Poslovni broj: Usž-3073/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice KL, državljanke Kirgiske Republike, s boravištem u [adresa], koju zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 60/1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2273/23-14 od 21. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2273/23-14 od 21. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/1281, URBROJ: 511-01-212-22-12 od 26. lipnja 2023. i priznanje azila u Republici Hrvatskoj (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 26. lipnja 2023. odbijen je zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da je dužna u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.
3. Tužiteljica žalbom pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je tijekom postupka propušteno primijeniti Direktivu 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te za sadržaj odobrene zaštite (preinačena), (SL L 337, 20. 12. 2011. – dalje: Direktiva 2011/95/EU). Navodi kako je cjelokupni teret dokazivanja u postupku prebačen na nju, dok je u skladu s Direktivom 2011/95/EU na tražitelju azila samo inicijalni teret, a tuženik je bio dužan utvrditi sve odlučne činjenice za donošenje odluke o zahtjevu. Ističe da iz obrazloženja presude nije jasno iz kojeg razloga je njezin iskaz ocijenjen nelogičnim i neuvjerljivim, a posebno jer sud nije uzeo u obzir niti jednu činjenicu koju je iznijela, sve izjave i dokumentacija su ocijenjeni nevjerodostojnima i nije se vodilo računa o njezinom položaju i osobnim okolnostima (podrijetlo, spol i dob). Smatra da je potpuno zanemaren i članak 4. stavak 4. Direktive 2011/95/EU. Ponovno iznosi svoje osobne podatke i sve činjenice slučaja, ističe da je u strahu od povratka u Kirgijsku Republiku jer je njezin suprug GL pripadnik nacionalne manjine – K, a njezina obitelj protivi se njihovoj vezi, pa strahuje da joj povratkom u zemlju podrijetla prijeti fizičko nasilje, a moguće i smrt. Ističe i da se tuženik tijekom postupka nije rukovodio važećim međunarodnim standardima o vrednovanju osnova za pružanje međunarodne zaštite jer u protivnom ne bi donio osporeno rješenje, a s obzirom na činjenice iznesene tijekom upravnog postupka. Navodi da nisu uzete u obzir niti službene smjernice Europske unije prilikom ispitivanja uvjeta u smislu članka 20. i članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15. i 127/17. – dalje: Zakon). Smatra da presudu nije moguće ispitati niti u pogledu odluke o vraćanju te da nisu navedeni ni razlozi za neprimjenu načela non refoulement. S obzirom na sve navedeno, smatra da bi vraćanjem u zemlju podrijetla bila izložena mogućnosti proganjanja, mučenja i zatvaranja. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS-a) Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Suprotno navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari. Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu na temelju priloženih dokaza, pa tako i uvida u spis poslovni broj: UsI-2272/23 koji se odnosi na zahtjev za međunarodnu zaštitu njezinog izvanbračnog supruga GL i navode tužiteljice iznesene u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne i u presudi citirane članke 20. i 21. Zakona. Upravni sud je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao valjano obrazloženje, ocjenjujući pri tome sve navode tužbe, koje navode tužiteljica ponovno u bitnome iznosi u žalbi.
8. U presudi prvostupanjskog suda navedeno je da zajednički život s osobom druge nacionalnosti nije razlog koji bi ukazivao na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje, imajući u vidu da prema izvješćima (koja se navode u obrazloženju osporenog rješenja) u Kirgiskoj Republici brak s nekirgistancima ne dovodi do osvete ili ubojstva.
9. S obzirom na izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i konkretne okolnosti tužiteljice, sud je, kao i tuženik, osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložena ozbiljnoj nepravdi, te je imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji i osobne okolnosti koje tužiteljica iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (protivljenje njezine obitelji braku s pripadnikom nacionalne manjine K), svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona. Valja reći da je o mjeri osiguranja iz točke 2. izreke osporenog rješenja odlučeno pravilnom primjenom članka 183. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 184. stavkom 1. i stavkom 3. Zakona o strancima („Narodne novine", 133/20., 114/22. i 151/22.).
10. S obzirom na podatke spisa, prema ocjeni ovoga Suda, prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika te je s obzirom na dokaze koje je iznijela tužiteljica u upravnom postupku (saslušana na zapisnik 13. listopada 2022.) pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. istog Zakona.
11. Tužiteljici se napominje da je prema članku 2. stavku 1. podstavku 3. Zakona, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta, između ostalih akta Europske unije, i Direktiva 2011/95/EU na koju se u žalbi tužiteljica poziva.
12. Naime, Zakon je usklađen s člankom 4. Direktive 2011/95/EU u odnosu na podjelu tereta dokazivanja između Ministarstva unutarnjih poslova, kao nadležnog tijela za provođenje postupka međunarodne zaštite i tražitelja međunarodne zaštite i s člankom 5. Direktive 2011/95/EU koji se odnosi na izbjeglice „sur place“ te je ograničena primjena navedenog načela u slučaju naknadnog zahtjeva kada je podnositelj prouzročio okolnosti isključivo s namjerom da mu se odobri zaštita. Nadalje, Zakon je usklađen s člankom 7. Direktive 2011/95/EU u odnosu na pružatelje zaštite u smislu da se procjena mogućnosti pružanja učinkovite zaštite temelji osobito na podacima smjernica Europske unije, definiran je pojam učinkovite zaštite, a također je izvršeno i usklađivanje i s člankom 21. Direktive 2011/95/EU te je definirano načelo direktnog i indirektnog non-refoulementa.
13. Člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016.) propisano je da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Iz navedenog proizlazi da za razliku od uredbe, koja se izravno primjenjuje u državama članicama nakon što stupi na snagu, direktiva se ne primjenjuje izravno, već se najprije mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva prije nego što postane primjenjiva u svakoj državi članici, a svaka (pojedina) država članica može u zakonu odrediti način na koji će se ta pravila primjenjivati.
14. Stoga tužiteljica pogrešno smatra da je u predmetnom slučaju trebalo izravno primijeniti Direktivu 2011/95/EU jer se direktive, u pravilu, izravno ne primjenjuju, dok je iz članka 2. Zakona razvidno da je isti usklađen s navedenom Direktivnom, posebno u odnosu na članak 4. i članak 21. Direktive 2011/95/EU na koje tužiteljica upire u žalbi.
15. Imajući na umu sve podatke spisa predmeta te članak 20. i članak 21. Zakona, tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava.
16. Kako je žalba odbijena, tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).
17. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 5. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković
