Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3017/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici ČĆT, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., BiH, Mostar, Kardinala Stepinca bb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-3436/2022-15 od 26. srpnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-3436/2022-15 od 26. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti zahtijevao da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.120,84 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama, a točkom II. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik, s osnova isplaćene invalidske mirovine svojoj osiguranici ČĆ za vremensko razdoblje od 1. rujna 2018. do 30. travnja 2022., na ime naknade štete, isplati ukupno iznos od 16.120,84 EUR-a / 121.462,52 kune sa pripadajućom zateznom kamatom.

6. Naime, iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da tužitelj potražuje naknadu štete, sukladno odredbama sadržanim u člancima od 160. do 165. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZMO), a koju isplatu štete tužitelj regresno traži od tuženika u ovoj pravnoj stvari, tvrdeći da tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu, jer ČĆ zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći da je priznato pravo na invalidsku mirovinu, a koju prometnu nesreću da je skrivio EĆ i to vozilom koje da je bilo osigurano kod tuženika.

7. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima tužitelja, u obrazloženju pobijane presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tužitelj, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

10. Nije u pravu tužitelj, niti, kada navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, sud prvog stupnja ocijenio na zaključku, da je tuženik u ovom konkretnom slučaju osiguratelj, pa za odluku u sporu, koji da pokreće tužitelj protiv osiguravatelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, da je mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP), koji Zakon da je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme kada da su izvršene predmetne isplate mirovine, a tuženik, kao osiguratelj motornog vozila štetnika, da se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, te obveza tuženika da proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik da može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji da regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP-a, pa stoga da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP-a, koji članak da uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, pa u ovoj pravnoj stvari obveza tuženika kao društva za osiguranje da postoji samo za iznos razlike između isplaćene invalidske mirovine i mirovine koju da bi tužitelj po redovnom tijeku stvari isplaćivao svom osiguraniku po ozljedi na radu, pa kako tužitelj da nije predložio provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost, to tužitelj da nije dokazao osnovanost svojih navoda u smislu nastale štete, koju od tuženika da potražuje (visinu štete), pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a. ZPP-a) sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13. Ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je, temeljem pravilnih zaključaka, odbio tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

14. To stoga, što se u ovoj pravnoj stvari, u ovom konkretnom slučaju, primjenjuje ZOOP, a odgovarajuće odredbe kojeg propisa je ispravno i primijenio sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari, a ne primjenjuju se odredaba ZMO-a, kako to tijekom prvostupanjskog postupka pogrešno smatra tužitelj.

15. Naime, u odluci pod poslovnim brojem Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzee je pravno shvaćanje, prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (kako to ispravo obrazloženjem prvostupanjske presude navodi i sud prvog stupnja, navodeći broj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Odredbom članka 27. stavkom 1. ZOOP-a propisano je, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), dok stavkom 3. istog članka propisano, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.), a stavkom 5. istoga članka propisano je, obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

17. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, točnije stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

18. Kada, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, tužitelj sudu nije predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja postojanja stvarne štete, u visini razmjernog iznosa mirovine, odnosno da li postoji razlika između iznosa invalidske mirovine, koju isplaćuje svojoj osiguranici ČĆ i pretpostavljenog iznosa mirovine, koji bi bili isplaćeni kada da bi razlog isplate bila ozljeda na radu, pravilno je sud prvog stupnja zaključio, a citirajući odredbu članka 221.a 1. ZPP-a, da tužitelj sudu nije dokazao visinu štete, koju bi mu tuženik za utuženo razdoblje eventualno bio dužan nadoknaditi, u skladu sa odredbama članka 27. stavcima 2. i 3. ZOOP-a, pa je ispravno postupio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkom I. izreke prvostupanjske presude.

19. Stoga, žalbenim navodima tužitelja – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, smatrajući da je u konkretnom slučaju za primjenu mjerodavan ZMO, pozivajući se pri tome na odredbu članka 161. ZMO-a, a ne ZOOP, koji propis da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio u ovoj pravnoj stvari, prigovarajući na taj način pogrešnoj primjeni materijalnog prava po sudu prvog stupnja, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tužitelj, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje pobijane odluke, kojim obrazloženjem je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i u odnosu na koje žalbene prigovore je odgovoreno i obrazloženjem ove drugostupanjske odluke.

20. Prema tome, žalba tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

21. Obzirom da tužitelj nije uspio u ovoj pravnoj stvari, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je kao neosnovan odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, odlučujući kao u točki II. izreke prvostupanjske presude.

22. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 5. veljače 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac