Broj: Ppž-9571/2023

Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. CL, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okr. CL podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 9. listopada 2023., broj: 70 Pp-4531/2022-18, u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. CL i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. CL je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 eura (sedamdeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 9. listopada 2023., broj: 70 Pp-4531/2022-18 proglašen je krivim okr. CL da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 920,00 eura/6.931,74 kuna, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.1. Istom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova prekršajnog postupka 65,00 eura/489,74 kuna.

2. Protiv te presude okr. CL putem braniteljice odvjetnice Marijane Tomić podnio je žalbu iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žalitelj u žalbi uvodno naznačuje da žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba postupka, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala, pa se ova žalbena tvrdnja niti nije mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom.

6. U odnosu na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje okrivljenik, u bitnom, navodi da ga je prvostupanjski sud proglasio krivim isključivo na temelju iskaza oštećenice, ignorirajući pritom u cijelosti njegovu obranu, odnosno da je proglašen krivim unatoč očiglednom nedostatku dokaza, a imajući u vidu da su iskaz oštećenice i obrana okrivljenika proturječni u bitnim elementima. Ističe da se iskaz oštećenice ne može smatrati vjerodostojnim s obzirom da je zainteresirana za sudjelovanje u postupku jer je upravo njezinom inicijativom došlo do vođenja ovog postupka. Žalbom se navodi da je u nedostatku bilo kakvih dokaza, osim iskaza oštećenice koja je izravno zainteresirana za ovaj postupak, sud odlučio otkloniti obranu okrivljenika isključivo temeljem navodnog držanja okrivljenika u postupku, neživotno ignorirajući činjenicu da sudski postupci, a posebno kazneni i prekršajni, kod stranaka predstavljaju stresnu situaciju. Nadalje, okrivljenik se poziva na Izvješće Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb od 3. srpnja 2023. u kojem predmetni događaj nije opisan na način kako je opisan u činjeničnom opisu pobijane presude, već se može iščitati kako oštećenica i okrivljenik nemaju nikakvih problema. Konačno, ukazuje se na relevantnu sudsku praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenu u odluci od 27. svibnja 2021. broj U-III-3132/2018, prema okrivljeniku, u gotovo istovjetnoj situaciji u kojoj okrivljenika jedino tereti iskaz oštećenika.

7. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio izvedene dokaze i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Iz sadržaja pobijane presude razvidno je da je zaključak o prekršajnoj odgovornosti okrivljenika temeljen na iskazu svjedokinje ošt. PL, provedenog suočenja između okrivljenika i oštećenice, uz otklon obrane okrivljenika. U odnosu na žalbene navode da je sud okrivljenika proglasio krivim samo i isključivo na temelju iskaza ošt. svjedokinje PL treba navesti da je obiteljsko nasilje pojava koja se u većini slučajeva događa u intimnom okruženju, kada su članovi obitelji sami i bez prisutnosti potencijalnih nezainteresiranih svjedoka-očevidaca, a prvostupanjski sud nije našao da bi ošt. GL iskazivala neobjektivno s isključivom svrhom da lažno tereti i našteti okrivljeniku te istinitost njezina iskaza u postupku nije dovedena u sumnju nikakvim činjenicama koje bi upućivale na razloge i motive radi kojih bi bezrazložno neistinito teretila okrivljenika. Naime, kada se odluka o krivnji ne bi mogla temeljiti na iskazu žrtve u obiteljskom nasilju, tada bi rijetko koji počinitelj bio proglašen krivim, upravo zbog činjenice da u većini slučajeva nema nazočnosti nezainteresiranih svjedoka.

7.1. Osim navedenog, neosnovano i proturječno samom sebi iznosi okrivljenik tvrdnju „kako je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim isključivo na temelju iskaza oštećenice, ignorirajući pritom u cijelosti obranu okrivljenika“, a potom „okrivljenika se proglašava krivim isključivo temeljem arbitrarne odluke suda o držanju okrivljenika za vrijeme postupka“ (suočenja). Dakle i sam okrivljenik u žalbi, iako navodi da je proglašen krivim isključivo na temelju iskaza oštećenice, navodi da sud odluku o krivnji donosi i na temelju provedenog suočenja. U odnosu na suočenje napominje se da je smisao suočenja kontradiktorno sučeljavanje ispitanika u odnosu na važne činjenice oko kojih se ispitanici ne slažu, a nije smisao u ponovnom ispitivanju. Nadalje, pri suočenju se osim sadržaja iskaza ocjenjuje i držanje tijela, geste, promjene izgleda i slično (govor tijela) što je upravo bitno za ocjenu vjerodostojnosti ispitanika. Zbog toga se ne dovodi u pitanje suočenje provedeno između okrivljenika i oštećenice jer način na koji je provedeno, uz analizu istog, dovodi do pravilnog zaključka o vjerodostojnosti ispitanika, a u konačnici i o krivnji žalitelja. Činjenica da sudski postupci kod stranaka predstavljaju stresnu situaciju jednako se odnosi na oštećenicu kao na okrivljenika i ne može cijeniti samo u korist okrivljenika, kako se to sugerira žalbom. Stoga je, prema obrazloženju pobijane presude, provedenim suočenjem prvostupanjski sud dodatno učvrstio svoj zaključak o vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Neosnovano okrivljenik smatra da sud u cijelosti ignorira njegovu obranu, budući da je sud nije ignorirao, nego ju nije prihvatio, smatrajući je neuvjerljivom i danom u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti, o čemu je iznio dostatne razloge u t. 14. pobijane presude.

7.2. Pogrešno okrivljenik smatra da se odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2021. broj U-III-3132/2018, odnosi na gotovo istovjetnu situaciji u kojoj okrivljenika jedino tereti iskaz oštećenika. Naime, Ustavni sud je utvrdio da je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, s aspekta nedostatno obrazložene osuđujuće presude, a ne zato što okrivljenika jedino tereti iskaz oštećenika, a u ovom predmetu prvostupanjski je sud je, po ocjeni ovog suda, dao valjane i jasne razloge osuđujuće presude.

8. Osnovano okrivljenik smatra, žaleći se zbog izrečene novčane kazne da mu sud nije mogao cijeniti otegotnim emotivne posljedice nastale kod oštećenice, budući da upravo prouzročenje straha i uznemirenosti čine konstitutivni element prekršaja nasilja u obitelji. Jednako tako sud nije mogao cijeniti dosadašnju osuđivanost okrivljenika jer dokaz uvidom u potvrdu prekršajne evidencije za okrivljenika nije izveden u postupku. Međutim, iako sud navodi da na strani okrivljenika prilikom odmjere vrste i mjere kazne cijeni otegotnim navedene okolnosti, iz vrste i visine izrečene kazne razvidno je da otegotne okolnosti u stvarnosti nisu ni cijenjene.

8.1. Za prekršaj iz č. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kao kvalificirani oblik osnovnog prekršaja iz čl. 22. st. 1. istog Zakona, počinjenog u nazočnosti djeteta, u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana novčana kazna od najmanje 7.000,00 kuna (do zakonskog maksimuma 50.000,00 kuna) ili kazna zatvora u trajanju najmanje 45 dana, pa izrečena novčana kazna 920,00 eura (6.931,74 kuna) predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i novčanu kaznu izrečenu u zakonom propisanom posebnom minimumu za predmetni prekršaj.

8.2. Prvostupanjski sud vodio je računa da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 57/22., 88/22.), 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ br. 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži minimum (920,00 eura) novčane kazne, te je okrivljeniku izrekao novčanu kaznu prema tom Zakonu, kao najblažem za okrivljenika, na temelju odredbi čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona.

8.3. Iz navedenih razloga, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije previsoka te je primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, a budući da nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika, nema mjesta primjeni odredbi o ublažavanju kazne.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (izraženo u eurima prema fiksnom tečaju valute), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Okrivljenik je zaposlen, ostvaruje redovna primanja i ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. veljače 2025.

Zapisničarka :

Predsjednica vijeća:

Koraljka Polak Medaković, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu, oštećenicu i tužitelja.