Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-128/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja TH, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], mlt. ŠH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i mlt. DH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupani po majci i zakonskoj zastupnici TH, koju zastupa punomoćnik Marko Dumančić, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffreisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, zastupan po punomoćniku Branimiru Iveković, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 3. prosinca 2024. u nazočnosti I-tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Sanjina Piljić, odvjetnika u Vukovaru i zamjenika punomoćnika tuženika Stjepka Medved, odvjetnika u Valpovu, dana 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 528-50- 3120696, sklopljenog dana 28. listopada 2005. godine, koji glasi:,, ...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljima TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], mit. ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 425,46 EUR (četiristodvadesetpeteuračetrdesetšestcenti), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svako mjesečni preplaćeni iznos počevši od izvršene uplate do dana uplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., a od 1, siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 6,24 EUR od 30.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 6,13 EUR od 31.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od 31.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,15 EUR od 29.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od 31.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 5,94 EUR od 30.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,62 EUR od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,61 EUR od 30.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,37 EUR od 31.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,27 EUR od 31.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,24 EUR od 30.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,71 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,21 EUR od 30.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,58 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,43 EUR od 28.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,82 EUR od 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,63 EUR od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,18 EUR od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,79 EUR od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,61 EUR od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,47 EUR od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,23 EUR od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,92 EUR od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,84 EUR od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,64 EUR od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,35 EUR od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,31 EUR od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,01 EUR od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,82 EUR od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,17 EUR od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,76 EUR od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,84 EUR od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,41 EUR od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,92 EUR od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,01 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,18 EUR od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,51 EUR od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,30 EUR od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,82 EUR od 31.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,51 EUR od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,70 EUR od 31.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,38 EUR od 30.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,40 EUR od 31.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,81 EUR od 31.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,22 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 4,62 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3,89 EUR od 29.12.2011. godine do isplate,

kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 1.191,99 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana 5. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se prigovor radi prijeboja.

Obrazloženje

1. Pok. prednik tužitelja FH podnio je dana 12.lipnja 2019. tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužitelja u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom dana 28. listopada 2005. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50- 3120696, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.540,56 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika., a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50% godišnje. Tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,50% jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a time je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Navedenim promjenama kamatne stope, mijenjao se dužni iznos mjesečnog anuiteta, a čime je tužitelj temeljem razlike u kamati preplatio mjesečne anuitete. Dio odredbe u članku 2. predmetnog Ugovora, koji se odnose na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika je ništetan. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od dana 13. lipnja 2014. godine, pod brojem: Pž-7129/13-4, na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama sadržanim kao i u kreditu tužitelja, zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, a prema tome i ništetne. Točnije, istom presudom utvrđeno je:“... potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1 izreke, kojim se utvrđuje da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima koriste nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Također je naveo kako se pojedini potrošači u slučaju da sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Kako prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedena presuda u ovom slučaju odnosi i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, a dio odredbe članka 4. predmetnog ugovora, imaju se smatrati ništetnima. Također je odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena određena, odnosno odrediva. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila niti određena niti odrediva, te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu sadržano u članku 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11). Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Tuženik, niti na jedan način nije informirao tužitelja na koji je način mijenjao kamatnu stopu, osim u Ugovoru navedenim Odlukama o kamatnim stopama kreditora. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-a. Navedena odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, zbog čega je kamata postala promjenjiv, neizvjestan i nepredvidiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravni položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da se presuda Visokog trgovačkog suda, kojom je promjena kamatne stope u potrošačkim ugovorima, utvrđena ništetnom, odnosi i na predmetni ugovorni odnos između ovdje ugovornih strana, tako tužitelj sukladno važećem dijelu ugovorne odredbe članka 2. Ugovora, potražuje razliku preplaćenog iznosa kamata, između ugovorene kamate i svake promjene kamate mijenjane odlukom tuženika. Tužitelj nije imao mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže. S toga će tužitelj postaviti precizan tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstvene-financijske struke, sve sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP pa se predlaže sudu donijeti slijedeće rješenje:

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana za sud i tužitelja dostavi sljedeću dokumentaciju:

- podatak o visini kamatne stope od početka otplate kredita pa do isplate Ugovora o kreditu, te podatak o visini mjesečnog anuiteta u odnosu na kamatnu stopu;

- plan otplate kredita od početka otplatepa do isplate Ugovora o kreditu, koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i u kunama;

- specifikaciju uplata po kreditu, iz koje je vidljiv iznos svakog uplaćenog anuiteta razdijeljenog na iznos kamate i glavnice, sve izraženo u CHF i kunama;

- obavijest o svim promjenama kamatne stope;

- podatke o načinu izračuna konverzije i dobivenim iznosima te drugu dokumentaciju koja je vještaku potrebna za izradu nalaza i mišljenja.

