Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-95/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, Ul. Josipa Jurja Strossmayera 4, radi isplate, odlučujući o žabi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-577/2024-33 od 27. studenoga 2024. i rješenja poslovni broj P-577/2024-34 od 28. studenoga 2024., 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika ČT kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-577/2024-33 od 27. studenoga 2024. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ČT kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-577/2024-33 od 27. studenoga 2024.

II. Odbija se žalba tuženika ČT kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-577/2024-34 od 28. studenoga 2024.

III. Odbija se zahtjev tuženika ČT za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.683,87 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 8. rujna 2020. do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke), a odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike iznad iznosa iz točke I. izreke te odluke do iznosa od 24.916,20 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 8. rujna 2020. do isplate (točka II. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem sadržanim u navedenoj presudi odbačen je kao nedopušten tuženikov zahtjev radi prebijanja u parnici (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.433,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja te odluke do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.2. Rješenjem poslovni broj P-577/2024-34 od 28. studenoga 2024. naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 37,00 EUR sa zateznom kamatom od donošenja tog rješenja do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude i protiv navedenih rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka, ne navodeći određeno iznos u kojem traži naknadu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog postupka je:

- zahtjev tužiteljice za isplatom utuženog iznosa kojega je isplatila tuženiku na temelju pravomoćne presude toga suda broj P-302/2011-36 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2687/2013-2 od 26. rujna 2013., koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 94/2014-2 od 13. siječnja 2017., čime je otpala osnova za isplatu utuženog iznosa pa ga tužiteljica potražuje po pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), kao i

- prigovor prijeboja za iznos glavne tražbine od 72.019,70 kn sa zateznim kamatama i iznos parničnog troška od 17.617,28 kn, koje je tužiteljica dužna platiti prema novoj odluci iz predmeta broj Pr-75/2017,

- prigovor prijeboja i za iznos koji je tužiteljica stekla po osnovi kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak koji je naplaćen na proračunski račun s kamatama od dana uplate do isplate,

- prigovor prijeboja za iznos kamata na parnični trošak tekućim od 20. veljače 2020. prema presudi broj P-302/11-36 od 4. srpnja 2013.,

- prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine u iznosu od 24.611,94 EUR sa zateznom kamatom, s tuženikovom tražbinom prema tužiteljici u iznosu od 12.232,33 EUR sa zateznom kamatom.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni tuženik, iako navodi da žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredbi ZPP-a, pritom određeno ne navodi u čemu bi se bitne povrede konkretno sastojale pa u odnosu na taj žalbeni razlog pobijana odluka nije mogla biti ispitana.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je presudom toga suda broj P-302/2011-36 od 4. srpnja 2013. ovdje tužiteljici naloženo da ovdje tuženiku isplati iznos od 142.806,02 kn sa zateznim kamatama i parnične troškove u iznosu od 20.585,00 kn,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2687/2013-2 od 26. rujna 2013.,

- da je tuženik na temelju navedene presude, izravnom naplatom 10. veljače 2014., od tužiteljice naplatio ukupni iznos od 259.518,74 kn po osnovi glavne tražbine, kamata i troškova postupka,

- da je predmet spora u tom postupku bila isplata plaće za prekovremene sate rada ostvarene radom u obavljanju dežurstva, stražarske službe i na terenu u razdoblju od prosinca 2007. do rujna 2009.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revr-94/2014-2 od 13. siječnja 2017. ukinuo navedene presude i predmet je vratio na ponovno suđenje,

- da je nakon ponovno provedenog postupka presudom broj Pr-75/2017-23 od 20. siječnja 2020. tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku bruto iznos od 72.019,70 kn, zatezne kamate na taj iznos, troškove postupka od 17.617,28 kn i zatezne kamate na iznos parničnih troškova, a

- da je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu dijela zateznih kamata i na razliku tražbine iznad dosuđenog bruto iznosa od 72.019,70 kn do zatraženog bruto iznosa od 142.806,02 kn, sve sa zateznom kamatom,

- da je navedena odluka potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-28/2020-2 od 21. svibnja 2020.,

- da je tužiteljica tuženiku putem ovrhe na temelju presude broj P-302/2011-36 od 4. srpnja 2013. isplatila ukupni neto iznos glavne tražbine od 12.011,86 EUR (tj. 90.503,38 kn), ukupni iznos kamata za razdoblje od dospijeća tražbine do dana pljenidbe od 8.090,10 EUR (tj. 60.954,86 kn) i da iznos kamata za razdoblje od dospijeća tražbine 6. svibnja 2017. do 8. rujna 2020. iznosi 4.509,95 EUR (tj. 33.980,22 kn) ili ukupno 24.611,91 EUR,

- da je tužiteljica tuženiku na temelju presude broj Pr-75/2017-23 od 20. siječnja 2020. dužna isplatiti ukupni neto iznos glavne tražbine od 5.514,04 EUR (tj. 41.545,50 kn) i da iznos kamata za razdoblje od dospjeća do 8. rujna 2020. iznosi 6.718,29 EUR (tj. 50.618,92 kn) ili ukupno 12.232,33 EUR,

- da tuženik tu tražbinu do dana zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici nije naplatio,

- da tuženikova tražbina prema tužiteljici na dan 8. rujna 2020. prema presudi ovoga suda broj Pr-75/2017-23 od 20. siječnja 2020. iznosi 12.232,33 EUR,

- da je tuženik na ime troška 10. veljače 2014. od tužiteljice prema presudi od 4. srpnja 2013. naplatio ukupni iznos od 2.732,10 EUR (tj. 20.585,00 kn),

- da je tužiteljica tuženiku na dan 8. rujna 2020. prema presudi od 20. siječnja 2020. dužna platiti ukupni iznos od 2.427,81 EUR (tj. iznos od 18.292,33 kn koji se sastoji od troškova postupka u iznosu od 17.617,28 kn i kamata na taj iznos od 675,05 kn),

- da postoji tužiteljičina tražbina da joj tuženik na ime parničnih troškova vrati iznos od 304,29 EUR,

- da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici na temelju presude od 4. srpnja 2013. na ime kamata na parnični trošak,

- da je u zahtjevu za mirno rješenje spora, kojega je tuženik primio 6. svibnja 2017., sadržan i zahtjev za naplatom troškova prethodno vođenog parničnog postupka.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev, u bitnome uz obrazloženje:

- da je nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 13. siječnja 2017. ukinuo navedene presude nižih sudova, otpala pravna osnova na temelju koje je tuženik primio sporni novčani iznos i time nastupila tuženikova obveza da tužiteljici vrati neto iznose plaće i zakonskih zateznih kamata na taj iznos, koji su mu isplaćeni na temelju presuda od 4. srpnja 2013. i 26. rujna 2013. te u dijelu koji se odnosi na tuženikovu obvezu vraćanja parničnog troška s kamatama,

- da tužiteljičina tražbina prema tuženiku na dan prijeboja 8. rujna 2020. prema presudi broj P-302/2011-36 od 4. srpnja 2013. koja je kasnije ukinuta iznosi 24.916,20 EUR (24.611,91 EUR + 304,29 EUR), a tuženikova tražbina prema tužiteljici na dan prijeboja 8. rujna 2020. prema presudi broj Pr-75/2017-23 od 20. siječnja 2020. da iznosi 12.232,33 EUR, da je prijebojem te dvije tražbine tužiteljičina tražbina prestala u iznosu od 12.232,33 EUR te da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti preostali iznos od 12.683,87 EUR (24.916,20 EUR – 12.232,33 EUR = 12.683,87 EUR), sa zateznom kamatom od 8. rujna 2020. do isplate,

- da je o tuženikovoj tražbini istaknutoj radi prebijanja već odlučeno pravomoćnom presudom toga suda broj Pr-75/2017-23 od 20. siječnja 2020. pa o toj tražbini više nije moguće odlučivati izrekom presude u ovoj pravnoj stvari te da je stoga takav zahtjev nedopušten.

8.1. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 195., čl. 196. čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO).

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatu navedenog iznosa sa zateznom kamatom. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

10. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da su donošenjem pobijane presude povrijeđena njegova konvencijska prava na mirno uživanje vlasništva, kao i pravo na pošteno suđenje. Pritom ističe da je u potpuno istoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u predmetu Revr-1035/2012-2 od 27. listopada 2015. u povodu potpuno istog materijalnopravnog pitanja ovdje tužiteljice, odbacio njezinu reviziju, što je tuženiku bilo poznato te da činjenica što je tuženik i u predmetu P-302/2011 podnio reviziju istog sadržaja, a u povodu koje je VSRH donio drugačiju odluku, ne može ići na njegovu štetu jer on nije bio dužan pretpostavljati da će u njegovom predmetu doći do promjene pravnog stava i to u istoj pravnoj situaciji u kakvoj je VSRH već donio odluku i zauzeo stav koji ide u njegovu korist. Stoga ističe da je u ovoj pravnoj stvari sud trebao primijeniti stav izražen u odluci Solomun protiv Republike Hrvatske.

10.1. U odnosu na navedeno treba reći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da pravni stav izražen u presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015 (Zahtjev broj 679/11) nije primjenjiv u konkretnom slučaju i da donošenje pobijane presude ne predstavlja zadiranje u mirno uživanje njegova vlasništva (novčanog iznosa naplaćenog po pravomoćnoj sudskoj odluci) u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine – Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17). Pravilno je pritom prvostupanjski sud imao u vidu da je ESLJP svoje shvaćanje izrazio u odnosu na činjeničnu situaciju koja proizlazi iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što ovdje nije slučaj. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da je ovdje tuženik mogao i morao znati da postoje izvanredne okolnosti zbog kojih je isplata po navedenim odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda neizvjesna jer je protiv navedene pravomoćne presude ovdje tužiteljica podnijela reviziju, kao pravni lijek koji se uobičajeno koristi radi preispitivanja pravomoćnih odluka nižih sudova i da stoga postoji mogućnost da navedene presude po revizijskoj odluci Vrhovnog suda budu ukinute, neovisno o ranije donesenim odlukama u kojima je bio izražen drugačiji pravni stav. Naime, isti stav kao u odluci Revr-94/2014 od 13. siječnja 2017. revizijski sud je do tada već zauzeo u odluci broj Revr-753/2009 od 17. studenoga 2009.

10.2. Budući da je isplatom po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta, otpala pravna osnova po kojoj je imovina tužitelja prešla u imovinu tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio primjenom čl. 1111. ZOO.

11. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ističe da je donošenjem odluke o plaćanju procesne kamate narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti, da je visina tog potraživanja protivna moralu društva jer kamata za obračunano razdoblje višestruko premašuju iznos koji bi tuženik legalno mogao ostvariti na ime kamata na temelju oročenja, da nije svojom krivnjom doveden u predmetnu pravnu poziciju prema kojoj se od njega sada traži da plati kamatu veću nego što bi je legalno mogao ostvariti štednjom u Republici Hrvatskoj i da stoga nije na njemu da snosi taj rizik i trpi štetu u vidu plaćanja kamata preko tog iznosa i to samo zbog promjene mišljenja u ukidnoj odluci VSRH jer da mu je time nametnut prekomjeran i nesrazmjeran teret, treba reći da je prestankom pravne osnove za prijelaz imovine ovdje tužitelja u imovinu ovdje tuženika nastala obveza tuženika na povrat svih iznosa koje je ovdje tužitelj naplatio od tužitelja te da je time prestala i savjesnost tuženika.

11.1. Naime, prema čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.2. S obzirom na navedene odredbe, tuženik je postao nesavjestan stjecatelj od trenutka kada mu je dostavljeno rješenje VSRH broj Revr-94/2014-2 od 13. siječnja 2017. jer je tada saznao da je prestala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u njegovu imovinu i da je u tom trenutku nastala njegova obveza na povrat iznosa kojega je naplatio od ovdje tužiteljice na temelju presude koja je tom odlukom ukinuta odnosno 6. svibnja 2017., kada je primio zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora, kako je to utvrdio prvostupanjski sud. Stoga je i u tom dijelu pravilno sud prvoga stupnja zaključio da je od toga dana tuženik dužan platiti zateznu kamatu na iznose koje je naplatio od ovdje tužiteljice pa tako i procesnu kamatu (na obračunati i plaćeni iznos dospjelih kamata), kako je tužbenim zahtjevom traženo.

12. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ističe da tužiteljica ne vraća i ne traži vraćanje više naplaćenih bruto iznosa od proračunskih stjecatelja, treba reći da eventualni zahtjevi tužiteljice za vraćanjem plaćenih iznosa poreza, prireza i doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala prema primateljima tih uplata, nije predmet ovog postupka te da navedena okolnost nije od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosa među strankama.

12.1. Pravilan je i zaključak prvostupanjskoga suda da iznosi obračunatih kamata na porez i prirez (u iznosu od 2.116,59 EUR / 15.947,47 kn) te obračunatih procesnih kamata u razdoblju od 6. svibnja 2017. do 8. rujna 2020. na porez i prirez (u iznosu od 1.151,51 EUR / 8.904,37 kn), ne predstavljaju tražbinu koju je tužiteljica dužna platiti tuženiku, tj. da nisu tuženikova tražbina koju bi mogao staviti u prijeboj te je pravilno stoga materijalnopravni prigovor prijeboja tuženika u tom dijelu ocijenio neosnovanim.

12.2. Također je pravilno zaključio da je o tuženikovoj tražbini već pravomoćno odlučeno presudom toga suda broj Pr-75/2017-23 od 20. siječnja 2020. i da o postojanju te tražbine više nije moguće ponovno odlučivati izrekom u ovoj pravnoj stvari (čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP) te da je stoga njegov prigovor radi prebijanja nedopušten. Žalbenim navodima tuženik određeno i ne pobija rješenje suda prvoga stupnja u navedenom dijelu.

13. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 2., u vezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP). U odnosu na žalbene navode da je tužiteljica prvotno zahtijevala povrat bruto iznosa, a zatim dostavila novi izračun potraživanja na neto iznos, na kojega tuženik nije imao primjedbi i koji je u konačnici tužiteljici dosuđen, kao i da je tužiteljica mogla tužbenim zahtjevom zahtijevati isplatu razlike između iznosa dosuđenih u prethodnom i ponovljenom postupku, treba reći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se okolnost što je tužiteljica početno zahtijevala isplatu bruto iznosa, a da je konačnim tužbenim zahtjevom tražila isplatu neto iznosa, ne tiče osnove tužbenog zahtjeva, već se navedeno ocjenjuje pri ocjeni uspjeha tužiteljice u sporu u pogledu visine zahtjeva, kojega je pravilno utvrdio u omjeru od 37%, a uspjeh tuženika u omjeru od 63%, imajući pritom u vidu upravo visinu prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva. Stoga je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik obvezan tuženici nadoknaditi parnični trošak u omjeru od 37%.

13.1. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) kada je za sastavljanje podnesaka od 1. srpnja 2020., 26. travnja 2021. i 16. svibnja 2024. tužiteljici dosudio zatražene iznose od po 500,00 EUR jer je i prema ocjeni ovoga suda riječ o obrazloženim podnescima.

14. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude, a na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

16. Pravilno je rješenjem poslovni broj P-577/2024-34 od 28. studenoga 2024. tužiteljici dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 37,00 EUR, primjenom tbr. 9/3 Tarife, u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP, razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu od 37% jer je tužiteljica do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 3. ZPP) stavila određen zahtjev za naknadu tog troška (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), a njezin punomoćnik je i pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena. Stoga je, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP trebalo potvrditi navedeno rješenje te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

17. Budući da nije uspio sa žalbama, a niti je postavio određen zahtjev za naknadu tog troška (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), tuženiku nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

18. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici, 6. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos