Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-88/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Šuperu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, radi povrata stečenog bez osnove, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-965/2020-41 od 17. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-965/2020-41 od 17. prosinca 2024.

II. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka III. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-965/2020-41 od 17. prosinca 2024. nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 8.887,60 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok mu je točkom II. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.750,00 EUR. U preostalom je dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen točkom III. izreke.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP, koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. i izuzecima iz članka 107. stavcima 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači na način da se „djelomično odbije tužbeni zahtjev u cijelosti“ uz naknadu troškova postupka tuženiku. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbe tvrdeći da se pobijana presuda temelji na pravilnoj primjeni materijalnih odredbi obveznog prava na činjenice koje su pravilno i potpune utvrđene provedenim financijskim vještačenjem te da je donesena u postupku u kojem nisu povrijeđene odredbe ZPP-a. Predlaže odbiti žalbu i zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na taj odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz pobijane presude je jasno što je njome odlučeno te sadrži razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Zbog toga nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik to tim više što ne navodi o kojim je nejasnoćama ili proturječnostima riječ.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s navodnom povredom članka 8. ZPP-a na koju se tuženik određeno poziva u žalbi tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj pogrešne primjene članka 8. ZPP-a.

9. Imajući na umu da se pobijana presuda temelji na činjenicama koje su iznijele stranke i koje su utvrđene dokazima koje su stranke predložile, nije povrijeđen članak 7. ZPP-a pa nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s navodnom povredom raspravnog načela na koju se u žalbi poziva tuženik ne navodeći pritom u čemu se povreda tog načela sastoji.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 8.887.60 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Taj je zahtjev utemeljen na tvrdnji da je, dijelom, riječ o iznosu u kojem je tuženiku dva puta platio zakonsko uzdržavanje djeteta i dijelom o iznosu koji je platio na temelju osnove koja je prestala. U žalbi je sporna osnovanost potraživanja tužitelja u iznosu od 1.511,25 EUR koji je plaćen na ime zateznih kamata i troškova postupka.

11. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i provedenim financijskim vještačenjem koje je dopunjeno, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj otac tuženika

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1954/2009 od 26. svibnja 2010. bilo naloženo tužitelju na ime uzdržavanja tuženika (zakonsko uzdržavanje djeteta) doprinositi iznos od 1.062,00 kn mjesečno

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-256/2014 od 27. siječnja 2015. izmijenjena ranija presuda tog suda poslovni broj P-1954/2009 od 26. svibnja 2010. te je tužitelju bilo naloženo da počevši od 3. veljače 2014. nadalje doprinosi za uzdržavanje tuženika iznos od 1.400,00 kn mjesečno

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P Ob- 219/2020-7 od 25. rujna 2020. utvrđen prestanak obveze tužitelja određene presudom tog suda poslovni broj P-256/2014 od 27. siječnja 2015. da uzdržava tuženika i to s danom 17. srpnja 2020.

- da je potraživanje uzdržavanja od 1.062,00 kn mjesečno koje mu pripada po presudi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1954/2009 od 26. svibnja 2010. tuženik kao ovrhovoditelj prisilno ostvarivo u ovrsi koja se na mirovini tužitelja kao ovršenika vodila pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Ovr-1740/2011

- da je u tom ovršnom postupku počevši od mirovine tužitelja koja mu je isplaćena za srpanj 2011. do mirovine koja mu je isplaćena za rujan 2020. tuženik ovrhom na mirovini tužitelja naplaćivao mjesečne iznose uzdržavanja od po 1.062,00 kn

- da je potraživanje uzdržavanja od 1.400,00 kn mjesečno koje mu od 3. veljače 2014. pripada po presudi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-256/2014 od 27. siječnja 2015. tuženik kao ovrhovoditelj prisilno ostvarivo u ovrsi koja se na novčanim sredstvima na računu kod banke tužitelja kao ovršenika vodila pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Ovr Ob-33/2016

- da je u tom ovršnom postupku ovrhom na novčanim sredstvima tužitelja tuženik za razdoblje od veljače 2014. do rujna 2016. naplaćivao po 337,80 kn mjesečno na ime razlike između uzdržavanja od 1.062,00 kn i 1.400,00 kn

- da je u tom ovršnom postupku ovrhom na novčanim sredstvima tužitelja tuženik za razdoblje od veljače 2014. do rujna 2016. naplatio 11.293,80 kn umjesto 10.809,60 kn (32 x 337,80 = 10.809,60 kn)

- da je dio te razlike tužitelj platio tuženiku 12. prosinca 2016. i gotovinskom uplatom iznosa od 11.293,80 kn /1.498,94 EUR/

- da je zbog toga tuženik, naplativši u gotovini od tužitelja razliku od 1.498,94 EUR i naplativši tu razliku u tom iznosu s računa tužitelja u ovršnom postupku dvostruko naplatio taj iznos

- da je zbog toga što je za razdoblje od veljače 2014. do 30. rujna 2016. naplatio s računa tužitelja razliku uzdržavanja u iznosu od 11.293,80 kn umjesto 10.809,60 kn, tuženik bez osnove naplatio iznos od 484,20 /64,26 EUR/

- da je u tom ovršnom postupku ovrhom na novčanim sredstvima tužitelja tuženik za razdoblje od listopada 2016. do listopada 2020. naplaćivao mjesečne iznose uzdržavanja od po 1.400,00 kn

- da je u razdoblju od listopada 2016. do rujna 2020. tuženik zakonsko uzdržavanja naplaćivao od tužitelja i na temelju presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1954/2009 od 26. svibnja 2010. (ovrhom na mirovini) i na temelju presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-256/2014 od 27. siječnja 2015. (ovrhom na računu)

- da je zbog toga tuženik u tom razdoblju, naplativši iz mirovine tužitelja uzdržavanje u iznosu od po 531,10 kn u listopadu 2016. i u listopadu 2020. te po 1.062,00 kn mjesečno u razdoblju od studenog 2016. do rujna 2020., dvostruko naplatio iznos od 6.766,95 EUR

- da je u razdoblju od (druge) polovine srpnja 2020. do listopada 2020. tuženik zakonsko uzdržavanja naplaćivao od tužitelja u visini od 1.400,00 kn mjesečno na temelju presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-256/2014 od 27. siječnja 2015. (ovrhom na računu) iako je s danom 17. srpnja 2020. prestala obveza tužitelja da ga uzdržava

- da je zbog toga tuženik u tom razdoblju, naplativši s računa tužitelja uzdržavanje u iznosu od po 700,00 kn u srpnju 2020., po 1.400,00 kn u kolovozu i rujnu 2020. i 700,00 kn u listopadu 2020., bez osnove naplatio iznos od 557,44 EUR

- da su tužitelju u ovršnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr- 1740/2011 naplaćene zakonske zatezne kamate od 114,92 EUR i troškovi od 130,60 EUR i

- da su tužitelju u ovršnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr Ob- 33/2016 naplaćene zakonske zatezne kamate od 431,18 EUR i troškovi od 188,93 EUR.

12. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik bez osnove stekao iznos od 8.887,60 EUR pa je u tom iznosu usvojio kondikcijski zahtjev sa zateznim kamatama tekućim od dana kad je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate. Pritom je odbio prigovor zastare.

13. Činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća pravilnim i ovaj sud. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice, a činjenična osnova na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda nije doveden u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio pravila o stjecanju bez osnove kad je usvojio tužbeni zahtjev.

14.1. U skladu s člankom 1111. ZOO., prema općem pravilu, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavka 1.). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.). Pravo zahtijevati povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove ima onaj tko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave (članak 1113. ZOO-a).

14.2. S obzirom na to da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj dva puta tuženiku platio iznose uzdržavanja od 6.766,95 EUR i 1.498,94 EUR, da je iznos od 64,26 EUR plaćen bez osnove u sudskoj odluci, a iznos od 557,44 EUR na temelju osnove koja je otpala, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz citiranih propisa kada je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.887,60 EUR. 15. Tuženik u žalbi osporava osnovanost potraživanja tužitelja u iznosu od 1.511,25 EUR tvrdeći da za taj iznos koji je tužitelj platio na ime zateznih kamata i troškova postupka nisu ispunjenje pretpostavke za povrat jer da osnova za taj iznos nije otpala. Ti su žalbeni razlozi bespredmetni i ne utječu na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude iako ne iz razloga koje je točci 12. obrazloženja pobijane odluke iznio sud prvog stupnja. To stoga što plaćene zatezne kamate i troškovi postupka nisu predmet spora jer tužitelj povrat plaćenih zateznih kamata i troškova nije zahtijevao. Iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da se dosuđeni iznosi odnose na plaćenu glavnicu zakonskog uzdržavanja, a u svom je očitovanju vještakinja izričito navela da u izračun nisu uvršteni plaćeni troškovi i zatezne kamate. Visina tih troškova (1.511,25 EUR) utvrđena je na prijedlog tuženika dopunskim nalazom vještaka, ali nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom. Drugim riječima, tužitelj nije zahtijevao vraćanje plaćenih troškova i zateznih kamata niti je iznos tih troškova (1.511,25 EUR) dosuđen tužitelju pobijanom presudom. Zbog toga su, u situaciji kad pobijanom presudom tužitelju nije dosuđena naknada plaćenih zateznih kamata i troškova, bespredmetne tvrdnje tuženika da nije bilo osnove da se ti troškovi i zatezne kamate tužitelju dosude.

16. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni kondikcijski zahtjev koja se u žalbi posebno ne osporava temelji se na pravilnoj primjeni članka 1115. ZOO-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

17. S obzirom na to da je u cijelosti izgubio spor, pravilno je primijenjen članak 154. stavak 1. ZPP-a kad je tuženiku naloženo naknaditi troškove postupka tužitelju. Iako tuženik u žalbi općenito prigovara dosuđenoj visini troškova postupka navodeći da podnesci tužitelja nisu bili potrebni za raspravljanje, da se sadržaj podnesaka mogao iznijeti na raspravi, a da se na raspravi raspravljalo samo o procesnopravnim pitanjima ili je odgođena krivnjom tužitelja, iz tih se žalbenih razloga ne može razabrati o kojim je podnescima ili raspravama riječ. Drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 155. ZPP-a po službenoj dužnosti, a u donošenju odluke o troškovima postupka nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

18. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom kao niti oni na koje ovaj sud uz primjenu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

19. Tuženik koji sa žalbom nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka, a tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu jer je riječ o troškovima koji nisu bili potrebni za odlučivanje o žalbi.

20. Točka III. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec