Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-190/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Dubravki Ćurko Ventrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, Trg pobjede 16/1, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-679/2019-37 od 9. veljače 2024., 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P- 679/2019-37 od 9. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I prvostupanjske presude naloženo je tuženiku, u roku u 15 dana, isplatiti tužitelju 358,23 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je precizirano u točki I izreke; točkom II naloženo je tuženiku, u istom roku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.199,71 Eur sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, a točkom III odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka za više traženih 113,28 Eur.

2. Tuženik žalbom pobija presudu u odluci glavnoj stvari zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a u odluci o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno, ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu predmet na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi kojim tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, s tvrdnjom da nije obrazloženo neprovođenja dokaza saslušanjem javnog bilježnika, jer je prvostupanjski sud za to dao razloge. Osim toga za naglasiti je kako je iz stanja spisa predmeta vidljivo da je na ročištu održanom 9. siječnja 2024. na kojem je glavna rasprava zaključena i na koje je za tuženika pristupila, i zapisnik bez primjedbi potpisala zamjenica punomoćnika, konstatirano da stranke nemaju daljnjih dokaznih prijedloga. Nadalje, sud sukladno odredbama čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje o tom koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučujućih činjenica, za dodati je, kako imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2751/2019 od 20. listopada 2021. iskaz javnog bilježnika ne bi predstavljao odlučan dokaz u ovom i istovrsnim predmetima, radi čega propuštanjem saslušanje javnog bilježnika, ne samo što nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka, već ni činjenično stanje nije ostalo pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

6.1. Osnovani su navodi žalbe da sud nije tuženiku dostavio podnesak tužitelja od 21. srpnja 2022. (jer to proizlazi iz stanja spisa predmeta), kojim je podneskom nakon provedenog vještačenja uređen tužbeni zahtjev prikazom iznosa u HRK, no sud ne nalazi da se radi o povredi iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je utjecala ili mogla biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, budući je tužitelj podneskom od 3. listopada 2022. konačno postavio tužbeni zahtjev prikazom iznosa u valuti Eur, o kojem je tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud odlučio pobijanom presudom, a taj je podnesak tuženiku dostavljen.

6.2. Kako nisu ostvarene u žalbi istaknute bitne povrede odredaba postupka, a prvostupanjski sud nije počinio ni koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to žalba tuženika podnesena iz ovog žalbenog razloga nije osnovana.

7. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate neosnovano stečenih 358,23 Eur sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao posljedice promjene kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja ugovora o kreditu, do kojih promjena je došlo jednostranom odlukom banke sukladno čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu koje su odredbe ništetne, što je utvrđeno u presudama donesenim u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača.

7.2. Temeljem u postupku provedenih dokaza te njihove ocjene (čl. 8 ZPP) pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio:

- da su tuženik (ranije naziva: Slavonska banka d.d.), kao kreditor i tužiteljica kao korisnik, 21. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 51400302-42- 26000049688/2005 (dalje: Ugovor o kreditu), u svrhu dovršenja stambenog objekta, u iznosu od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 7 godina;

- da je odredbama čl. 3.2. i 4. Ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke o kamatnim stopama bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovora o kreditu, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,90%;

- da je tuženik nakon sklapanja ugovora jednostrano mijenjao kamatnu stopu pa je ista od početnih 4,90% dostigla 6,75%;

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj platio u odnosu na one koje bi platio da kamatna stopa nije bila promjenjiva iznosi 358,23 Eur;

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi određene na, od strane tuženika, unaprijed formuliranom obrascu, da stranke o istima nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj kao potrošač utjecao na sadržaj tih odredaba, čime je tuženik sebe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja doveo u znatno povoljniji položaj od tužitelja kao potrošača, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

7.3. Isto tako, pravilno je utvrdio i kako je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je, pored drugih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanje obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

7.4. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao prethodno pitanje, utvrdio da su odredbe Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, ništetne sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, 46/07, 79,07; dalje: ZZP/03) te čl. 103. st. 1. u vezi čl. 105. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

8. Sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun razlike anuiteta, kao razlike između početno ugovorene i primijenjene kamatne stope, u iznosu od 358,23 Eur.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku radi naknade štete već povrata stečenog bez osnove, slijedom čega se na ovaj postupak ne bi primjenjivale odluke donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača. Ovo zato što pravilnim tumačenjem odredaba čl. 502.c. ZPP te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15, 149/19, 19/22 – na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka), proizlazi da se ne radi o samo naknadi štete već i o isplati koja se može potraživati u posebnim parnicama pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava, o čemu je sudska praksa već zauzela shvaćanje u velikom broju odluka sudova, uključivo i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Neosnovano se ističe i kako u postupku nije dokazano ispunjenje zakonskih pretpostavki za ništetnost u smislu odredaba ZZP jer je sud o tom dao jasne razloge; a nisu od utjecaja ni navodi kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo zakonom dopušteno.

10. Nadalje, neosnovani su navodi da je tuženikov prigovor zastare odbijen pogrešnom primjenom materijalnog prava, budući pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

10.1. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Na koncu, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kad je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, smatrajući da tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos pripadaju od podnošenja tužbe. Naime, kako je u ovom predmetu utvrđeno da je sporna odredba ugovora nepoštena, to podrazumijeva nesavjesnost tuženika, a njegovo je nesavjesno postupanje uostalom utvrđeno i odlukama u kolektivnim sporovima, pa je pravilno tuženiku naloženo platiti zatezne kamate na dosuđene iznose od plaćanja svakog pojedinog iznosa, sukladno odredbama čl. 1115. ZOO/05. po stopi propisanoj čl. 29. ZOO/05.

12. U odnosu na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava prilikom obračuna troškova tužitelja, za reći je kako je prvostupanjski sud primijenio odredbe Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – Narodne novine boj 126/2022, iako je pravilno trebao primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Ovo zato što je odredbama Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, na snazi od 25. studenog 2023., dalje: Tarifa/23, koja se u ovom postupku primjenjuje obzirom na vrijeme zaključenja glavne rasprave) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. No, to nije utjecalo na pravilnost obračuna troškova postupka jer je sadržaj odredaba T.br. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa/12) i T.br. 52. st. 3. Tarife/23 jednak, te zato što prema odredbama T.br. 54. Tarife/23 vrijednost boda iznosi 2,00 Eura, a prema odredbama T.br. 50. Tarife/12 iznosio je 15,00 Kn.

12.1. Neosnovan je prigovor tuženika da je bilo nepotrebno zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude i da taj trošak nije trebalo tužitelju priznati, budući je pravo na naknadu tog troška predviđeno odredbama T.br. toč 3 Tarife/23. Nije osnovan ni zahtjev da drugostupanjski sud odbije naknaditi tužitelju dosuđeni trošak sastava podneska od 21. srpnja 2022. iz razloga što taj podnesak nije dostavljen tuženiku. Naime, propust suda dostaviti podnesak tuženiku ne može imati za posljedicu nepriznavanja troška tužitelju jer je taj trošak tada bio potreban.

12.2. Isto tako nije osnovan ni prigovor da je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 53,97%, budući se, prema odredbama čl. 154. st. 2. ZPP omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, u pogledu kojeg je tužitelj uspio u cijelosti.

13. Slijedom svega navedenog, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, radi čega je žalba tuženika odbijena, kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o parničnom trošku, a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP, kao pod točkom I izreke.

14. Temeljem odredaba čl. 166. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je jer tuženik s podnesenom žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

15. Odluka u nepobijanom dijelu pod točkom III izreke presude ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 5. veljače 2025.

S U D A C

Dubravka Ćurko Ventrić