Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-290/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Tajani Polić, u pravnoj stvari tužitelja Rumat d.o.o., OIB : 79513253561, Rijeka, Žrtava fašizma 1/I, zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Ilić, Z Morina u Rijeci

, protiv tužene ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Radijani Trobonjača, odvjetnici u Opatiji, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod poslovnim brojem Povrv-543/2020 od 28. prosinca 2022. , 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod poslovnim brojem Povrv- 543/2020 od 28. prosinca 2022., osim za iznos parničnog troška od 419,95 eur/3.164,13 kn sa zateznim kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod poslovnim brojem Povrv-543/2020 od 28. prosinca 2022. u odluci o parničnom trošku za iznos od 419,95 eur/3.164,13 kn sa zateznim kamatama na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. III Tuženici se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev i održan na snazi platni nalog javnog bilježnika slijedom čega je tuženici naloženo da plati tužitelju iznos od 9.108,90 kn/1.208,96 eur zajedno sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od po 314,10 kn za razdoblje od srpnja 2017. do studenog 2019. , kao i da mu naknadi trošak ovršnog i parničnog postupka od ukupno 11.631,25 kn/1.543,73 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pozivajući se na žalbene razloge ostvarene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/2.- dalje ZPP), relativno bitne povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. i 461. a ZPP te na pogrešnu primjenu materijalnog prava uz prijedlog da se žalba uvaži i preinakom presude tužbeni zahtjev odbije.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP postoji ukoliko presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ili su isti nerazumljivi, nejasni, proturječni sami sebi ili izvedenim dokazima što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa se utoliko tuženica neosnovano poziva na ovu povredu uz tvrdnju da je sud propustio izvršiti uvid i ocijeniti svu dokumentaciju priloženu u spisu predmeta. Ovakav žalbeni navod predstavljao bi pozivanje na relativno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP što međutim prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP predstavlja nedopušteni žalbeni razlog u sporovima male vrijednosti. Isto se odnosi i na žalbeni razlog iz odredbe čl. 461. a u svezi sa čl. 354. st. 1. ZPP koji žaliteljica obrazlaže tvrdnjom kako je sud prvog stupnja uzeo u obzir dokaze tužitelja koje nije smio jer da su podneseni izvan rokova propisanih citiranom odredbom u okviru kojih se mogu predlagati nove činjenice i dokazi. Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP jer je tužitelj upravitelj nekretnine i time prema odredbi čl. 93.st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje ZV) ima svojstvo zakonskog zastupnika i za podnošenje tužbe nije mu potrebna punomoć suvlasnika kako se tvrdi u žalbi.

6. Kako nema nedostatka u stranačkoj sposobnosti i zastupanju, niti presuda trpi od ikakvih nedostataka u okviru razloga izjavljenih u žalbi i onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP istu je moguće ispitati.

7. Premet spora predstavlja zahtjev radi plaćanja zajedničke pričuve za nekretninu u kojoj je na suvlasničkim dijelovima uspostavljeno pravo vlasništva na posebnom dijelu, a radi se o stanovima i poslovnim prostorima.

8. Nije bilo sporno da je tuženica vlasnica stana od 104,70 m2, da nije platila pričuvu za razdoblje od srpnja 2017. do studenog 2019., te da je tužitelj upravitelj nekretnine od 1998. na temelju valjanog Ugovora o upravljanju, kao i da je između suvlasnika sklopljen valjani Međuvlasnički ugovor od 15. svibnja 1998.

9. Bila je sporna obveza tuženice na plaćanje koju je ista u prigovoru protiv rješenja o ovrsi otklanjala tvrdnjama kako upravitelj ne ispunjava obveze preuzete Ugovorom o upravljanju i da joj je zbog navedenog pričinjena šteta, a što je sud prvog stupnja pravilno otklonio utvrđenjem da takve tvrdnje nisu ničim dokazane, a i da jesu bile bi bez utjecaja na ovo presuđenje. S ovim se se stajalištem ovaj sud slaže budući bilo kakvo kršenje obveza preuzetih Ugovorom o upravljanju nekretninom od strane upravitelja, ne utječe na obvezu tuženice na plaćanje pričuve koja prema odredbi čl. 90. st. 1. ZV predstavlja namjenski vezanu zajedničku imovinu suvlasnika. Pričuva je imovina suvlasnika, a neispunjene ugovornih obveza od strane upravitelja nekretnine ne može otkloniti ili umanjiti zakonsku obvezu tuženice da doprinosi zajedničkom vlasništvu. U ovoj parnici upravitelj nastupa kao zakonski zastupnik suvlasnika i raspravlja se o imovini suvlasnika iz koje se pak ne mogu naplaćivati ikakve obveze upravitelja, osim onih koje su ugovorene sa suvlasnicima (u pravilu se radi o naknadi za rad). Utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je pozivom na odredbe čl. 89. st. 1. i 2., čl. 90. st. 1., čl. 93. st. 1. te 375. st. 1. i 3. i 380. st. 1. ZV otklonio ove prigovore tuženice i usvojio tužbeni zahtjev.

10. Na pripremnom ročištu tuženica ističe novi prigovor tvrdeći da je dodatak Međuvlasničkom ugovoru, nazvan Anex 6 ništetan jer da nije potpisan od većine suvlasnika u smislu odredbe čl. 375. ZV zbog čega nije pravno obvezujući. Citiranim je Anexom 6 došlo do povećanja pričuve sa zakonskog minimuma na 3 kn po m2 sukladno čemu je tužbeni zahtjev i postavljan. Tijekom raspravljanja a imajući u vidu očitovanje stranaka proizlazilo bi da nema više spora o osobama suvlasnika te da se prigovor tuženice koncentrira na tvrdnju kako su Anex u ime Grada Rijeke kao vlasnika potpisali korisnici prostora (zakupci ili najmodavci) koji nisu bili ovlašteni za tu radnju zbog čega se njihovi potpisi ne mogu pribrajati prilikom utvrđivanja potrebne većine suvlasničkih dijelova. Dakle, bez tih potpisa nije ostvaren uvjet od preko 50% suvlasničkih dijelova čime Anex 6 nije obvezujući i ne predstavlja ispravu osnovom koje bi se tuženica obvezivala na plaćanje.

11. Razmatrajući opisanu tvrdnju tuženice, sud je prvog stupnja u primijeni odredbe čl. 461. a st. 3. i 4. ZPP zaključio kako se tuženica izvan roka od 15 dana od primitka podneska tužitelja (26. travnja 2021.) očitovala na isti i to tek na pripremnom ročištu održanom 22. studenog 2021. kada je po prvi puta ustvrdila da je Anex 6 ništetan jer nije potpisan od većine suvlasnika. Budući nema opravdanih razloga zbog kojih tuženica ove činjenice nije istakla ranije (čl. 461. a st. 8. ZPP) a izjavljene su nakon roka određenog prethodnom odredbom, sud je prvog stupnja ocijenio kako ih nije dužan uzeti u obzir prema čl. 461. a st. 7. ZPP. Međutim kako je sud prvog stupnja zaključio da se tuženica pozvala na ništetnost Anexa 6 u okviru je zakonske obveze da se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti ocijenio kako je Anex 6 valjani ugovor jer je potpisan od većine odnosno sa preko 50% suvlasničkih dijelova. Potpise korisnika prostora u vlasništvu Grada Rijeke sud je prvog stupnja uzeo u obzir nalazeći da su sa vlasnikom uredili svoje odnose, što pak drugim riječima znači da su to učinili sa ovlaštenjem.

12. Stoga je sud prvog stupnja protivno tvrdnjama tuženice Anex 6 našao valjanom pravnom osnovom koja istu kao jednu od suvlasnica obvezuje na plaćanje pričuve u visini od 3 kn po m2. Tuženica u žalbi ustraje kod istih tvrdnji, a naročito inzistira kako se potpisima osoba koji nisu vlasnicima prostora ne može priznati pravno obvezujući značaj.

13. Prije svega je za reći da okolnost što bi pravni posao bio sklopljen od strane neovlaštene osobe u smislu odredbe čl. 312. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) taj posao ne čini ništetnim, nego se smatra da pravni posao nije ni sklopljen. Kako u pitanju nije ništetnost ugovora nema obveze suda da na tu okolnost pazi po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka, dakle i nakon što procesna pravila o iznošenju činjenica i predlaganju dokaza više to ne dopuštaju. Utoliko je sud prvog stupnja s pravom zaključio kako je pozivanje tuženice, iznošenje dokaza i ocjena okolnosti koje se tiču tvrdnje o ovlaštenju za sklapanje ugovora, izjavljena istekom rokova iz čl. 461. a. st. 3. i 4. ZPP i da je stoga ne treba uzeti u obzir.

14. Kada bi se i prihvatilo stajalište tuženice da bi se radilo o razlogu na kojeg sud pazi po službenoj dužnosti, identično kako kod ništetnosti, tada valja odgovoriti da utvrđenje suda o postojanju ovlaštenja zakupcima nije zahvaćeno apsolutno bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bi iz podataka u spisu proizlazilo da Grad Rijeka kao vlasnik poslovnih prostora odrekao značaj pravnoj radnji zakupaca, to tim više što putem tužitelja (koji je u vlasništvu Grada Rijeke) naplaćuje pričuvu svima u zgradi, pa i tim zakupcima. Kako nema citirane apsolutno bitne povrede, dok u sporovima male vrijednosti isticanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušteno, za zaključiti je kako je materijalno pravo u pogledu glavne stvari pravilno primijenjeno kada je usvoje tužbeni zahtjev zajedno sa zateznim kamatama prema čl. 29. ZOO. Još valja odgovoriti žaliteljici kako pozivanje na Sporazum od 10. svibnja 2002. kada su stranke nastojale spor riješiti nagodbom nije od utjecaja, niti ima značaj otpusta duga na ime kamata i troškova postupka, prije svega jer isti nije potpisan po tužiteljici.

15. Stoga je žalba tuženice odbijena kao neosnovana i presuda je prvog stupnja potvrđena sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

16. Međutim, odluka suda o troškovima postupka nije u svemu pravilna. Odluka je zakonito utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022. - dalje Odvjetnička tarifa), ali su za neke radnje neosnovano priznati troškovi zastupanja pri čemu je zanemaren sadržaj odredbe čl. 155. ZPP.

17. Izmjenama i dopunama Tarife objavljenim u NN 126/22 određena je u u Tbr. 50. vrijednost boda od 15 kn/ sada 2 eur, dok je u završnim odredbama Tarife određeno kako se odredbe Tbr. 48. st. 5. i 6 . o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju se i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu. To pak znači da tuženica neosnovano u žalbi zaključuje kako bi vrijednost boda bila pogrešno utvrđena, naprotiv određena je sukladno Izmjenama i dopunama Tarife iz 2022. koje u bile na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

18. Opravdani trošak na kojeg tužitelj ima pravo odnosi se na sastav podneska od 3. 3. 2021. u visini od 1.125,00 kn, dok se ostali podnesci budući ne predstavljaju one iz Tbr. 8/1 imaju dosuditi u visini od 25% po Tbr. 8/3. Priznat je trošak za pristup na ročišta od 22. 11. 2021., 17. 10. 2022. i 6.12. 2022. za svaku radnju po 1.125,00 kn jer se na ročištima raspravljalo o glavnoj stvari. Za pristup na ročište od 11. 5. 2022. priznato je 25% jer je odgođeno prije početka raspravljanja. Priznato je ina ime sudske pristojbe na presudu 400,00 kn. Odvjetnički trošak iznosi 5.343,70 kn uz PDV od 1.335,92 kn što daje ukupno 6.679,62 kn, čemu kad se pribroji sudska pristojba dobiva se iznos od 7.079,62 kn. Trošak ovršnog postupka od 1.387,50 žalbom nije osporen, pa je tužitelju valjalo u priznati ukupni iznos troškova ovršnog i parničnog postupka od 8.467,12 kn i u tom dijelu žalbu odbiti, a u preostalom dijelu žalbu uvažiti i odluku o trošku preinačiti kao u toč. 2. izreke presude sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP.

19. Tuženici nije priznat trošak žalbenog postupka jer u istom nije uspjela, jedino u razmjerno neznatnom dijelu (odluka o trošku).

U Rijeci 4. veljače 2025.

Sutkinja

Tajana Polić