Nadalje, predlaže se da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu : I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 528- 50- 3120696, sklopljenog dana 28. listopada 2005. godine, koji glasi: „ ...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. “

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISEN BANK D.D., Zagreb Petrinjska 59, OIB53056966535, tužitelju IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti iznos koji će biti specificiran nakon što bude udovoljeno rješenju kojim se tuženik poziva na dostavu dokumentacije i nakon provođenja vještačenja po toj dokumentaciji, s pripadajućim zateznim kamatama, u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 01. siječnja tekuće godineza prethodnu godinu pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISEN BANK D.D., Zagreb Petrinjska 59, OIB 53056966535, tužitelju IH iz [adresa], OIB83386558959naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu iz Tužbe u cijelosti te osporava Tužiteljeve navode iz Tužbe kako slijedi. Navodi da je netočna tvrdnja Tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku Tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kriteriji su bili jasno definirani, a što i sam Tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Naime, kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada Tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (dalje: "ZOO") i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (na koje se Tužitelj poziva u Tužbi), utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Izrekom navedene presude utvrđeno je da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne. Premda se u čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 do 56/13 (dalje: "ZZP") navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to niti u kojem slučaju ne znači da se gore navede izreka presude poslovni broj P-1401/12 može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu. Naime, premda se u izreci gore navedene presude navodi kako je Tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu. Tuženik na ovdje navedene okolnosti ne predlaže nikakve dokaze niti dostavlja potrebnu dokumentaciju. Osim toga, gore navedenom presudom P- 1401/12, nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je Tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane Tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Kada bi se tužbeni zahtjev iz Tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, kako gore navedenih presuda tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14, kojom je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Pored toga, nije uopće sporno da Tužitelj i Tuženik prilikom sklapanja Ugovara o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je Tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu Tužbe. Kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, Tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu. Nastavno na navedeno, očito je da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u Tužbi, budući da je isti u suprotnosti kako s voljom Tužitelja i Tuženika prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu, tako i sa samom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, kako je to niže detaljnije objašnjeno. Promjena kamatne stope Tužitelju nije posljedica Tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Tuženik je u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa Tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik se prilikom promjena kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog Tužitelja i njegovoj poslovnoj politici. Te promjene Tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji. Kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope su slijedeći:

- kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu;

-kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva;

-svoj položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu.

Gore navedene kriterije je Tuženik primjenjivao na način da je koristio sljedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjena kamatne između ostalog vezano i za Ugovor o kreditu;

-6-mjesečnog Libor-a za CHF;

-10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS)1;

-6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima.

Gore navedene promjene kamatne stope su vršene u cijelosti u skladu s promjenama gore navedenih tržišnih parametara, što se u konkretnom slučaju može lako utvrditi i ispitati.

Dokaz: financijsko vještačenje na okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje Ugovora o kreditu u kontekstu promjene kamatne stope;

1 Kreditni derivat kojim se za određenu premiju kupoprodaje rizik izdavatelja. CDS predstavlja sredstvo osiguranja vjerovnika od nemogućnosti isplate dugovanja od strane dužnika. Iznos premije je ovisan o stupnju rizika i mijenja se razmjerno promjeni istog.

Nastavno na sve navedeno u točki 1. i točki 2. ovog Odgovora na Tužbu, u konkretnom slučaju je potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima Tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. Štoviše, sama primjena i promjene kamatne stope su izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati.

Da je tome tako, jasno govori i obrazloženje gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. Tuženik je jasno i precizno odredio kriterije i parametre - samo ne u Ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom o kreditu - jasno je kako je promjena kamatne stope bila ugovorena na jasan i jasno izražen način. Kada bi sud bio drugačijeg stajališta, ispalo bi da opći uvjeti nemaju istu pravnu snagu kao i sam ugovor, a što bi bilo očito suprotno čl. 295. ZOO-a.

Neurednost Tužbe:a) Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa koji nije ničim preciziran ili obrazložen. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz Tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)".Tuženik u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio Tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na Tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. b) Tuženik ističe i kako nema nikakvih osnova za donošenje rješenja kojim bi se Tuženiku nalagalo dostaviti dokumentaciju, budući da je teret dokaza u tom smislu upravo na Tužitelju koji bi sam trebao znati kada i u kojim iznosima je izvršavao uplate. Osim toga, ne postoje niti pretpostavke za stupnjevitu tužbu jer Tužitelj nije dokazao da je na odgovarajući način i pravovremeno pokušao doći do dokumentacije postojanje koje je njegov teret dokazivanja. Potpuno je neosnovana tvrdnja Tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav Tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je Tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je Tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemniziorana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati Tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P- 1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik isto tako ovim putem naglašava kako je Tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je Tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Sam Tužitelj niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev. Čak i kada bi se utvrdila ništetnost valutne klauzule, trebali bi se postići ravnotežu na način da se odrede tržišne kamatne stope na kune, a ne one kako se to predlaže u Tužbi jer je u suprotnome jedna ugovorna strana uvelike oštećena. Dakle, dolazi do apsurdne situacije da se jedna nepravda zamjenjuje drugom, što definitivno nije u skladu s osnovnim načelima prava. Uz sve gore navedeno, Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena vještaku nalazi da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od one početno ugovorene i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog koji je bio na snazi u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike koja je nastala u slučaju da je tečaj CHF bio manji od onog početno ugovorenog i u slučaju da je kamatne stopa bila manja od one početno ugovorene s zahtjevom koji u ovom postupku ističe Tužitelj. Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 12. lipnja 2016. godine. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije Tužbu u tom dijelu. Podredno, Tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 12. lipnja 2014. godine. Tuženik ovim putem ističe prigovor zastare od 3 godine u pogledu kamata kako na razdoblje koje je prethodilo navodnom prekidu zastare podnošenjem tužbe u predmetu potrošač, tako i na cjelokupno razdoblje unutar kojeg Tužitelj potražuje utužene iznose. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da Tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je Tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti Tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO). S obzirom na sve navedeno u ovom odgovoru na Tužbu, Tuženik predlaže da nadležni sud donese sljedeću presudu:

1.Odbija se tužbeni zahtjevi iz Tužbe kao neosnovan.

2. Nalaže se Tužitelju da Tuženiku naknadi sveukupni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-2492/2019-14- od 21.listopada 2021. (stranica 137 spisa) utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog smrti tužitelja, koji postupak će se nastaviti kad nasljednik ili staratelj ostavštine preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učini, temeljem odredbe čl.212.st.1.t.1. ZPP i čl.215.st.1. ZPP (stranica137 spisa).

4. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-2492/2019-17 od 25.srpnaj 2022. (stranica 143 spisa) određen je nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari,te pozvani nasljednici iza pokojnog tužitelja FH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], TH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], supruga ostavitelja, BH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sin ostavitelja, mldb. ŠH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kći ostavitelja i mldb. DH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sin ostavitelja, zastupani po majci i zakonskoj zastupnici TH, da preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari.

5. Zakonski nasljednici iza pokojnog tužitelja TH, mldb. ŠH po majci i zakonskoj zastupnici TH i DH, preuzeli su parnični postupak u ovoj pravnoj stvari iza pok. tužitelja (stranica 149,179 spisa),dok je nasljednik BH,sin tužitelja u pisanoj izjavi od 24.siječnaj 2024. se očitovao da ne želi preuzeti parnični postupka iza pok. tužitelja (stranica 179 spisa).

6. U pisanom podnesku od 25. listopada 2024. (stranica 211 spisa) tužitelji po punomoćniku navodi da na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka nemaju primjedbi.,te da sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku tužitelji označavaju vrijednost spora na iznos od 425,46 EUR te ujedno postavljaju određeni tužbeni zahtjev,te predlažu da sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 528- 50- 3120696, sklopljenog dana 28. listopada 2005. godine, koji glasi:,, ...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. [adresa], OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljima TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], mit. ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 425,46 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svako mjesečni preplaćeni iznos počevši od izvršene uplate do dana uplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2013.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., a od 1, siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 6,24 EUR od 30.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 6,13 EUR od 31.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od 31.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,15 EUR od 29.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od 31.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 5,94 EUR od 30.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,62 EUR od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,61 EUR od 30.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,37 EUR od 31.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,27 EUR od 31.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,24 EUR od 30.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,71 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,21 EUR od 30.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,58 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,43 EUR od 28.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,82 EUR od 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,63 EUR od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,18 EUR od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,79 EUR od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,61 EUR od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,47 EUR od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,23 EUR od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,92 EUR od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,84 EUR od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,64 EUR od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,35 EUR od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,31 EUR od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,01 EUR od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,82 EUR od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,17 EUR od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,76 EUR od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,84 EUR od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,41 EUR od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,92 EUR od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,01 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,18 EUR od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,51 EUR od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,30 EUR od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,82 EUR od 31.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,51 EUR od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,70 EUR od 31.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,38 EUR od 30.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,40 EUR od 31.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,81 EUR od 31.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,22 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 4,62 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3,89 EUR od 29.12.2011. godine do isplate,

kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazí na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

7. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Informativni izračun efektivne kamatne stope, Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom, Izvadak iz matice umrlih, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o., saslušan vještak financijsko - knjigovodstvene struke, te proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

8. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenoj osnovi.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-3120696 (stranica 7 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 28.listopada 2005. godine između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita IH, iz [adresa] i kao davatelja osiguranja.

Navedenim ugovorom tuženik je sada pok. tužitelju odobrio kredit u iznosu od 17.540,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1).

Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1). Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, i obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu), koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora.

Namjena kredita je kupnja automobila (čl. 6 ugovora).

Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 28.veljače 2006. godine. Kredit se otplaćuje u korist računa banke navedenog u ugovoru. Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.

10. Nije sporno da je navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku.

11. Tužiteljica TH, izjavila je saslušana u svojstvu stranke da je sada pok. tužitelj TH FH njezin suprug, da je imao podignut kredit kod Raiffeisenbanke, međutim ona nije išla s njim kada je išao podizati kredit s obzirom da je imala dijete starosti dva mjeseca tj. mlt. DH koji je sada u dobi od 19 godina. Suprugu su trebala sredstva za kupovinu osobnog automobila. Suprug je podigao kredit i sa tim sredstvima kupio automobil, te je taj automobil korišten za potrebe njihove obitelji. Suprug je po struci bio inžinjer građevinarstva zaposlen u tvrtci Emanita u Vinkovcima, na radnom mjestu šef projektnog ureda. Nije imao privatnu firmu niti obrt. Suprug joj nije ništa posebno govorio o tom kreditu već da je kredit dobio i da će kupiti automobil. Kada su počele rasti rate kredita, suprug je bio iznenađen te nije očekivao rast rata kredita. Misli da je suprug kredit otplatio, ali se ne može svega sjetiti. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li joj je poznato zašto se suprug odlučio na promjenjivu kamatnu stopu, tužiteljica izjavila da joj to nije poznato. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li se suprug raspitivao kod drugih banaka za podizanje kredita, tužiteljica je izjavila da ne zna te da je to bilo davno. Njezin pok. suprug kada je rata kredita povišena se ljutio kao i svi drugi. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li joj je poznato što je u banci pojašnjeno njezinom suprugu vezano za promjenjivu kamatnu stopu, tužiteljica je izjavila da ne zna. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika kada su počeli rasti anuiteti dali se suprug raspitivao u banci o razlozima promjene kamatne stope, tužiteljica je izjavila da ne zna. Tužiteljica je izjavila da je mlt. ŠH sada u dobi od 11 godina i ona je njezin zakonski zastupnik, a DH je sada u dobi od 19 godina. Njezinom sada pok. suprugu je bilo tegobno otplaćivati taj kredit s obzirom da je ona bila jedno vrijeme na porodiljnom dopustu. Rate kredita su rasle a oni su imali obavezu uzdržavanja tada dvoje djece(stranica 225 spisa).

12. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene Financije LB d.o.o. koji je dao pisani nalaz i mišljenje u kojem je naveo:

Tijekom otplate kredita, kamata je plaćena više radi promjena kamatnih stopa, u iznosu od ukupno 3.205,61 HRK, odnosno 425,46 EUR. Tijekom otplate kredita kamatna stopa nije nikada bila manja od prvougovorene pa nije bilo niti negativnih stavki razlike kamata.

Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 7.377,68 HRK, odnosno 979,19 EUR.

Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, platio više tečajna razlika bi iznosila 9.975,71 HRK, odnosno 1.324,00 EUR, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 2.598,03 HRK, odnosno 344,81 EUR.

Tužitelj je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa i promjena tečaja za CHF anuitete platio u većem iznosu od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena kamatne stope i tečaja, uključujući i negativne razlike kamata i tečajne razlike, u ukupnom iznosu od 10.583,29 HRK, odnosno 1.404,65 EUR.

12.1. Stalni sudski vještak Lidija Balog iz Financije LB d.o.o. saslušana na ročištu kod suda je izjavila da je na traženje suda dala pisani nalaz i mišljenje kojim je udovoljila zadatku vještačenja, tj. dala je izračun preplaćenih iznosa po osnovu povećanja kamatne stope po predmetnom ugovoru o kreditu u odnosu na početno ugovorno, a također je dala izračun tečajne razlike. Tijekom otplate kredita kamata nije bila niža od početno ugovorene, a tečaj je u pojedinim razdobljima bio niži od početno ugovorenog, te izračun tečajne razlike sa uključenim negativnim stavkama iznosi 7.377,67 kuna odnosno 979,19 eura. Vještak je izjavila da prema predmetnom ugovoru o kreditu ugovoreno je plaćanje anuiteta u protuvrijednosti kune, po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća anuiteta, te na taj dan banka anuitet preračunava u kune (stranica 214 spisa).

13. Odredbom čl.103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Odredbom čl.105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora,ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

15. Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

16. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je predniku tužitelja na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, te je s obzirom na navedeno predniku tužitelja kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.

17. Glede dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud navedeni dokazni prijedlog nije prihvatio s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.). Za napomenuti je da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženika (stranica 149 spisa).

18. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

19. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

20. Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

21. Točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene po kolektivnoj tužbi broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je tužena banka u razdoblju od 01.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008.godine povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

22. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, o predmetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj predmetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi.

23. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

24. Odredbom čl.104 ZOO/91 (čl. 323. ZOO/05), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. S obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno u ovoj pravnoj stvari da je u konkretnom slučaju po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi preplaćeno tuženiku ukupno iznos od 425,46 EUR, to je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljima navedeni iznos, sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.214 ZOO/91; čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdobljr Ugovora o kreditu u kontekstu promjene kamatne stope (stranica 24 spisa) - je neutemeljen, jer navedeni parametri nisu ugovoreni predmetnim ugovorom o kreditu.

27. Tuženik je naveo da ističe prigovor prijeboja razlike kada su kamata i tečaj bili niži od početno ugovorenog (stranica 27,149,176 spisa) Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko - knjigovodstvene struke utvrđeno je da u konkretnom slučaju tijekom otplate kredita kamatna stopa nije nikada bila manja od prvougovorene te nije bilo niti negativne razlike kamata, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 344,81 EUR. U svezi navedenog za navesti je u ovoj pravnoj stvari da tuženik nije specificirao iznos tražbine koji stavlja u prijeboj,te je također za navesti da navedeni prigovor radi prijeboja nije niti osnovan jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj. U konkretnom slučaju tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi,te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO),pri čemu se napominje da se restitucijski zahtjev u ovom postupku temelji na pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite u kojem je utvrđeno da su tužena i ostale banke povrijedile prava potrošača tj. u tom postupku je upravo potrošačima a ne bankama pružena pravna zaštita od nezakonitih postupanja prilikom sklapanja ugovora o kreditu vezanih uz valutu CHF. Stoga, je sud prigovor odbio a kako je to navedeno u izreci (Županijski sud u Varaždinu broj Gž-1216/2021-5 od 5.svibnja 2022.,Županijski sud u Vukovaru broj Gž-240/2023-3 od 26.listopada 2023.).

28. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl.392 ZOO/91;čl. 245.s.t.1. ZOO/05) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12,dakle nakon 13. lipnja 2014. godine a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 12.lipnja 2019.godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

28.2. Za navesti je da je sada pok. prednik tužitelja u tužbi postavio tužbeni zahtjev za isplatu pozivom na odredbu čl.186.st.3. ZPP, koji će specificirati nakon što tuženik dostavi financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju glede predmetnog ugovora o kreditu, te po provedenom vještačenju na osnovu navedene dokumentacije. Tužitelji po punomoćniku u pisanom podnesku od 25. listopada 2024. (stranica 211 spisa) specificirali su tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, pri čemu su iz iste činjenične osnove zahtijevali novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da su tužitelji o egzaktnoj visini svoje tražbine mogli saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP), kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155. ZPP).

29.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.191,99 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 50 bodova, sastav pisanog podnesaka od 25.10.2024. (Tbr.8.t.1.) 50 bodova i 16.10.2023. (Tbr.8.t.4.) 12,5 bodova, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 10.10.2023. (Tbr.9.t.1.)50 bodova,,25.01.2024. (Tbr.9.t.1.) 50 bodova,06.11.2024. (Tbr.9.t.1.) 50 bodova i 03.12.2024. (Tbr.9.t.1.) 50 bodova, uz primjenu Tbr. 40, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR, kao i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR. Tužiteljima ne pripada zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR s obzirom da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“.

30. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 5. veljače 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika