Poslovni broj: UsII-216/2024-7
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] protiv tuženika Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, OIB: 54882480048, Savska cesta 41/XIV, Zagreb, radi tržišnog natjecanja, na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika klasa: UP/I- 034-03/24-03/018, urbroj: 580-10/146-2024-002 od 6. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I-034- 03/24-03/018, urbroj: 580-10/146-2024-002 od 6. rujna 2024. odbačena je inicijativa tužitelja za pokretanje postupka po službenoj dužnosti.
2. Tužitelj u cijelosti osporava rješenje tuženika radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je na pravnom temelju članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja ("Narodne novine", broj: 79/09., 80/13., 41/21., 155/23. – dalje: ZZTN) jedinica lokalne samouprave poduzetnik koji djeluje na tržištu izravno, na način da uvodi na tržište poslovnog subjekta kao prinudnog upravitelja nekretninama. Iz navedenih razloga predlaže da se poništi rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je nadležan za provedbu ZZTN-a, a koji Zakon se primjenjuje na sve oblike sprječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja od strane poduzetnika na teritoriju Republike Hrvatske ili izvan teritorija Republike Hrvatske, ako imaju učinak na Republiku Hrvatsku. Navedeno iz razloga što se propisi tržišnog natjecanja primjenjuju isključivo na poduzetnike, odnosno gospodarske entitete koji obavljaju gospodarsku djelatnost. S obzirom na navedeno, u konkretnoj upravnoj stvari na temelju dostavljene dokumentacije i utvrđenog činjeničnog stanja, proizlazi da, obzirom da poslove imenovanja prinudnog upravitelja za one nekretnine čiji suvlasnici nisu osigurali upravljanje u smislu odredbi Zakona o vlasništvu, jedinice lokalne samouprave obavljaju u okviru svog samoupravnog djelovanja, ne mogu se smatrati poduzetnikom u smislu propisa o zaštiti tržišnog natjecanja pa stoga njihovo postupanje ne može biti predmetom utvrđivanja sprječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja u postupku pred tuženikom. Tuženik iz navedenih razloga predlaže da se tužba odbije.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Odlučujući o osnovanosti tužbe u granicama tužbenog zahtjeva, pri čemu Sud nije vezan razlozima tužbe, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 47. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/2024. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da je osporeno rješenje tuženika u cijelosti zakonito. 6. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tuženiku inicijativu protiv više gradova navodeći da nisu riješili prigovore podnesene od strane tužitelja, u za to propisanom roku temeljem članka 122. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21.) te s tim u vezi navodi da su jedinice lokalne samouprave nezakonito pogodovale određenim tvrtkama na način da su ih odredile za prinudnog upravitelja bez provođenja javnog natječaja. Na opisani način, prema mišljenju tužitelja došlo je do povrede članka 378. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te temeljem članka 385. stavka 1. navedenog Zakona.
7. Odredbom članka 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96. – 94/17. – dalje: ZV) prinudnog upravitelja, odnosno fizičku ili pravnu osobu koja će obavljati poslove uprave nekretninom jedinice lokalne samouprave su dužne odrediti za one nekretnine čiji vlasnici nisu osigurali upravljanje nekretninom u roku iz članka 384. ZV-a. Odluka jedinice lokalne samouprave o postavljanju prinudnog upravitelja zamjenjuje odluku suvlasnika o imenovanju upravitelja, a ovlasti upravitelja prestaju kada suvlasnici nekretnine sklope međuvlasnički ugovor i ugovor s nekim drugim upraviteljem, što znači da prinudni upravitelj prestaje obavljati poslove upravljanja zgradom kada ga suvlasnici obavijeste o sklapanju međuvlasničkog ugovora i određivanju upravitelja zgrade.
8. Dakle, sukladno citiranoj odredbi Zakona o vlasništvu imenovanje prinudnog upravitelja spada u samoupravni djelokrug jedinica lokalne samouprave. Istovjetno i ovaj Sud u odluci, poslovni broj: UsII-127/23-6 od 10. siječnja 2024.
9. Prema članku 78. stavku 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine", broj: 33/01. – 144/20.) nadzor zakonitosti rada predstavničkog tijela obavlja tijelo državne uprave nadležno za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Slijedom citiranih zakonskih odredbi pravilno je zaključio tuženik da se u konkretnom slučaju radi o materiji utvrđenoj posebnim propisima za čiju primjenu i nadzor nije nadležan tuženik.
10. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud ocjenjuje zakonitim rješenje tuženika te nalazi da tim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
11. Trebalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 5. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
