje tužitelju - korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.552,37 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca (članak 6).

5.2. U svom iskazu tužitelj TP u odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu navodi da je to bilo davno 2005., ali da se sjeća da je došao u poslovnicu, da mu je ovakav kredit ponuđen kao najpovoljniji i da ga je kao takvog uzeo, a onda poslije je rata rasla, sada se ne sjeća točno, ali misli da je prvo bila nekih 800,00 HRK, a poslije i preko 1.000,00 HRK. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu njemu nije ništa posebno objašnjavano pa tako ništa nije pojašnjeno ni u vezi s valutnom klauzulom, samo mu je ponuđen kao najpovoljniji u tom trenutku.

6. Već iz sadržaja Ugovora i dana sklapanja te nesporne činjenice da je kredit ugovoren uz valutnu klauzulu CHF jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj HRK u odnosu na tečaj CHF. Tužitelj u skladu s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) ima stoga pravo pozvati se na utvrđenje suda u postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je na ovaj način ugovorena primjena valutne klauzule u CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita, budući da je tužitelj, što je utvrđeno i pregledom samog Ugovora i njegovim saslušanjem, potrošač.

6.1. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo neosnovana je budući da je je smisao kolektivne zaštite i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje članak 502.c ZPP-a, treba tumačiti kao parnice u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje šteta koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit i ove parnice u kojoj tužitelj zahtijeva da mu se isplati šteta koja joj je nastala na temelju ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom valutne klauzule. Odredbom članka 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.2. U kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF-u u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu i činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora bez mogućnosti potrošača da joj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je uobičajeno poslovala već je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

6.3. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati jer je nelogično da bi pristao platiti iznose ovisno o tečaju valute koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznose koji mogu, i jesu s vremenom znatno rasli pa da bi pristao platiti vjerovniku cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na HRK, na koje nije mogao utjecati niti predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, tuženik je tužitelju bio dužan jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine odnosno duga, objektivne kriterije na temelju kojih se taj raspon određuje pa kada sam tuženik tvrdi da nije niti mogao znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

6.4. Iako već iz iznesenog proizlazi da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene i ništetne, sud smatra da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku. Naime, predmetna ugovorna odredba je jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Iz iskaza tužitelja proizlazi da od strane tuženika nije bio dovoljno informiran o riziku švicarskog franka, a tužitelj nije, uz svu razumnu pažnju i oprez, mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu. Osim toga, tuženik je propustio prilikom sklapanja Ugovora informirati tužitelja o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno nije prilikom sklapanja Ugovora transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost, uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Takvo postupanje je protivno načelu savjesnosti i poštenja koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna i protivna načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u članku 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) i ništetna u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 82. i članka 87. stavka 1. jer se radi o nepoštenoj odredbi unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, a kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

7. Prigovor zastare kojeg tijekom postupka ističe tuženik nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (članak 502.a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a je prekinut u smislu odredbe članka 241. ZOO-a. Rok je prema odredbi članka 245. stavaka 1. i 3. ZOO-a počeo iznova teći od 14. lipnja 2018. kada je pravomoćno okončan postupak po osnovi ništetne valutne klauzule, a tužba podnesena 16. listopada 2019.

8. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud je pregledao nalaz i mišljenje sudske vještakinje za računovodstvo i financije Ivanke Sušić od 5. siječnja 2023., dopunjene 17. ožujka 2023. u vezi s napomenom iz podneska tuženika od 9. veljače 2023. koja se odnosila na početni tečaj korišten prilikom izračuna i saslušao vještakinju na ročištu održanom 12. ožujka 2024. na kojem je izjavila da ostaje kod dopunjenog nalaza i mišljenja u cijelosti te na taj način utvrdio da je razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelj platio po Ugovoru u otplatnom razdoblju i iznosa anuiteta koji bi bili naplaćeni tužitelju da je tuženik u otplatnom razdoblju primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita 7.464,17 HRK, koji iznos tužitelj i potražuje.

8.1. Parnične stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje sudske vještakinje. S obzirom da su nalaz i mišljenje izrađeni u skladu s pravilima struke i vještine te stručno i objektivno obrazloženi, sud nalaz i mišljenje sudske vještakinje Ivanke Sušić od 5. siječnja 2023., dopunjene 17. ožujka 2023. u cijelosti prihvaća, s time da je sud iznosa anuiteta koje je tužitelj platio po Ugovoru u otplatnom razdoblju i iznosa anuiteta koji bi bili naplaćeni tužitelju da je tuženik u otplatnom razdoblju primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita utvrdio izostavljajući negativne razlik4 po pojedinim mjesecima (srpanj 2005., ožujak 2006. do prosinca 2008.), a zbrajajući iznose razlika po preostalim mjesecima (kolovoz 2005. do veljača 2006., siječanj 2009. do srpanj 2012.) na koji se način dobije upravo iznos od 7.464,17 HRK.

8.2. Naime, prigovor o prijeboju nije podnesen, a osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. ZOO-a je postojanje portutražbine tuženika koje u konkretnom slučaju nema. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove budući da je uplatu u cijelosti primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanje nečega što nije primljeno.

8.3. Imajući u vidu iznos kredita koji je ugovoren na razdoblje od 84 mjeseca i utvrđenu razliku iznosa uplaćenih po pojedinim mjesecima od mjesečnih iznosa koji bi bili naplaćeni da je tuženik u otplatnom razdoblju primjenjivao ugovoreni CHF prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita u otplatnom razdoblju, zaključak je suda da se u konkretnom slučaju radi o takvom povećanju koje je doista dovelo do znatne ravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja kao korisnika kredita.

9. Tijekom postupka je, dakle, utvrđeno da je u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a odredba Ugovora o valutnoj klauzuli ništetna zbog čega je primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos koji tužbom potražuje i na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a naloženo tuženiku isplatiti taj iznos tužitelju zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, s time da se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zateznih kamata utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio mjesečni iznos anuiteta budući da je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, tuženik je od trenutka stjecanja odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO). Rok za izvršenje činidbe propisan je odredbama članka 328. stavaka 1. i 2. ZPP-a.

10. Slijedom svega iznesenog, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan (točka I. izreke).

11. U odnosu na troškove postupka odluka je donesena na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a budući da je tuženik parnicu u cijelosti izgubio, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 975,46 EUR do 24. siječnja 2023., 1.013,44 EUR od 24. siječnja 2024. do 11. travnja 2023., a od 11. travnja 2023. nadalje 990,64 EUR. Na ročištu održanom 12. studenog 2024. tužitelj je zatražio naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 2.512,50 EUR, koji se odnosi na trošak sastava tužbe od 23. rujna 2019. u iznosu od 150,00 EUR, troškove sastava podnesaka od 5. ožujka 2020., 16. ožujka 2020., 24. siječnja 2023., 16. ožujka 2023. i 11. travnja 2023. u iznosu od po 150,00 EUR, troškove zastupanja na ročištima od 15. ožujka 2022., 12. ožujka 2024. i 12. studenog 2024. u iznosu od po 150,00 EUR, trošak pristupan a ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR, što ukupno iznosi 1.450,00 EUR i PDV u iznosu od 362,50 EUR, kao i trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od po 100,00 EUR i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR.

11.1. Tužitelju su na temelju odredbe Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: OT) priznati troškovi sastava tužbe od 23. rujna 2019. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a), troškovi sastava podneska od 5. ožujka 2020. (zaprimljen 12. ožujka 2020.) kojim odgovara na navode iz odgovora na tužbu, podneska od 24. siječnja 2023. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudske vještakinje (Tbr. 8. t. 1. OT- a), podneska od 16. ožujka 2023. (zaprimljen 17. ožujka 2023.) kojim se očituje na navode tuženika iz podneska od 9. veljače 2023. i podneska 11. travnja 2023. kojim se očituje na dopunu nalaza i mišljenja sudske vještakinje u iznosu od 150,00 EUR za svaki podnesak, troškovi zastupanja na ročištima od 15. ožujka 2022., 12. ožujka 2024. i 12. studenog 2024. u iznosu od 150,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. OT-a) i PDV od 25% na zatraženi trošak (Tbr. 46. OT-a) u iznosu od 300,00 EUR.

11.2. Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, koliko je iznosio stvarni trošak vještačenja. Trošak sudske pristojbe za tužbu dosuđen je tužitelju iz razloga što je ovu pristojbu bio dužan platiti na temelju odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18). U skladu s Tar. br. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21) dosuđen je iznos od 39,82 EUR, kojeg je tužitelj, kako proizlazi iz podataka o novčanim obvezama u eSpisu, i platio. Zatezne kamate po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) dosuđene su na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a.

11.3. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 16. ožujka 2020. (zaprimljen 19. ožujka 2020.) budući da je identičnog sadržaja kao podnesak zaprimljen 12. ožujka 2020. niti trošak pristupa ročištu za objavu presude iz razloga što takav trošak za tužitelja nije nastao. Trošak sudske pristojbe za presudu nije priznat iz razloga što je prema odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23, dalje: ZSP) tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi u ovom postupku, a u skladu s odredbama članka 13. stavaka 1. i 2. ZSP-a pristojbe kada stranka koja je oslobođenja plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena, i to u omjer u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku, a nakon pravomoćnog završetak postupka.

11.4. S obzirom na navedeno, u roku propisanom odredbom članka 328. stavka 2. ZPP-a, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 1.937,99 EUR (točka II. izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka III. izreke).

U Dubrovniku 5. veljače 2025.

Sutkinja

Lana Stanić Bulum

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. odvjetnik Goran Devrnja, Božidara Adžije 22, Zagreb

2. odvjetnica Jelena Matulić, Odvjetničko društvo Matulić, Bilić & Vrsalović d.o.o., Sukoišanska 43, Split