Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-3422/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja HK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariju Šarušiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku, u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-742/2023-8 od 15. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-742/2023-8 od 15. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-742/2023-8 od 15. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke i sudi:

1. Tuženiku se nalaže isplatiti tužitelju iznos od 585.273,22 eura sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženiku se nalaže iz osove naknade parničnog troška isplatiti tužitelju ukupan iznos od 160.406,25 eura sa zateznim kamatama od 15. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuju za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.356,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 585.273,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 1. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli tužitelj u dijelu pod točkama II. i III. izreke, a tuženik u dijelu pod točkama I. i III. izreke, pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se prvostupanjska presuda preinači, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tuženika je odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je bila isplata ukupnog iznosa od 700.000,00 eura sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2018. do isplate iz osnove ugovora o zajmu sklopljenog između parničnih stranaka.

6. Pravomoćnim dijelom presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-156/2022-18 od 17. studenoga 2022. tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iz predmetne osnove, ugovora o zajmu, iznos od 110.370,78 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zakonskom kamatom koja teče na navedeni iznos od 1. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotna poena.

7. Ugovorom o zajmu sklopljenim između parničnih stranaka 8. kolovoza 2017., koji je ovjeren kog javnog bilježnika, utvrđeno je da stranke tim ugovorom reguliraju odnose vezane za zajam koji je zajmodavac-tužitelj dao zajmoprimcu- tuženiku zaključno s danom potpisa tog ugovora. Ugovorne strane utvrđuju da je zajmodavac dao zajmoprimcu zajam u novčanom iznosu od 650.000,00 EUR, što zajmoprimac potvrđuje potpisom ovog ugovora. Zajmoprimac se obvezao vratiti pozajmljeni iznos do dana 30. rujna 2017. kao rok za povrat, a ukoliko ne vrati do navedenog roka, obvezuje se do 31. prosinca 2017. vratiti iznos od 700.000,00 eura, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. U slučaju da zajmoprimac ne izvrši povrat zajma u ugovorenim rokovima, najkasnije od 31. prosinca 2017., zajmodavac ima pravo zaračunati zateznu kamatu po godišnjoj stopi propisanoj zakonom na iznos od 700.000,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate.

8. Uvidom potvrdu o gotovinskoj isplati Deutsche bank utvrđeno je da je tužitelj 7. svibnja 2001. podigao iznos od 115.000,00 DEM. Nadalje, uvidom u potvrdu o uplati od 14. siječnja 2014. utvrđeno je da je s računa tužitelja iznos od 5.000,00 CHF uplaćen u korist UK, [adresa]. Iz izjave tužitelja od 25. srpnja 2005. proizlazi da je tijekom 2002., 2003. i 2004. tuženiku pozajmio iznos od 150.000,00 CHF i 200.000,00 DEM. Iz korespondencije tužitelja i tuženika od 21. i 22. prosinca 2006. proizlazi da tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa pozajmljenih prije 5 godina i to u roku od 7 dana računajući od 21. prosinca 2006., a tuženiku mu odgovara kako nije u financijskoj mogućnosti vratiti dug u danom roku te moli za razumijevanje i strpljenje. Nadalje, uvidom u Izjavu tuženika od 6. lipnja 2016. utvrđeno je da je isti izjavio kako se obvezuje tužitelju isplatiti iznos od 500.000,00 CHF najkasnije do 1. listopada 2016. u 12 sati, dok je Izjavom od 1. prosinca 2016. potvrdio da je s tim danom tužitelju dužan iznos od 600.000,00 eura, a koji se obvezuje vratiti do 31. siječnja 2017.

9. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje da su parnične stranke najprije 2001. zaključile usmeni ugovor o zajmu te da je tužitelj kao zajmodavac tuženiku kao zajmoprimcu na temelju tog ugovora u gotovini i osobno predao iznos od 100.000,00 DEM. Činjenica da je taj ugovor zaključen i da je tuženik po toj osnovi primio iznos od 100.000,00 DEM među strankama i nije sporna jer su o tome obje stranke suglasno iskazivale. Iz navoda tuženika iz njegovog stranačkog iskaza, ali i iz sms poruke upućene tužitelju 1. studenoga 2021. proizlazi da je, uz iznos od 100.000,00 DEM, 2001. ili najkasnije iduće godine primio, također u gotovini, i 50.000,00 CHF.

10. Pored navedenog, prvostupanjski sud utvrđuje da nije sporno da je tužitelj tuženiku na ime pozajmice putem računa uplatio i daljnje iznose i to 31. srpnja 2007.

- 5.000,00 CHF, 3. rujna 2007. - 5.000,00 CHF, 1. rujna 2012. - 2.000,00 CHF i 14. studenoga 2014. - 3.000,00 CHF. Uz navedeno, iz potvrde o uplati od 3. rujna 2018. utvrđeno je da je s računa tužitelja iznos od 2.000,00 eura (2.249,60 CHF) uplaćen u korist ŽK, a iz potvrde o uplati od 14. siječnja 2014. utvrđeno je da je s računa tužitelja iznos od 5.000,00 CHF uplaćen u korist UK, [adresa]. Iako je tuženik najprije u svom podnesku od 18. srpnja 2022. osporio da bi se radilo u uplatama učinjenim u njegovu korist, u svom iskazu je naveo da mu je tužitelj u razdoblju nakon 2006. uplatio i daljnje iznose, ukupno 18.000,00 CHF, i to sve putem računa, a da je dio uplaćen i na račun njegovog sina i prijateljice ŽK. Cijeneći tako priložene potvrde o uplati u svezi s iskazom tuženika te priznatom činjenicom da je tuženik od tužitelja primio ukupno 68.000,00 CHF, nedvojbeno je utvrđeno da je u razdoblju od 2007. do zaključno s 3. rujna 2018. tužitelj upravo u korist tuženika uplatio sve navedene iznose, ukupno 18.000,00 CHF.

11. U odnosu na izjave tuženika od 6. lipnja 2016. i 1. prosinca 2016., kao i sadržaja Ugovora o zajmu, te isprave po ocjeni prvostupanjskog suda ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o visini primljenih iznosa. Iako u tim ispravama tuženik izjavljuje da se obvezuje tužitelju isplatiti iznos od 500.000,00 CHF najkasnije do 1. listopada 2016. u 12 sati, a kasnijom izjavom da je s danom 1. prosinca 2016. tužitelju dužan iznos od 600.000,00 eura, a koji se obvezuje vratiti do 31. siječnja 2017. te konačno u Ugovoru od zajmu od 8. kolovoza 2017. da je od tužitelja ukupno primio 650.000,00 eura koji iznos se obvezuje vratiti do 30. rujna 2017., da je očito da iznosi navedeni u tim izjavama sadrže i druga traženja, povrh iznosa koje tuženik do tada primio od tužitelja kao zajam. Iz iskaza tužitelja da proizlazi da se ne sjeća u koliko navrata je tuženiku posuđivao iznose, ali da mu je od 2001. do 2016. uplatio cca 650.000,00 eura, ali kako nije znao točan iznos, a novac mu je hitno trebao radi njegovih projekata, rekao je tuženiku da mu vrati 500.000,00 CHF i da će time riješiti odnos, a tuženik je to i potpisao u Izjavi od 6. lipnja 2016. Kako da tužitelj nije mogao precizirati kada je, u kolikim iznosima, pod kojim okolnostima tuženiku predao novac koji prelazi iznos od 100.000,00 DEM i 68.000,00 CHF, niti je točno i decidirano naveo kako se došlo do iznosa navedenih u potvrdama iz 2016. Prvostupanjski sud smatra takav iskaz tužitelja neuvjerljivim, koji da po svojoj vrijednosti uvelike premašuju 100.000,00 DEM i 68.000,00 CHF. Radi toga prvostupanjski sud tužiteljeve navode o predaji tih iznosa tuženiku nije prihvatio kao istinite. Kako da je na tužitelju dokaz o činjenici da je ugovor o zajmu zaključen i da je zajam isplaćen tuženiku, u nedostatku drugih dokaza o toj je činjenici da je zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP-a. Tako da je utvrđeno da je tužitelj tuženiku na ime zajma uplatio iznos od 100.000,00 DEM i 68.000,00 CHF, ali ne i kakve daljnje iznose do ukupno zatraženih 700.000,00 eura.

12. S obzirom na navedeno, izjavu tuženika iz 2016. te odredbe Ugovora o zajmu od 8. kolovoza 2017. u dijelovima koji se odnose na isplate za koje prvostupanjski sud tvrdi da ih tuženik nije primio, iste da ne proizvode pravne učinke. Slobodno i ozbiljno učinjene izjave volje da obvezuju osim ako bi se radilo o poslovima protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili morali društva, u smislu odredbe članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 128/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik prilikom zaključivanja Ugovora o zajmu iz 2017. svjesno kao svoju volju očitovao ono što uistinu nije htio i ono što nije bila njegova volja, a ono što je pri tom bitno da je okolnost da je tužitelj to znao. Naime, tužitelj, za kojeg da je u ovom postupku utvrđeno da je tuženiku pozajmio iznos od 100.000,00 DEM i 68.000,00 CHF, da je znao i morao znati da po osnovi učinjene pozajmice nema temelja za utvrđenje da je tuženiku pozajmio veće iznose.

13. Prvostupanjski sud zaključuje da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 3. stavka 1. Ugovora o zajmu od 8. kolovoza 2017. kojom se tuženik obvezao vratiti iznos od 650.000,00 eura do dana 30. rujna 2017., a ukoliko ne vrati do navedenog roka, obvezuje se do 31. prosinca 2017. vratiti iznos od 700.000,00 eura, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. To stoga što da stranke prilikom zaključivanja ugovora o zajmu nedvojbeno nisu ugovorile da tuženik uz glavnicu duguje i (ugovorne) kamate, a tužitelj da nije dokazao da bi se radilo o uglavničenim zateznim kamatama. Osim toga, iznos iz članka 3. stavka 1. Ugovora, po ocjeni prvostupanjskog suda da niti ne predstavlja uglavničenu kamatu, kako to iskazuje tužitelj, jer da nije naveden niti tijek niti iznos glavnice na koji se obračunava, a da je jasno je da u 3 mjeseca – od 30. rujna 2017. do 31. prosinca 2017. - zatezne kamate na iznos od 650.000,00 eura ne dosežu iznos od 50.000,00 eura. Po ocjeni prvostupanjskog suda taj iznos da predstavlja ugovornu kaznu, koja da ne može biti ugovorena za novčane obveze, pa da takva odredba, koja je protivna prisilnom propisu, nema pravnog učinka.

14. U odnosu na rok za vraćanje zajma prvostupanjski sud zaključuje da iz u tom dijelu suglasnog iskaza stranaka proizlazi da u pogledu iznosa primljenih 2001. (100.000,00 DEM i 50.000,00 CHF) nije bilo konkretnog dogovora o tom sastojku ugovora, odnosno stranke su se na koncu sporazumjele da će tužitelj zahtijevati povrat kad mu bude potreban novac. Tako, tužitelj da je u dopisu od 21. prosinca 2006. pozvao tuženika na povrat zajma i to u roku od 7 dana računajući od 21. prosinca 2006. U pogledu kasnije uplaćenih iznosa (u razdoblju od 2007. do kraja 2014.) također ne proizlazi da je odmah po sklapanju pojedinih ugovora ugovoren rok za povrat zajma. Tuženik je iskazao da mu je tužitelj u više navrata prigovarao što dug nije vraćen, ali kada se uzme u obzir sadržaj isprava- izjava iz lipnja i prosinca 2016. te konačno iz Ugovora o zajmu proizlazi da su stranke sporazumno odredile, neovisno o pozivu tužitelja iz dopisa od 21. prosinca 2006., rok za povrat svih pozajmljenih iznosa najprije 1. listopada 2016., zatim su ga produljili do 31. siječnja 2017., a potom i 31. prosinca 2017., pa je počev od 1. siječnja 2018. tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje duga. Ovdje se još jednom napominje kako izjave tuženika iz 2016. i Ugovor o zajmu od 8. kolovoza 2017. Da ne proizvode pravne učinke samo u dijelu u kojem sadrže ono što među strankama ugovorima o zajmu nije ugovoreno i što s obzirom na narav tih pravnih poslova ne može biti ugovoreno, ali u ostalim dijelovima, primjerice ovdje u pogledu roka za povrat, te odredbe Ugovora i izjave tuženika da su valjane i obvezujuće.

15. S obzirom da su stranke rok za povrat zajma ugovorile dan 31. prosinca 2017., prigovor zastare nije osnovan. Prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema članku 216. ZOO-a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Kako je, sukladno sporazumu stranaka cjelokupna tražbina tužitelja dospjela na naplatu 1. siječnja 2018., zastara je počela teći 2. siječnja 2018. Na tražbine po ugovoru o zajmu primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nije sporno da je tužitelj ustao tužbom 2. veljače 2022., pa je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe prije isteka petogodišnjeg roka zastare.

16. Polazeći od navedenog, kada bi se uzelo da datumi navedeni u izjavama tuženika od 6. lipnja 2016. i 1. prosinca 2016. te u Ugovoru o zajmu od 8. kolovoza 2017. ne predstavljaju ugovorene rokove za povrat zajma, odnosno da je tužitelj ranije imao pravo zahtijevati povrat zajma i da je stoga utužena tražbina bila u zastari, sadržaj tih isprava nedvojbeno bi predstavljao pisano priznanje duga što ima značaj odricanja od zastare u smislu članka 220. stavka 1. ZOO-a te niti tada prigovor zastare ne bi bio osnovan.

17. Stranke Ugovorom o zajmu od 8. kolovoza 2017. sporazumno su odredile vrijednost ugovorne obveze odnosno povrata zajma. Predmetnim ugovorom o zajmu ugovorna je obvezs povrata zajma u valuti Republike Hrvatske koja će se izračunati na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti – euru, a prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Što se tiče pozajmice u njemačkim markama, ta je valuta od 1. ožujka 2002. zamijenjena valutom euro prema propisanom tečaju od 1,95583 DEM za jedan euro, pa se tako iznos od 100.000,00 DEM odgovara iznosu od 51.129,18 eura. Iznos od 73.000,00 CHF( nespornih 68.000,00 CHF + 5.000,00 CHF uplaćenih 14. siječnja 2014.) prema srednjem tečaju Europske središnje banke na dan 8. kolovoza 2017. (kada su se stranke sporazumjele o povratu u kunama vezanim za tečaj eura) iznosi 63.579,60 eura (1 CHF = 0.8712 eura). Sveukupno tuženik duguje tužitelju 114.726,68 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koji iznos tužitelju nesporno nije isplatio. Kako je presudom prvostupanjskog suda broja P-156/2022-18 od 17. studenoga 2022., u pravomoćnom dijelu tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 110.370,78 eura, temeljem odredbe članka 499. stavak 1. ZOO-a prvostupanjski sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju daljnji iznosa od 4.356,00 eura. Naime, valuta kuna je na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), 1. siječnja 2023. zamijenjena valutom euro prema propisanom tečaju. Radi toga je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelji i navedeni iznos.

18. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da predmetni ugovor o zajmu nije zelenaški ugovor u smislu odredbe članka 329. stavka 1. ZOO-a određeno da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Naime, među strankama je nesporno da je zajam dan radi realizacije poslovnog projekta tuženika te se nije radilo o stanju nužde, teškom materijalnom stanju, nedovoljnom iskustvu, lakomislenosti ili zavisnosti.

19. U ostalom dijelu prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan te temeljem odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a. odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Prvostupanjski sud u odnosu na daljnji zatraženi iznos smatra da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu tražbine.

20. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda u tom dijelu pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su parnične stranke Ugovorom o zajmu od 8. kolovoza 2017. ugovorile obvezu isplate zajma u iznosu od 650.000,00 eura odnosno 700.000,00 eura, koji ugovor su potpisale i ovjerile kod javnog bilježnika, a da tužitelj tvrdi da je dao zajam u naprijed navedenom iznosu, teret dokaza da je navedeni iznos u cijelosti vraćen je na tuženiku u smislu odredbe članka 221. a ZPP-a, a ne na tužitelju. Pored toga, pogrešno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da predmetni ugovor ne proizvode pravne učinke te da ne obvezuje tuženika. Naime, tuženik je slobodno i ozbiljno izjavio svoju volju da duguje navedeni iznos i da će ga vratiti tužitelju. Ukoliko bi postojale mane volje na strani tuženika odnosno ako bi tuženik eventualno bio prisiljen na sklapanje predmetnog ugovora tuženik je mogao podnijeti tužbu radi poništenja predmetnog ugovora, što on nije učinio. Zbog toga predmetni ugovor o zajmu proizvodi pravne učinke i tuženik je tužitelju obvezan ispuniti ugovornu obvezu iz tog ugovora u cijelosti. Prema Izjavama tuženika od 6. lipnja 2016. i 1. prosinca 2016., kao i sadržaja Ugovora o zajmu, koje isprave po ocjeni ovog suda predstavljaju vjerodostojan dokaz o visini primljenih iznosa, kojim ispravama tuženik izjavljuje da se obvezuje tužitelju isplatiti iznos od 500.000,00 CHF najkasnije do 1. listopada 2016. u 12 sati, a kasnijom izjavom da je s danom 1. prosinca 2016. tužitelju dužan iznos od 600.000,00 eura, a koji se obvezuje vratiti do 31. siječnja 2017. te konačno u Ugovoru od zajmu od 8. kolovoza 2017. da je od tužitelja ukupno primio 650.000,00 eura koji iznos se obvezuje vratiti do 30. rujna 2017., odnosno iznos od 700.000,00 eura do 31. prosinca 2017., očito je da iznosi navedeni u tim izjavama sadrže i druga traženja, povrh iznosa koje je tuženik do tada primio od tužitelja kao zajam. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženiku od 2001. do 2016. uplatio cca 650.000,00 eura, a novac mu je hitno trebao radi njegovih projekata, te je rekao je tuženiku da mu vrati 500.000,00 CHF i da će time riješiti odnos, a tuženik je to i potpisao u Izjavi od 6. lipnja 2016. U konačnici tuženik se Ugovorom o zajmu obvezano vratiti ukupan iznos od 700.000,00 eura sa zateznim kamatama.

22. S obzirom na pravomoćno dosuđeni iznos tužitelju i iznos koji je tužitelju dosuđen pobijanom presudom, tuženik je dužan isplatiti tužitelju razliku u ukupnom iznosu od 585.273,22 eura sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2018. do isplate sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a.

23. Radi toga je prihvaćena žalba tužitelja kao osnovana i, temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a, preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate razlike ukupno isplaćenog iznosa zajma od 585.273,22 eura sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2018. do isplate kao osnovan.

24. Temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi s člankom 166. stavkom 2., člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. ZPP-a, preinačena je odluka o parničnom trošku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude na način da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 160.406,25 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Parnični trošak tužitelja se sastoji od troška: sastava tužbe, zastupanja na pet ročišta, sastava četiri podneska i sastava dviju žalbi, po 514 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), uvećano za PDV.

Split, 5. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić