Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-36/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja u zamjeni HN, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Marijana Belčića u Osijeku, po objavi 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 735270, sklopljenog 14. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog 16. lipnja 2005. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU- 684/05, u dijelu odredbe koji glasi:

“…u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti tužitelju PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], po osnovi preplaćenih kamata iznos od 342,98 € (slovima: tristo četrdeset dva eura devedeset osam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 5,68 EUR tekućom od 15.06.2008.

- 4,15 EUR tekućom od 15.07.2008.

- 5,51 EUR tekućom od 15.08.2008.

- 5,61 EUR tekućom od 15.09.2008.

- 2,41 EUR tekućom od 15.10.2008.

- 5,25 EUR tekućom od 15.11.2008.

- 3,83 EUR tekućom od 15.12.2008.

- 5,07 EUR tekućom od 15.01.2009.

- 7,97 EUR tekućom od 15.02.2009.

- 7,72 EUR tekućom od 15.03.2009.

- 11,27 EUR tekućom od 15.04.2009.

- 7,46 EUR tekućom od 15.05.2009.

- 9,96 EUR tekućom od 15.06.2009.

- 5,75 EUR tekućom od 15.07.2009.

- 8,15 EUR tekućom od 15.08.2009.

- 6,88 EUR tekućom od 15.09.2009.

- 6,73 EUR tekućom od 15.10.2009.

- 11,70 EUR tekućom od 15.11.2009.

- 10,44 EUR tekućom od 15.12.2009.

- 11,20 EUR tekućom od 15.01.2010.

- 11,30 EUR tekućom od 15.02.2010.

- 8,45 EUR tekućom od 15.03.2010.

- 12,23 EUR tekućom od 15.04.2010.

- 9,26 EUR tekućom od 15.05.2010.

- 9,88 EUR tekućom od 15.06.2010.

- 8,77 EUR tekućom od 15.07.2010.

- 9,33 EUR tekućom od 15.08.2010.

- 8,27 EUR tekućom od 15.09.2010.

- 8,02 EUR tekućom od 15.10.2010

- 9,47 EUR tekućom od 15.11.2010.

- 6,55 EUR tekućom od 15.12.2010.

- 7,89 EUR tekućom od 15.01.2011.

- 6,97 EUR tekućom od 15.02.2011.

- 6,70 EUR tekućom od 15.03.2011.

- 8,14 EUR tekućom od 15.04.2011.

- 6,92 EUR tekućom od 15.05.2011.

- 5,67 EUR tekućom od 15.06.2011.

- 5,59 EUR tekućom od 15.07.2011.

- 6,41 EUR tekućom od 15.08.2011.

- 4,41 EUR tekućom od 15.09.2011.

- 4,73 EUR tekućom od 15.10.2011.

- 4,80 EUR tekućom od 15.11.2011.

- 4,14 EUR tekućom od 15.12.2011.

- 4,14 EUR tekućom od 15.01.2012.

- 3,53 EUR tekućom od 15.02.2012.

- 3,24 EUR tekućom od 15.03.2012.

- 3,36 EUR tekućom od 15.04.2012.

- 2,61 EUR tekućom od 15.05.2012.

- 2,44 EUR tekućom od 15.06.2012.

- 2,16 EUR tekućom od 15.07.2012.

- 1,58 EUR tekućom od 15.08.2012.

- 1,30 EUR tekućom od 15.09.2012.

- 1,98 EUR tekućom od 15.10.2012. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 8. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 735270, sklopljenog 14. lipnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog 16. lipnja 2005. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU- 684/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“

IV. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti tužitelju PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.719,96 € (slovima: tisuću sedamsto devetnaest eura devedeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 4,19 EUR tekućom od 15.02.2009.

- 8,61 EUR tekućom od 15.03.2009.

- 3,71 EUR tekućom od 15.05.2009.

- 1,97 EUR tekućom od 15.06.2009.

- 2,24 EUR tekućom od 15.07.2009.

- 1,15 EUR tekućom od 15.08.2009.

- 0,57 EUR tekućom od 15.09.2009.

- 2,09 EUR tekućom od 15.10.2009.

- 2,42 EUR tekućom od 15.02.2010.

- 7,45 EUR tekućom od 15.03.2010.

- 4,31 EUR tekućom od 15.04.2010.

- 10,18 EUR tekućom od 15.05.2010.

- 14,79 EUR tekućom od 15.06.2010.

- 16,38 EUR tekućom od 15.07.2010.

- 22,49 EUR tekućom od 15.08.2010.

- 27,59 EUR tekućom od 15.09.2010.

- 33,67 EUR tekućom od 15.10.2010

- 27,52 EUR tekućom od 15.11.2010.

- 33,59 EUR tekućom od 15.12.2010.

- 43,10 EUR tekućom od 15.01.2011.

- 42,79 EUR tekućom od 15.02.2011.

- 40,80 EUR tekućom od 15.03.2011.

- 43,78 EUR tekućom od 15.04.2011.

- 41,66 EUR tekućom od 15.05.2011.

- 51,06 EUR tekućom od 15.06.2011.

- 63,55 EUR tekućom od 15.07.2011.

- 74,18 EUR tekućom od 15.08.2011.

- 85,75 EUR tekućom od 15.09.2011.

- 66,82 EUR tekućom od 15.10.2011.

- 59,00 EUR tekućom od 15.11.2011.

- 59,90 EUR tekućom od 15.12.2011.

- 63,81 EUR tekućom od 15.01.2012.

- 69,32 EUR tekućom od 15.02.2012.

- 71,50 EUR tekućom od 15.03.2012.

- 68,83 EUR tekućom od 15.04.2012.

- 69,08 EUR tekućom od 15.05.2012.

- 71,47 EUR tekućom od 15.06.2012.

- 72,68 EUR tekućom od 15.07.2012.

- 70,80 EUR tekućom od 15.08.2012.

- 70,14 EUR tekućom od 15.09.2012.

- 195,02 EUR tekućom od 15.10.2012. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], naknaditi tužitelju PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.925,96 eura (slovima: tisuću devetsto dvadeset pet eura devedeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 16. siječnja 2023. navodi da je tužena pravni sljednik Sberbank d.d., odnosno Volksbank d.d., da su 14. lipnja 2005. tužitelj i tužena sklopili Ugovor o kreditu br. 735270, potvrđen 16. lipnja 2005. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-684/05, prema kojem je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.891,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 333,47 CHF. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,50% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženoj, od 10. travnja 2007. pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 2.455,37 eura. Obzirom je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.-31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što primil na temelju takvih odredbi Ugovora. Citira odredbu članka 1111. stavka 1. i 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) te članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13.). Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 2. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 735270, sklopljenog 14. lipnja 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđen 16. lipnja 2005. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-684/05, u dijelu odredbe koji glasi: “…u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

- iz članka 8. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 735270, sklopljenog 14. lipnja 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđen 16. lipnja 2005. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-684/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.455,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2007. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

1.1. Tužitelj je u podnesku od 2. siječnja 2025., a nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog, uredio tužbeni zahtjev na način kako to proizlazi iz izreke presude (točka I., II., III. i IV.).

2. Prije upuštanja u raspravljanje, tužena prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3. Ugovora o kreditu br. 735270, sklopljenog 14. lipnja 2005., (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91. - 89/14., dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u članku 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Obzirom u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tužena predlaže sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

Tužena stavlja prigovor zastare, jer da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 17. siječnja 2023. pa prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05. – 29/18., dalje kao: „ZOO“). Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO- a. Kod predmetnog ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su tuženoj plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, obzirom se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tužene sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 22.891,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50% godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tužene (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tužene (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. U osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tužena ističe apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku, pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja.

Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope te na isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tužena smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tužena ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tužene ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a ("Narodne novine" 35/05., dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 79/07., dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu kao: „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tužena u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tužena smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tužene i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tužene (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 11.4. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“ Obzirom je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Tužena u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tužene u ugovornom odnosu nje i tužitelja. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene, a pri tome se rukovodila kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Proizlazi da tužena ni na koji način nije donosila jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tužena mijenjala kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tužena dokazala da nije postupala niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosila bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Tužena tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Tužena ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tužena objavljivala u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tužena ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tužena. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tužene, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tužena u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tužena, kao i sam tužitelj, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužena prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja. Tužena predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tužene te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u poslovnici pravnog prednika tužene u Osijeku, tužitelj je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski građanski sud u Zagrebu) koji je znatno udaljen (oko 300 km) od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu broj 735270 od 14. lipnja 2005. i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen u Poslovnici pravnog prednika tužene u Osijeku, da je prema podacima iz izvatka iz sudskog registra pravni prednik tužene Volksbank d.d. imao registriranu Podružnicu za bankarske poslove u Osijeku, da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu odnosno Općinski sud u Osijeku. Pošto se tužitelj opredijelio za Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

4. Tijekom postupka je utvrđeno da je Nova hrvatska banka d.d. od 14. lipnja 2023. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa]. Prema tome pasivno je legitimirana Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, [adresa], što među strankama nije niti sporno.

5. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 735270 od 14. lipnja 2005. (stranica 5-9 spisa), plan otplate (stranica 14-21 spisa), otplatnu tablicu (stranica 22-26 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. (stranica 27-28 spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (stranica 29-33 spisa), iskaz tužitelja (stranica 90-91 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog iz Osijeka od 15. prosinca 2024. (stranica 95-107 spisa), te drugu spisu priležeću dokumentaciju.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopi prema odluci kreditora i u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 735270 od 14. lipnja 2005. sklopljenom s pravnim prednikom tužene.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 14. lipnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene (Volksbank d.d.) kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 735270 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.891,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 5,50% godišnja, promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da će se kredit u otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 333,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća,

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

8. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za 8. tuženu Sperbank d.d. (pravnog prednika ovdje tužene) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10.6. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

11. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju vozila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio za kupovinu osobnog vozila, koje mu je služilo za svakodnevne potrebe, kao i da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je vozilo unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

12. U odnosu na navod tužene da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dopuštene Zakonom o obveznim odnosima, pa da iz tog razloga ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim jer da promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

13. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

13.1. Tužena je tijekom postupka tvrdila da je prilikom pregovaranja s tužiteljem prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i tečaja kao i da se o istima pregovaralo. Na utvrđenje tih okolnost saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit digao 2005. godine u Volksbanci u Poslovnici u Osijeku, da je odlučio kupiti automobil, da su mu u auto kući rekli da oni posluju sa Volksbankom. Podnio je zahtjev za kredit u Volksbanci, dostavio dokumente o visini plaće. U banci su mu rekli da mu je najsigurniji kredit u CHF jer je CHF najpouzdaniji i najbolji. U početku rata kredita iznosila mu je 1.300,00 kn da bi se s vremenom popela na 1.800,00 kn. Da je znao da će doći do takovog povećanja rate kredita, ne bi ga uzeo. Što se tiče promjenjivosti kamatne stope, mislio je da će ista se mijenjati, možda nekih 10, 20 kn, a ne koliko je u konačnici došlo do povećanja. Nije u potpunosti znao što znači promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, po struci je vozač i automehaničar. Nije nikoga pitao da mu netko objasni te elemente ugovora, vjerovao je što mu je rečeno u banci. U banci mu nisu ništa pojasnili koji elementi utječu na promjenu kamatne stope odnosno tečaja CHF. Ugovor su sačinili u banci, prije potpisivanja ga je pročitao i ono što je njemu bilo bitno u ugovoru je to da mu rata bude takva da je s obzirom na plaću može otplaćivati, ostali elementi su bili stručni i nije ih baš razumio. Nije mogao s bankom pregovarati niti o ijednom elementu ugovora. Prilikom razgovora o kreditu djelatnik banke mu nije rekao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što štiti u odnosu na euro. Nakon što mu je počela rasti rata kredita obratio se banci gdje su mu rekli da to tako mora biti i da je to tako svima. Kredit je otplatio u cijelosti, otplaćivao ga je sam na način da je svaki mjesec u banci plaćao. 13.2. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja, prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužitelja informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka, odnosno da tužitelj nije niti mogao s bankom pregovarati niti o ijednom elementu ugovora. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s tužiteljem kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim.

14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, zadatak kojeg je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno, u razdoblju od 10. travnja 2007. pa do otplate kredita, te utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno, u razdoblju od 1. siječnja 2009. do otplate kredita. Također vještaku je naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene.

14.1. Iz nalaza vještaka od 15. prosinca 2024. proizlazi:

- da je tijekom otplate kredita, radi promjena kamatnih stopa, kamata plaćena više u iznosu od 342,98 EUR,

- da negativnih stavki razlike plaćenih kamata nije bilo, jer kamatna stopa tijekom otplate kredita nikada nije bila manja od prvougovorene,

- da su u periodu od 1. siječnja 2009. pa do otplate kredita, anuiteti radi promjena tečaja za CHF, plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 1.708,66 EUR,

- da je u navedenom periodu u nekim mjesecima tečajna razlika bila negativna, jer je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio manji od tečaja na dan isplate kredita. Ukupne negativne stavke tečajne razlike iznosile su 11,30 EUR (85,14 HRK),

- da ukoliko se u obzir uzmu samo pozitivne stavke tečajne razlika, ista je u navedenom periodu iznosila ukupno 1.719,96 EUR.

- da ukupna preplata tužitelja u zadanom periodu, uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 2.051,64 EUR.

- da ukoliko se u obzir uzmu samo pozitivne stavke, ukupna preplata tužitelja u zadanom periodu, uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, iznosi ukupno 2.062,94 EUR.

14.2. Tužitelj je u podnesku od 2. siječnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da po osnovi preplaćenih kamata potražuje ukupan iznos od 342,98 eura (točka II. tužbenog zahtjeva), dok po osnovi preplaćenog tečaja potražuje ukupan iznos od 1.719,96 eura. (točka IV. tužbenog zahtjeva).

14.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim.

15. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika Sperbank d.d., pravnog prednika ovdje tužene, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravo u odnosu na Sperbank d.d., i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak.

15.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima (točka 9.6. i 9.20.) kojima je tužena (tamo 8. tužena Sperbank d.d.) ugovorila redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene nepoštene, a time i ništetne, te je tuženoj naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz članka 225. ZOO za preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na tuženu teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a ističe 14. lipnja 2023.

15.3. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. siječnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužitelju pripada zakonska zatezna kamata počev od uplate svakog pojedinog iznosa, pa kako je isti kamatu potraživao od datuma nakon uplate, to mu je kamata dosuđena sukladno traženju.

16.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

17. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav podneska od 5. svibnja 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 28. kolovoza 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 26. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 2. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 5. veljače 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.300,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 1.625,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur kao i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 35,51 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.925,96 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 5. veljače 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

17.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29. kolovoza 2024., budući istim samo obavještava sud da je uplatio predujam za provođenje financijsko– knjigovodstvenog vještačenja, pa ovaj sud ne smatra opravdanim trošak tog podneska. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

18. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

U Osijeku 5. veljače 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa]