Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-686/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ana Beloglavec, predsjednice vijeća, Ljiljane Milina, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Predraga Jovanića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Maji Bačić, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4759/21-16 od 22. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4759/21-16 od 22. ožujka 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništavom odredba Ugovora o kreditu broj 016-208/2005, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 2. veljače 2005., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužiteljici GM iznos 617,27 eur/4.650,80 kn sa zateznom kamatom od 16. ožujka 2005. do isplate te joj isplatiti i trošak postupka u iznosu 1.343,29 eur/10.121,01 kn sa zateznom kamatom od 22. ožujka 2023. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu iz svih zakonom propisanih razloga prema odredbi članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), a posebno zbog bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu sukladno žalbenim navodima, uz naknadu troškova postupka tuženiku s pripadajućim kamatama, te zahtijeva i naknadu troškova žalbe.

2.1. U presudi tuženik ukazuje na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, te osporava sva činjenična utvrđenja suda, posebno u pogledu testa transparentnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. U bitnome smatra da je sporna odredba bila jasna i razumljiva, da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz nje proizlaze, da ugovorna odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima o obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te smatra da je sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo. Bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP nalazi u činjenici da sud nije odlučio o prijedlogu za spajanje postupaka, jer tužiteljica istovremeno vodi postupak radi utvrđenja ništavnim drugih ugovornih odredbi. Osporava sva pravna stajališta prvostupanjske presude u pogledu prigovora zastare i početka tijeka kamata.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-208/2005 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 2. veljače 2005. sadržane u članku 5. Ugovora koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno", te isplata utuženog iznosa na ime takve ništave odredbe.

6. U postupku prvostupanjski sud nije počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, niti bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 6. i točke 11. ZPP na koje se žalba tuženika poziva.

7. U obrazloženju presude sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ne postoje proturječnosti između razloga presude i provedenih dokaza, niti postoje drugi nedostaci zbog kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

7.1. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik ne osporava činjenično stanje, već primjenu prava i ocjenu pravnih stajališta izraženih u pobijanoj presudi.

8. Nije osnovan niti prigovor postojanja bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, jer odlukom suda o spajanju postupaka ili odbijanju prijedloga za spajanje postupka takva povreda nije mogla biti počinjena. Prema članku 313. stavku 1. ZPP sud o spajanju postupka odlučuje ako ocijeni da bi spajanje s drugim parničnom postupkom koji se vodi između istih stranaka doprinijelo ubrzanju i ekonomičnosti postupka, odnosno da bi se smanjili troškovi. U konkretnom slučaju je zaključio da nema razloga za spajanje postupaka.

9. Između stranaka nije sporno da su stranke, tužiteljica i prednik tuženika dana 2. veljače 2005. sklopile Ugovora o kreditu broj: 016-208/2005 (dalje: Ugovor) prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 77.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je odredbom članka 5. Ugovora određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, a korisnik kredita se obvezuje da će snositi i sve druge troškove u svezi s izradom Ugovora , javnobilježničke i sudske pristojbe, te se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. Troškovi obrade su naplaćeni u utuženom iznosu.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio ništavom predmetnu ugovornu odredbu jer je, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio da tužiteljici nije bilo objašnjeno kakva je to naknada, po kojem tečaju će se obračunavati, a niti u informativnom letku, niti na bilo koji način nije bilo navedeno ili objašnjeno što se plaća u naknadi na odobreni iznos kredita i da li ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Nadalje je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sa svim svojim odredbama bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj ugovornoj odredbi i to žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 4. navedenog članka Zakona ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 1201/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice,pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

13. Prednik tuženika je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25 %, koja se prije isplate odbija od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo pa uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava, rezultirala time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništave ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja - nepošten stjecatelj, pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

14. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio prednik tuženika kao kreditor te se o odredbi ugovora koja ugovara naknadu za obradu kredita koju je svojim aktima odredio kreditor, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 5. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništava. S obzirom da je odredba članka 5. Ugovora bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, odnosno tuženik nije dokazao, da bi se istoj pojedinačno pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu neosnovano tuženik ukazuje da bi bila pogrešno primijenjena Direktiva 93/13 EEZ i neosnovano ukazuje na odluke Suda EU broj C-224/19 i C-259/19.

15. Na žalbene navode valja odgovoriti da je tuženik bio u obvezi popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotku od iznosa kredita, čime su korisnici kredita, dovedeni u neravnopravan položaj, budući su troškovi za obradu kredita, naplaćeni od korisnika u postotku, bez obzira na stvarne nastale troškove.

16. Naime, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

17. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o ništavosti ulazne naknade kao i da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,25%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate naknade za obradu kredita (članak 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91, koji se primjenjuje obzirom na vrijeme nastanka predmetnog pravnog posla).

18. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO/05), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

19. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate zbog nepoštenog stjecanja prednika tuženika, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

20. Pitanje tijeka zatezne kamate, također, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava, te je rezultirala time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništave ugovorne odredbe nametnute tužiteljici, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

21. Naposljetku, izloženo pravno stajalište pobijane presude je u skladu sa zauzetim pravnim stajalištima u pretežitom dijelu sudske prakse, a koje je i Vrhovni sud RH zauzeo u svojoj presudi broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

22. Žalbeni navodi su neosnovani ili nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, slijedom čega je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda kao u izreci ove presude pod točkom I.

23. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP), tako i visini troškova (članak 155. ZPP), budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pa joj pripadaju opravdani parnični troškovi.

24. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer sa žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude na temelju članka 166. stavka 1. ZPP.

U Sisku 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Ana Beloglavec