Poslovni broj: Usž-4147/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ŠS, [osobni identifikacijski broj], državljanina Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica Mira Pavić Peteh, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Miše & Pavić d.o.o., Zagreb, Prisavlje 8, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2857/24-6 od 20. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2857/24-6 od 20. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/5928, URBROJ: 511-01-212-24-14 od 8. svibnja 2024. te za odobravanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu tužitelju u Republici Hrvatskoj i za priznanje azila (točka I. izreke). Točkom II. izreke tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu, a u točki III. izreke presude tuženiku je naloženo da isplati opunomoćenici tužitelja Miri Pavić Peteh, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 8. svibnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da je dužan u roku od dvadeset dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

3. Tužitelj žalbom pobija zakonitost točke I. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je tijekom postupka propušteno primijeniti Direktivu 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te za sadržaj odobrene zaštite (preinačena), (SL L 337, 20.12.2011. - dalje: Direktiva 2011/95/EU). Navodi kako je cjelokupni teret dokazivanja u postupku prebačen na njega, dok je u skladu s navedenom Direktivom na tražitelju azila samo inicijalni teret, a tuženik je bio dužan utvrditi sve odlučne činjenice za donošenje odluke o zahtjevu. Ističe da iz obrazloženja presude nije jasno iz kojeg razloga je njegov iskaz ocijenjen nelogičnim i neuvjerljivim, a posebno jer sud nije uzeo u obzir niti jednu činjenicu koju je iznio, sve izjave i dokumentacija su ocijenjeni nevjerodostojnima i nije se vodilo računa o njegovom položaju i osobnim okolnostima (podrijetlo, spol i dob). Smatra da je potpuno zanemaren i članak 4. stavak 4. Direktive 2011/95/EU. Ističe da se tuženik tijekom postupka nije rukovodio važećim međunarodnim standardima o vrednovanju osnova za pružanje međunarodne zaštite jer u protivnom ne bi donio osporeno rješenje, a s obzirom na činjenice iznesene tijekom upravnog postupka. Navodi da nisu uzete u obzir niti službene smjernice Europske unije prilikom ispitivanja uvjeta u smislu članka 20. i članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23. – dalje: Zakon). Smatra da presudu nije moguće ispitati niti u pogledu odluke o vraćanju te da nisu navedeni ni razlozi za neprimjenu načela non refoulement. S obzirom na sve navedeno, smatra da bi vraćanjem u zemlju podrijetla bio izložen mogućnosti proganjanja, mučenja i zatvaranja. Predlaže poništiti točku I. izreke pobijane presude i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući točku I. izreke presude prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. - dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7. Naime, suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne i u presudi citirane članke 20. i 21. Zakona. Upravni sud je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao iscrpno obrazloženje, ocjenjujući pri tome sve navode tužbe, koje navode tužitelj ponovno u bitnome iznosi u žalbi.

8. S obzirom na podatke spisa, prema ocjeni ovoga Suda, prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika te je s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj u upravnom postupku (saslušan na zapisnik 13. veljače 2024) i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (tužitelj u zemlji podrijetla nije bio politički aktivna osoba niti se bavio antivladinim aktivizmom i nije privukao pažnju vlasti) niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. Zakona. S obzirom na izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i konkretne okolnosti tužitelja, sud je kao i tuženik, osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, te je imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji i osobne okolnosti koje tužitelj iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (eventualna mobilizacija), svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona.

9. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je o mjeri osiguranja iz točke 2. izreke osporenog rješenja odlučeno pravilnom primjenom članka 183. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 184. stavkom 1. i stavkom 3. Zakona o strancima („Narodne novine", 133/20., 114/22. i 151/22.)

10. Pri tome se tužitelju napominje da je prema članku 2. stavku 1. podstavku 3. Zakona, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta, između ostalih akata Europske unije, i Direktiva 2011/95/EU na koju se u žalbi tužitelj poziva.

11. Zakon je usklađen s člankom 4. Direktive 2011/95/EU u odnosu na podjelu tereta dokazivanja između Ministarstva unutarnjih poslova, kao nadležnog tijela za provođenje postupka međunarodne zaštite i tražitelja međunarodne zaštite i s člankom 5. Direktive 2011/95/EU koji se odnosi na izbjeglice „sur place“ te je ograničena primjena navedenog načela u slučaju naknadnog zahtjeva kada je podnositelj prouzročio okolnosti isključivo s namjerom da mu se odobri zaštita. Nadalje, Zakon usklađen je s člankom 7. Direktive 2011/95/EU u odnosu na pružatelje zaštite u smislu da se procjena mogućnosti pružanja učinkovite zaštite temelji osobito na podacima smjernica Europske unije, definiran je pojam učinkovite zaštite, a također je izvršeno i usklađivanje s člankom 21. Direktive 2011/95/EU te je definirano načelo direktnog i indirektnog non-refoulementa.

12. Člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016.) propisano je da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Iz navedenog proizlazi da za razliku od uredbe, koja se izravno primjenjuje u državama članicama nakon što stupi na snagu, direktiva se ne primjenjuje izravno, već se najprije mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva prije nego što postane primjenjiva u svakoj državi članici, a svaka (pojedina) država članica može u zakonu odrediti način na koji će se ta pravila primjenjivati.

13. Stoga tužitelj pogrešno smatra da je u predmetnom slučaju trebalo izravno primijeniti Direktivu 2011/95/EU jer se direktive, u pravilu, izravno ne primjenjuju, dok je iz članka 2. Zakona razvidno da je isti usklađen s navedenom Direktivom, posebno u odnosu na članak 4. i članak 21. Direktive 2011/95/EU na koje tužitelj upire u žalbi.

14. Imajući na umu sve podatke spisa predmeta te članak 20. i članak 21. Zakona, tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava.

15. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

16. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković