Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1951/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici KŽ, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društva Grgić i partneri d.o.o., u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude sadržane u presudi i rješenju Općinskog suda u Slavonskom Brodu, pod poslovnim brojem Pn-109/2020-8 od 16. travnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda sadržana u presudi i rješenju Općinskog suda u Slavonskom Brodu, pod poslovnim brojem Pn-109/2020-8 od 16. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti zahtijevao da se naloži tuženiku da tužitelju plati iznos od 7.723,42 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama, a točkom II. izreke, naloženo je tužitelju da tuženiku isplati troškove postupka u iznosu od 500,00 EUR-a.

2. Prvostupanjskim rješenjem, točkom I. izreke, dopuštena je preinaka tužbe, a točkom II. izreke, odbijen je tuženik sa dijelom troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR-a kao neosnovanim.

3. Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik, s osnova isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku DŽ, za vremensko razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. siječnja 2020., te za vremensko razdoblje od 1. veljače 2020. do 31. prosinca 2022., na ime naknade štete, isplati ukupno iznos od 7.723,42 EUR-a / 58.192,11 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Naime, iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da tužitelj potražuje naknadu štete, sukladno odredbama sadržanim u člancima 161 i 164. sve Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZMO), a koju isplatu štete tužitelj regresno traži od tuženika u ovoj pravnoj stvari, tvrdeći da tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu, jer DŽ, zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, da je priznato pravo na invalidsku mirovinu, koju mirovinu tužitelj da mu i danas isplaćuje, počevši od 24. svibnja 2011., a koju prometnu nezgodu da je prouzročio MŽ i to vozilom, koje da je bilo osigurano kod tuženika po polici od automobilske odgovornosti.

8. Nije u pravu tužitelj, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

10. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je osiguranik tužitelja DŽ u prometnoj nezgodi, koja da se dogodila 16. prosinca 2004., zadobio teške tjelesne ozljede, koju nezgodu da je prouzročio osiguranik tuženika i koji da je oglašen krivim presudom Općinskog suda u Kutini pod poslovnim brojem K- 109/2005 od 17. svibnja 2005., te tužitelj da je, zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, svom osiguraniku JŽ priznao pravo na invalidsku mirovinu.

11. Nadalje, neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, sud prvog stupnja da je ocijenio na zaključku, da se konkretnom slučaju na ovaj pravni odnos primjenjuju odredbe članka 27. stavcima 2. i 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP), kao specijalnog zakona, jer tuženikova obveza da je nedvojbeno nastala s osnova sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti s osiguranikom, koji da je prouzročio štetu, pa odredbe ZOOP-a, kao posebnog zakona, da u konkretnom slučaju derogiraju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, kao općeg zakona.

12. Sukladno odredbama članka 27. stavku 1. ZOOP-a, koji propis da se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, tužitelj da ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako da je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama, a u konkretnom slučaju, stvarnom štetom u smislu stavka 1. članka 27. ZOOP-a da se smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji razmjerni iznos mirovine da se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa tužitelj da ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike.

13. Nadalje, kako tužitelj da nije predložio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, kojim da bi mogao dokazati odlučnu činjenicu za primjenu prava u ovom slučaju, a to da je visina štete, koja da bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, a teret dokaza da je bio na tužitelju, sud prvog stupnja odbije tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude.

14. Ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je, temeljem pravilnih zaključaka, odbio tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

15. To stoga, što se u ovoj pravnoj stvari, u ovom konkretnom slučaju, primjenjuje ZOOP, a odgovarajuće odredbe kojeg propisa je ispravno i primijenio sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari, a ne primjenjuju se odredaba ZMO-a, kako to tijekom prvostupanjskog postupka pogrešno smatra tužitelj.

16. Naime, u odluci pod poslovnim brojem Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeto je pravno shvaćanje, prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (kako to ispravo obrazloženjem prvostupanjske presude navodi i sud prvog stupnja, navodeći brojeve odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17. Odredbom članka 27. stavkom 1. ZOOP-a propisano je, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), dok stavkom 3. istog članka propisano, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.), a stavkom 5. istoga članka propisano je, obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

18. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, točnije stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni, kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

19. Nadalje, prema naprijed citiranoj zakonskoj odredbi, obveza tuženika, kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja radi invalidnosti, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi, postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju invalidnosti i u ovisnosti o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja (Takav stav zauzet i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-850/2022-2 25. listopada 2022.).

20. Kada, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, tužitelj sudu nije predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja postojanja stvarne štete, u visini razmjernog iznosa mirovine, odnosno na okolnosti da li postoji razlika između iznosa invalidske mirovine, koju isplaćuje svom osiguraniku DŽ i pretpostavljenog iznosa mirovine, koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, pravilno je sud prvog stupnja zaključio, da tužitelj sudu nije dokazao visinu štete, koju bi mu tuženik za utuženo razdoblje eventualno bio dužan nadoknaditi u skladu sa odredbama članka 27. stavcima 2. i 3. ZOOP-a, pa je ispravno postupio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkom I. izreke prvostupanjske presude.

21. Stoga, žalbenim navodima tužitelja – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, smatrajući da je u konkretnom slučaju za primjenu mjerodavan ZMO, pozivajući se pri tome na odredbu članka 164. i odredbe drugih članaka ZMO-a, a ne ZOOP, koji propis da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio u ovoj pravnoj stvari, prigovarajući na taj način pogrešnoj primjeni materijalnog prava po sudu prvog stupnja, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tužitelj, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i u odnosu na koje žalbene prigovore je odgovoreno i obrazloženjem ove drugostupanjske odluke.

22. Prema tome, žalba tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

23. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tužitelja i u ovom dijelu, kojom se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

24. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

25. Nepobijani dio (točke I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 5. veljače 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac