REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1344/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CETINJA d.o.o., OIB 69660203473, Rijeka, A. Peruča 1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knežević i Partneri j.t.d. u Rijeci, Ribarska 4, protiv tuženika METRO CASH & CARRY d.o.o., OIB 38016445738, Zagreb, Jankomir 31, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i vraćanja u posjed po protutužbi odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-527/2020-37 od 27. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-527/2020-37 od 27. siječnja 2023. u točkama I., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-527/2020-37 od 27. siječnja 2023. Trgovački sud u Rijeci odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tuženikovog izvanrednog otkaza Ugovora o zakupu od 26. kolovoza 2020. i utvrđenje da postoji zakupni odnos na temelju navedenog ugovora od 26. kolovoza 2019. sklopljenog između tuženika kao (pod)zakupodavca i tužitelja kao (pod)zakupoprimca i da je trajao do 3. studenog 2022. ( točka I. izreke), odbio je protutužbeni zahtjev tuženika za predaju u posjed poslovnog prostora ukupne neto površine od 252 m2 u prizemlju objekta, kako je označeno na tlocrtu koji čini prilog 1 a Ugovora o (pod)zakupu poslovnog prostora od 26. kolovoza 2019. taksativno specificiran ( točka II. izreke), odbio je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženikov izvanredni otkaz Ugovora o zakupu od 26. kolovoza 2020. nedopušten ( točka III. izreke), odbio je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na poništenje tuženikovog izvanrednog otkaza Ugovora o zakupu od 26. kolovoza 2020. nedopušten (točka IV. izreke), te je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.424,70 EUR / 10.734,38 kn (točka V. izreke).

2. Protiv točaka I., III., IV. i V. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.274,21 EUR. U žalbi je, u bitnom, naveo da je sud ispustio iz vida činjenicu da je 18. ožujka 2020. uveden tzv. „lockdown“ i da su akti vlasti u cijelosti onemogućili tužitelja u obavljanju njegove djelatnosti od 18. ožujka do 11. svibnja 2023. i da nije imao prihoda, dok je nakon zabrane rada tužiteljev prihod bio zanemariv u odnosu na prijašnje godine. Smatra da se radi o primjeru više sile iz čl. 343. i čl. 373. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Istaknuo je da tuženik tada nije raskinuo ugovor, a tužitelj da je tražio oslobođenje od plaćanja zakupnine za vrijeme trajanja zabrane rada koju su nametnula tijela državne vlasti. Smatra da je sud trebao uzeti u obzir „razmjerno smanjenje tužiteljeve obveze“, da je tuženik imao mogućnosti u svibnju 2020. godine raskinuti ugovor, a ne neopravdano tražiti ispunjenje obveze i naplatiti bankarsku garanciju koju mu je tužitelj izdao kao sredstvo osiguranja plaćanja. Istaknuo je da u trenutku otkaza ugovora o zakupu nisu postojale dospjele neplaćene zakupnine za dva mjeseca, pa da nisu bili ispunjeni uvjeti za davanje otkaza ugovora o zakupu. Ukazao je da je kašnjenje u plaćanju zakupnine u 2020. godini bilo opravdano zbog više sile i da ne može i ne smije biti razlog za otkaz predmetnog ugovora o zakupu. Glede tužiteljeve tražbine prema tuženiku koja se odnosi na troškove čišćenja ukazao je da je sud propustio utvrditi da se radilo o čišćenju predmetnog poslovnog prostora nakon što su tuženikovi radnici nestručno i neprofesionalno obavili radove u navedenom prostoru. Smatra kako tuženik nije imao valjanu osnovu za izjavljivanje izvanrednog otkaza ugovora već da je predmetni ugovor o zakupu prestao sporazumom stranaka 3. studenog 2022. Pritom, smatra da je sud neosnovano tužitelju naložio naknadu troškova parničnog postupka budući da tuženik nije povukao protutužbu odmah nakon navodnog udovoljenja zahtjeva jer je od predaje u posjed predmetnom poslovnog prostora tuženiku do povlačenja održano jedno ročište na kojem je tuženik imao mogućnost povlačenja protutužbe, a što je propustio.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu bez navođenja iznosa.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu na osnovi odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i u skladu sa zakonom.

6. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koje žalitelj ukazuje u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je iznio jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za konačan ishod ovoga spora s kojim razlozima je suglasan i ovaj sud.

7. Neosnovan je tužiteljev žalbeni navod prema kojem je onemogućen u raspravljanju jer sud nije proveo dokaz saslušanjem zastupnice po zakonu tužitelja ME i svjedoka PE. Naime, sud može odlučiti o izvođenju dokaza saslušanjem stranaka, kad jedna od stranaka ili obje to predlože i onda kada nema drugih dokaza ili kad unatoč drugim izvedenim dokazima utvrdi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica (čl. 264. ZPP-a). Stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok, između ostalog, mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti ( čl. 241. ZPP-a). Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud na ročištu od 21. prosinca 2022. raspravnim rješenjem odbio tužiteljev dokazni prijedlog o saslušanju njegovog zastupnika po zakonu i predloženog svjedoka kao suvišan jer je činjenično stanje dovoljno raspravljeno radi utvrđivanja odlučnih činjenica s kojim zaključkom se slaže i ovaj sud. Činjenica da sud nije proveo neki dokaz, ako je obrazložio razlog odbijanja i takvo obrazloženje je u skladu s utvrđenim činjenicama, ne znači da je stranci čiji je dokaz odbijen onemogućeno raspravljanje.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti otkaza Ugovora o podzakupu od 29. listopada 2020. sklopljenog između tužitelja kao (pod)zakupoprimca, i tuženika kao (pod)zakupodavca, te za utvrđenje da je među strankama trajao postojao zakupni odnos do 3. studenog 2022.

9. Tužitelj je uz navedeni tužbeni zahtjev, koji zapravo sadrži više tužbenih zahtjeva, predložio da, ako sud ne prihvati tako postavljeni tužbeni zahtjev, da kao sljedeći prihvati tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženikov izvanredni otkaz Ugovora o zakupu od 26. kolovoza 2019. nedopušten, te da se poništi tuženikov izvanredni otkaz navedenog ugovora od 26. kolovoza 2019.

10. Iz tako postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da je postavljen na temelju odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, koja se odnosi na eventualnu supsidijarnu kumulaciju, a prema kojoj tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Odredbom st. 3. istog članka propisano je da se zahtjevi prema st. 2. tog članka mogu istaknuti u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka. Prema tome, u slučaju eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva prvostupanjski sud prvo odlučuje o osnovanosti prvo postavljenog tužbenog zahtjeva, a tek ako prvi zahtjev utvrdi neosnovanim, odlučuje i o osnovanosti eventualno postavljenih tužbenih zahtjeva, kako je pravilno prvostupanjski sud i odlučivao.

11. Tuženik je u odgovoru na tužbu postavio protutužbeni zahtjev na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora.

12. U prvostupanjskom postupku utvrđene su sljedeće činjenice kao nesporne:

- da su tužitelj i tuženik 26. kolovoza 2019. sklopili Ugovor o podzakupu poslovnog prostora za poslovni prostor ukupne neto površine 252 m2 na adresi [adresa];

- da je društvo Metro nekretnine d.o.o, vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pripojen tuženiku;

- da se nakon navedenog pripajanja Ugovor o podzakupu poslovnog prostora smatra Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora;

- da je tuženik opomenom od 6. listopada 2020. pozvao tužitelja na ispunjenje ugovornih obveza,

- da je tužitelj dopisom od 29. listopada 2020. tuženiku izjavio otkaz Ugovora o zakupu zbog neobnavljanja iskorištenog sredstva osiguranja - bankarske garancije i zbog duga u ukupnom iznosu od 60.746,66 kn koji je ostao nakon naplate po bankarskoj garanciji,

- stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Marin Rameša, u svom pisanom nalazu i mišljenju, utvrdio je da je na dan 29. listopada 2020. postojao dug tužitelja prema tuženiku s osnove zakupa predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 72.545,23 kn, pod uvjetom da sud ne prihvati tužiteljeve račune izdane za uslugu čišćenja i neosnovano naplaćenu zakupninu za dio ožujka i svibnja 2020. godine u iznosu od 19.406,85 kn, da je u tužiteljevim poslovnim knjigama naveden dug prema tuženiku u iznosu od 19.406,85 kn, da je taj dug podmiren 5. studenog 2020., da na dan 16. listopada 2020. nije postojao dug tužitelja prema tuženiku prema tužiteljevim poslovnim knjigama, da je na dan naplate bankarske garancije (29. kolovoza 2020.) postojao dug tužitelja prema tuženiku u iznosu od 131.085,00 kn, pod uvjetom da sud ne prizna tužiteljeve račune na ukupan iznos od 41.667,48 kn odnosno u tom slučaju u iznosu od 72.330,74 kn,

- vještak je, nadalje, utvrdio da tužitelj tuženiku 31. srpnja 2020. izjavio kompenzaciju za iznos od 41.667,48 kn, da ta kompenzacija nije knjižena u tuženikovim poslovnim knjigama jer tuženik nije prihvatio tužiteljeve račune koji su stavljeni u prijeboj, niti ih je knjižio niti je po njima koristio povrat pretporeza, da je nakon naplate po bankarskoj garanciji i uplata u rujnu i listopadu tužiteljev dug 16. listopada 2020. iznosio 0,00 kn pod uvjetnom da nisu osnovani tuženikovi računi za servisnu naknadu i podkazup za travanj.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tuženikovog izvanrednog otkaza Ugovora o zakupu od 26. kolovoza 2019. Sud je iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Marina Rameše utvrdio da je tužiteljev dug prema tuženiku 29. kolovoza 2020. (dan naplate bankarske garancije) iznosio 72.330,74 kn, da se tužitelj naplatio do visine garancije za iznos od 70.000,00 kn, da se osnovano naplatio po navedenoj garanciji, da je tužitelj bio u obvezi sukladno čl. 7.3. predmetnog Ugovora o zakupu tuženiku izdati novo sredstvo osiguranja, da tužitelj nije dokazao postojanje svoje tražbine u iznosu od 41.667,48 kn, koja se odnosi na račun broj RA177/01/201 od 31. srpnja 2020. na ime troškova za činjenje i račun KT1/01/205 od 31. srpnja 2020. na iznos od 7.292,48 kn na ime umanjenja za neosnovano fakturiranu zakupninu za ožujak i svibnja 2020. godine, stoga da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 195. ZOO-a za prijeboj. Pritom je utvrdio da je neosnovan tužiteljev prigovor da nije bio u obvezi platiti tuženiku radove izvedene u zakupljenom prostoru radi dovođenja poslovnog prostora u stanje podobno za obavljanje djelatnosti u iznosu od 57.388,89 kn budući da je tužiteljev zastupnik po zakonu potpisao suglasnost o troškovima izvedenih građevinskih radova u okviru dodatne zakupnine od 20. rujna 2019. i da ti radovi predstavljaju dodatni trošak koji se smatra dodatnom zakupninom koju tuženik potražuje od tuženika na temelju spomenute suglasnosti. Pritom je utvrdio da je vještak u nalazu i mišljenju utvrdio da je tužitelj navedeni račun proknjižio u svojim poslovnim knjigama i da nije utvrđena razlika u knjiženu tog računa između stranaka. Stoga je ocijenio da je osnovano tuženikovo potraživanje za iznos od 57.388,89 kn, da je postojao dug tužitelja kao zakupodavca prema tuženiku kao zakupoprimcu u vrijeme otkazivanja predmetnog ugovora, slijedom čega da je tuženik kao zakupodavac valjano otkazao predmetni ugovor o zakupu. Zbog navedenog razloga ocijenio je neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je zakupni odnos između stranaka postojao sve do 3. studenog 2022. i eventualno kumulirane tužbene zahtjeva na utvrđenje nedopuštenosti ugovora o zakupu odnosno pobojnosti tuženikovog izvanrednog otkaza ugovora o zakupu. Pritom je utvrdio da je tijekom parnice 3. studenog 2022. tužitelj predao tuženiku u posjed predmetni poslovni prostor, da je tuženik nakon udovoljenja protutuženom zahtjevu odmah povukao protutužbu, a kako tužitelj nije pristao na povlačenje odbio je protutužbeni zahtjev.

14. Sporno je i u žalbenom stupnju postupka jesu li postojali razlozi za otkaz predmetnog ugovora o zakupu od 26. kolovoza 2019. i je li navedeni ugovor prestao sporazumom stranaka od 3. studenog 2022. kako je to tvrdio tužitelj.

15. Neosnovano tužitelj smatra da u trenutku otkaza ugovora o zakupu nisu postojale dospjele neplaćene zakupnine za dva mjeseca kako je to određeno čl. 10. stavkom 1.b2 predmetnog ugovora o zakupu, slijedom čega da tuženik nije imao pravo naplatiti bankarsku garanciju.

16. Naime, prema odredbi čl. 26. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18; dalje: ZZKPP) zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu u svako doba, bez obzira na ugovorne ili zakonske odredbe o trajanju zakupa ako, između ostalog, zakupnik ne plati dospjelu zakupninu u roku od petnaest dana od dana priopćenja pisane opomene zakupodavca.

17. Odredbom čl. 28. ZZKPP-a propisano je da ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme svaka ugovorna strana može otkazati u svako doba, ako druga ugovorna strana ne izvršava svoje obveze utvrđene ugovorom ili ovim Zakonom.

18. Člankom 10. predmetnog ugovora o zakupu od 26. kolovoza 2019. određeno je da taj ugovor može prestati i prije isteka roka na koji je zaključen i to, između ostalog, ako (pod)zakupnik ne plati ugovorenu dospjelu (pod)zakupninu za dva mjeseca, ako u roku od petnaest dana od zaključenja tog ugovora ne preda (pod)zakupodavcu sredstva osiguranja kako je to određeno čl. 5.1. i 7.3. tog ugovora.

19. Člankom 7. st. 3. navedenog Ugovora o zakupu određeno je da kao osiguranje plaćanja podzakupnine i ostalih troškova, (pod)zakupnik se obvezuje predati, između ostalog, (pod)zakupodavcu novčani depozit na prvi poziv u iznosu 4 mjesečne najamnine uvećano za servisnu naknadu i PDV, a u slučaju iskorištavanja sredstava osiguranja podzakupnik se obvezuje bez odgađanja obnoviti predmetna sredstva osiguranja u skladu s odredbama tog stavka.

20. Primjenjujući citirane odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora i mjerodavne odredbe predmetnog ugovora na utvrđene činjenice jasno proizlazi, a što tužitelj nije osporavao, da je tužitelj kasnio s isplatama ugovorene zakupnine i da je na dan naplate bankarske garancije 29. kolovoza 2020. postojao tužiteljev dug prema tuženiku s osnove zakupnine najmanje u iznosu od 72.330,74 kn, koji iznos je bio evidentiran prema tužiteljevim poslovnim knjigama. Provedeno vještačenje je pokazalo da se tužitelj po bankarskoj garanciji naplatio do visine od 70.000,00 kn. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik osnovano iskoristio izdanu bankarsku garanciju, i da je tužitelj prema citiranom čl. 7. st. 3. predmetnog Ugovora o zakupu bio dužan obnoviti sredstvo osiguranja odnosno tuženiku izdati novo sredstvo osiguranja, a što je tužitelj propustio učiniti. Takvim propustom već je bila ispunjena pretpostavka za otkaz predmetnog ugovora sukladno čl. 10. st. 1. t. b2., a kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. 21. Glede tužiteljeve izjave o prijeboju od 31. srpnja 2020. na iznos od 31.667,48 kn vještačenje je pokazalo da tuženik u svom knjigovodstvu nije knjižio navedenu kompenzaciju jer nije prihvatio tužiteljev račun broj RA177/01/201 od 31. srpnja 2020. na ime troškova za čišćenje i račun broj KT1/01/205 od 31. srpnja 2020. na iznos od 7.292,48 kn koji se odnosio na umanjenje neosnovano fakturirane zakupnine za 3. i 5. mjesec 2020. godine, dok je tužitelj ispostavljene račune knjižio, no vještaku nije dostavio dokaze je li po istima uplatio pripadajući PDV. Tužitelj navedene račune nije dostavio u spis, kao niti izjavu o prijeboju, a kako tuženik navedene račune nije knjižio u svojim poslovnim knjigama, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je na tužitelju teret dokaza o postojanju te tražbine.

22. Prema čl. 7. st. 4. predmetnog ugovora (pod)zakupnik se obvezuje (pod)zakupninu plaćati (pod)zakupodavcu od dana primopredaje predmetnog poslovnog prostora u posjed (pod)zakupniku. Kako između stranaka nije sporno da je tužitelj u tuženikov poslovni prostor unio svoje stvari prije primopredaje predmetnog poslovnog prostora, dok je tuženik izvodio radove radi dovođenja u punu funkciju tog prostora, suprotno tužiteljevom shvaćanju, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su stranke glede tužiteljevih stvari sklopile ugovor o ostavi u smislu odredbe čl. 725. st. 1. ZOO-a jer prema čl. 7. st. 4. navedenog ugovora do primopredaje nije proizvodio pravne učinke, i da tuženik kao ostavoprimac odgovara za štetu na tužiteljevim stvarima koju štetu je tužitelj bio dužan dokazati. Iz provedenog dokaznog postupka, i prema shvaćanju ovog suda, proizlazi da tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu u iznosu od 34.375,00 kn za koji je ispostavio račun na ime troškova čišćenja i kojeg je stavio u prijeboj pri čemu ga nije niti dostavio u spis. Pritom je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj neosnovano umanjio tuženikove račune za dio ožujka i dio svibnja 2020. godine za iznos od 7.292,48 kn po računu broj KT1/01/205 jer je tuženik tuženiku odobrio umanjenje zakupnine i servisne naknade u visini od 30% zbog pandemije izazvane Covid 19, stoga je tužiteljevo potraživanje i u tom iznosu neosnovano.

23. Zbog navedenih razloga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje svoje tražbine u iznosu od 41.667,48 kn, koju je stavio u prijeboj s tuženikovom tražbinom. S tim u vezi neosnovano je tužiteljevo ukazivanje da je kašnjenje u plaćanju zakupnine bilo opravdano zbog pandemije Covid 19 virusom budući da je tužitelj uzeo u obzir posljedice pandemije i umanjio tužiteljeve obveze kako je prethodno navedeno.

24. Prema tome, kako je postojao dug tužitelja kao zakupnika prema tuženiku kao zakupodavcu predmetni ugovor o zakupu od 26. kolovoza 2019. prestao je tuženikovim otkazom od 29. listopada 2020.

25. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti otkaza Ugovora o podzakupu od 29. listopada 2020. sklopljenog između tužitelja kao (pod)zakupoprimca, i tuženika kao (pod)zakupodavca.

26. Budući da je tuženik otkaz predmetnog ugovora primio 6. studenog 2020., što je utvrđeno zapisnikom javnog bilježnika Velibora Pranjkovića iz Rijeke poslovni broj OU-1084/2020, neosnovan je i dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je među strankama postojao zakupni odnos do 3. studenog 2022. Zbog navedenog razloga, neosnovani su i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi.

27. Odluka o naknadi parničnog troška pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. i čl. 158. ZPP-a.

28. Neosnovano tužitelj smatra da tuženik nema pravo na naknadu troškova jer da nije povukao protutužbu odmah nakon „navodnog“ udovoljenja protutužbenom zahtjevu. Naime, tužitelj je tijekom parnice na ročištu od 9. studenog 2022. naveo da je 3. studenog 2022. tuženiku predao u posjed predmetni poslovni prostor i priložio primopredajni zapisnik. Tuženikov punomoćnik je tražio kratak rok radi očitovanja, kojem prijedlogu se punomoćnik tužitelja nije protivio i sud je navedeno ročište odgodio. Tuženik je prvom sljedećom radnjom podneskom od 12. prosinca 2022. povukao navedenu protutužbu i zatražio prouzročene troškove po protutužbi. Stoga je i prema shvaćanju ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o udovoljenju po protutužbenom zahtjevu pa je sukladno čl. 158. st. 2. ZPP-a troškove postupka po protutužbenom zahtjevu dužan tuženiku naknaditi tužitelj. Na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka nije od utjecaja činjenica što je odbijen protutužbeni zahtjev budući da se tužitelj protivio povlačenju protutužbe radi kojeg razloga je protutužbeni zahtjev odbijen.

29. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

30. Trošak sastava odgovora na žalbu ovaj je sud, s obzirom na sadržaj tog podneska, ocijenio kao trošak koji nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška po toj osnovi.

Zagreb, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić