Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-72/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Darija Lokasa, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog RD, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: Kov-9/2025-7 od 16. siječnja 2025., u sjednici održanoj 5. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog RD.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Čakovcu je na temelju čl. 127. st. 4. i čl. 129. st. 1. u svezi s čl. 123. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-a) protiv okrivljenog RD produljio istražni zatvor, koji mu se računa od dana uhićenja 18. prosinca 2024. pa nadalje.

2. Protiv tog rješenja je okrivljeni RD putem branitelja po službenoj dužnosti Matije Šikića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom ukidanja napadanog rješenja i puštanja okrivljenika da se brani sa slobode.

3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-80/2025 od 4. veljače 2025. vraćen ovom sudu drugog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz sadržaja žalbe evidentno je da je uložena isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da se njome osporavaju zakonske pretpostavke na temelju kojih je u konkretnom slučaju protiv okrivljenika produljen istražni zatvor. U tom smislu okrivljenik ističe da su zaključci suda prvog stupnja u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo za koje se tereti i opasnosti od njegova bijega tek nagađanja jer da nema niti jednog dokaza koji bi upućivao na ove dvije odlučne činjenice. U žalbi se također napominje da je većina putnika koje je okrivljenik prevozio imala pravo boravka i kretanja po Republici Hrvatskoj i da nije vjerojatno da bi okrivljenik pobjegao u Ukrajinu, jer je tamo rat, te da upravo zbog toga boravi u [adresa], gdje je legalno zaposlen i ostvaruje prihode.

6. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima prvostupanjski sud je na temelju prikupljenih činjenica i dokaza pravilno zaključio da u konkretnom slučaju i dalje egzistiraju, kako opća, tako i posebna zakonska pretpostavka, na temelju kojih mu je potrebno produljiti istražni zatvor.

6.1. Imajući u vidu iskaze svjedoka migranata koje je okrivljenik prevozio – RDK i AD, koji su vjerno reproducirani u točkama 16. i 17. obrazloženja osporenog rješenja, kao i materijalnu dokumentaciju i podatke pronađene pretragom mobitela kojeg je koristio okrivljenik, a čiji sadržaji su detaljno prezentirani u točkama 12. – 14. i 18. istog obrazloženja, sud prvog stupnja je posve opravdano zaključio da postoji osnovana sumnja u okrivljenikovo počinjenje predmetnog kaznenog djela za koje se tereti. Od petorice migranata jedan nije imao odobren boravak unutar Republike Hrvatske, dok su četvorica imala potvrde o registraciji, ali nisu ispunjavali uvjeta za ulazak u susjedne države članice Europske unije ili potpisnice Šengenskog sporazuma, što je dovoljno za opstojnost kaznenog djela za koje se okrivljenik osnovano sumnjiči.

6.2. S druge strane, uzimajući u obzir da okrivljenik u Republici Hrvatskoj nema reguliran status, prijavljeno prebivalište ili boravište niti ga ikakve osobne, obiteljske ili poslovne veze povezuju s Republikom Hrvatskom, a prema osnovanoj sumnji je došao ovdje činiti kazneno djelo iz koristoljubivih pobuda koje se svodi na krijumčarenje ljudi, za koje je propisana kazne zatvora od jedne do osam godina, sud prvog stupnja je također ispravno zaključio da su to one osobite okolnosti koje u smislu čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a upućuju na objektivnu i razumno predvidivu opasnost da će okrivljenik, u slučaju puštanja iz istražnog zatvora, napustiti teritorij Republike Hrvatske i time postati nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

7. Sve naprijed iznijete okolnosti ujedno opravdavaju i zaključak prvostupanjskog suda o nužnosti primjene upravo ove najteže mjere procesne prisile, jer blaže zakonske mjere (jamstvo, mjere opreza) ne predstavljaju dovoljno sigurnu i pouzdanu garanciju u otklanjanju utvrđene istražno-zatvorske osnove iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP- a.

8. Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP-a odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, s time da je pobijano rješenje ispitano i u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP-a, pri čemu nisu uočene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 5. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic