Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3460/2024-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 4. VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnica Anita Prelec, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženice CĐB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Mario Obradović, odvjetnik iz Dubrovnika, radi predaje suposjeda i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1122/2017-69 od 11. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1122/2017-69 od 11. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., IV. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana omogućiti tužiteljima nesmetani suposjed nekretnina oznake k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana platiti tužiteljima iznos od 265,44 eura mjesečno počevši od 29. listopada 2017. do predaje suposjeda sa zateznom kamatom tekućom na svaki mjesečni iznos od 15. tog u mjesecu za tekući mjesec po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 265,44 eura mjesečno od 15. studenog 2014. do 28. listopada 2017. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki mjesečni iznos od 15. tog u mjesecu za tekući mjesec.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za utvrđenje vlasništva nekretnina oznake k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i trpljenje upisa vlasništva tužiteljice na ovim nekretninama.

V. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima na ime nadoknade troškova postupka iznos od 23.845,32 eura sa zateznom kamatom koja teče od 12. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Protiv prvostupanjske presude i to toče I., II., IV. i V. izreke žali se tuženica, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelje na trošak postupka, podredno da istu ukine, te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu je podneseni u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi žaliteljice pa se predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju suposjeda nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], isplata naknade zbog korištenja predmetnih nekretnina te protutužbeni zahtjev tuženice na utvrđenje vlasništva istih nekretnina.

6. Između stranaka je sporno je li tuženica u obvezi predati u suposjed predmetne nekretnine tužiteljima i platiti naknadu zbog korištenja tih nekretnina te je li tuženica građenjem, podredno dosjelošću stekla vlasništvo nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i jesu li zahtjevi tužitelja zastarjeli.

7. Prvostupanjski sud je po provedenom postupku postupka utvrdio sljedeće činjenice:

- da između stranaka nije sporno da su upisani suvlasnici predmetnih nekretnina te da je tuženica u isključivom posjedu istih,

- da je između stranaka sporno je li tuženica gradila objekt na ovim nekretninama ili je renovirala postojeći objekt i prenamijenila svrhu postojećeg objekta, je li tuženica pošteni graditelj i pošteni posjednik nekretnina,

- da iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da su tužitelji upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina i to DĐ za 4/15 dijela, PĐ za 4/15 dijela, BĐ za 1/15 dijela, VĐ za 1/15 dijela, tuženica za 3/15 dijela te treće osobe PĐB, EĐ i OĐ za po 2/45 dijela,

- da je pregledom fotografija lica mjesta, uvjerenja Državne geodetske uprave, Područno ureda za katastar Dubrovnik klasa 935-08/11-02/222 od 15. travnja 2011., fotografije nekretnine, izvoda iz katastarskog plana, izjave RĐ od 13. svibnja 1977., rješenja Zavoda za zaštitu spomenika kulture Dubrovnik broj UP/I- 98/1-73 od 22. kolovoza 1973., iskaza svih saslušanih svjedoka te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke, razvidno da predmetne nekretnine funkcionalno čine dio cjeline povezanih nekretnina - kompleksa vile [adresa] koja ima svojstvo spomenika kulture, da je predmetni objekt postojao u trenutku kada je tuženica stupila u posjed istog i to kao ruševni objekt ranije namjene praonice, da je majka tuženice 1973. tražila i dobila suglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture samo za sanaciju krovišta postojeće zgrade – praonice uz objekt dvorca Gradi te izmjenu dotrajalih dijelova pokrova i popravka kamenih kanala, dok je ista potom tijekom druge polovice 1980. -tih objekt prenamijenila u stambeni prostor koji je koristila za svoje potrebe, a isto bez dozvole nadležnih tijela i tužitelja odnosno njihovih prednika,

- da tuženica za izvedene radove nije imala potrebne dozvole, pored činjenice da je znala da se radi o nekretnini koja ima svojstvo zaštićenog kulturnog dobra, da je objekt postojao proizlazi i iz činjenice da je majka tuženice, prije predaje posjeda tuženici, ishodila dozvolu za rekonstrukciju krova objekta, a što po samoj logici stvari pretpostavlja postojanje vanjskih zidova objekta i ranijeg krovišta,

- da je tuženica do konca 1980. tih predmetni, postojeći objekt prenamijenila u stambeni objekt,

- da tuženici nije moglo ostati nepoznato da su njeni rođaci živi, poznati i upisani suvlasnici većinskog dijela nekretnine jer je navedeno bilo poznato najbližim članovima obitelji tuženice s kojim je tuženica komunicirala u vezi nekretnine, a isto je također morala vidjeti u trenutku upisa svog suvlasništva na nekretninama,

- da sestra tuženice HĐ iskazuje da su C nakon Domovinskog rata počeli tražiti tuženicu da im plaća stanarinu, dok sestra MĐ navodi da je s tuženicom pričala o sporu koji se vodio između njih i tužitelja u vezi predaje nekretnine,

- da iz iskaza sestara tuženice proizlazi da je tuženica jedno razdoblje živjela u [adresa] i u [adresa], dok iz iskaza svjedokinje KĐ, neposredne susjede ovim nekretninama, proizlazi da je tuženica ovaj objekt davala u najam, odnosno da je isto činio LĐ, srodnik tuženice, dok je tuženica u ovaj objekt povremeno svraćala,

- da je tuženica znala za sporove njene strane obitelji i obitelji strane rođaka, pa i za spor radi predaje posjeda predmetnih nekretnina, jer da je primila dopis tužitelja od 23. listopada 2017. (list 15 spisa) u kojem tužitelji po tadašnjoj punomoćnici od nje traže predaju suposjeda nekretnina obzirom da su dobili informaciju od Državnog inspektorata da koristi nekadašnji prostora praonice, koji posjed nije predala, niti je do odgovora na tužbu od 20. veljače 2018. u ovom postupku tvrdila da bi imala isključiva stvarna prava na nekretninama,

- da je tuženica prenamjenu prostora izvršila bez suglasnosti svih suvlasnika, dapače bez njihovog znanja, a znajući za njihova prava na nekretnini, iz činjenice da se radi o prenamjeni postojećeg objekta, jasno je da tuženica nije izgradila novi objekt, time novu stvar koja bi mogla biti samostalan predmet vlasništva,

- da je tuženica znala da su predmetne nekretnine još u trenutku predaje posjeda istih zaštićeno kulturno dobro te da je za izvođenje radova na istima nužna ne samo suglasnost ostalih suvlasnika već i upravnih tijela nadležnih za zaštitu kulturnog dobra, kao i činjenicu da predmetne nekretnine čine dio cjeline vile koja je kao cjelina zaštićeno kulturno dobro,

- da su se prednici tužitelja radi zaštite svog vlasništva na kulturnom dobru obraćali tada nadležnim institucijama za zaštitu kulturnog dobra i to dopisima koje su uputili nesporni prednici tužitelja GĐ, TĐ, ĆĐ [adresa], Sekretarijatu za inspekcijske službe, Građevinskoj inspekciji 20. travnja 1989. i 15. rujna 1990., te Zavodu za zaštitu spomenika kulture Dubrovnik 15. rujna 1990. i 21. travnja 1989., sa zahtjevima da se zaštiti kulturno dobro od nedopuštenih radova, između ostalog i gradnje zid te prenamjene prostora praonice koje je po njihovim saznanjima u to vrijeme izvršila ovdje tuženica,

- da tuženica ulaganjima u postojeću nekretninu, konkretno prenamjenu prostora, sve bez znanja i suglasnosti većinskih suvlasnika nekretnine nije izgradila novu stvar niti je stekla stvarna prava na nekretninama, a nikada nije ni bila pošteni samostalni posjednik predmetnih nekretnina jer je znala za prava tužitelja i njihovih prednika,

- da iz nalaza i mišljenja vještak građevinske struke proizlazi da prostor koji tuženica isključivo koristi u naravi čini samostalnu uporabnu cjelinu-stambeni prostor na dvije razine prizemlja i kata, u naravi prostor koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje i blagovaonice, kupaonice, predsoblja, hodnika i dvije nenatkrivene terase, sve ukupne površine 61,48 m2, te je usporedbom sa službenim podacima o vrijednosti sličnih nekretnina na predmetnom području, ocijenio da vrijednost najma ovakvog prostora, iznosi 10,04 eura po m2, odnosno ukupno 617,26 eura mjesečno, a uzimajući u obzir lokaciju, sadržaje i stanje nekretnina, te razdoblje iznajmljivanja, da ista konkretno za razdoblje od listopada 2017. do siječnja 2018. iznosi 430,00 eura, od siječnja 2018. do travnja 2018. iznosi 440,00 eura, od travnja do srpnja 2018. iznosi 430,00 eura, od srpnja do listopada 2018. iznosi 440,00 eura, od listopada 2018. do siječnja 2019. iznosi 450,00 eura, od siječnja 2019. do listopada 2019. iznosi 470,00 eura, od listopada 2019. do siječnja 2020. iznosi 480,00 eura, od siječnja 2020. do listopada 2020. iznosi 500,00 eura, od listopada 2020. do siječnja 2021. iznosi 510,00 eura, od siječnja 2021. do srpnja 2021. iznosi 530,00 eura, od srpnja do listopada 2021. iznosi 550,00 eura, od listopada 2021. do siječnja 2022. iznosi 560,00 eura, od siječnja 2022. do travnja 2022. iznosi 580,00 eura, od travnja do srpnja 2022. iznosi 600,00 eura, od travnja do prosinca 2022. iznosi 620,00 eura,

- da nije osnovan prigovor zastare.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica u posjedu predmetnih nekretnina koje odbija predati tužiteljima, dok su tužitelji uspjeli dokazati odlučne činjenice u smislu članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. – dalje: ZV) za predaju u suposjed istih. Tužitelji da imaju pravo na predaju suposjeda predmetnih nekretnina od strane tuženice koja iste bez temelja drži u isključivom posjedu, a sve sukladno čl. 38. ZV, jer i tužitelji i tuženica kao suvlasnici imaju pravo suposjeda cjeline predmetnih nekretnina. Tuženica da opisanim ulaganjima u postojeću nekretninu, konkretno prenamjenom prostora, sve bez znanja i suglasnosti većinskih suvlasnika nekretnine, nije izgradila novu stvar niti je istima stekla stvarna prava-vlasništvo nekretnina, te nije nikada bila pošteni samostalni posjednik predmetnih nekretnina jer je znala za prava tužitelja i njihovih prednika kao i činjenicu da za isključivo posjedovanje nekretnine nije imala suglasnost tužitelja i njihovih prednika, već samog svog oca kao jednog i to manjinskog suvlasnika nekretnine, čime da nije mogla steći nekretnine u vlasništvo dosjelošću, bez obzira na samo trajanje njenog posjeda, a sve sukladno odredbi čl. 159. ZV. Kako tuženica nije bila pošteni graditelj, a niti pošteni posjednik predmetnih nekretnina, ista ulaganjem u nekretninu u suvlasništvu tužitelja nije stekla vlasništvo istih pa je dužna nekretnine predati u suposjed tužiteljima kao suvlasnicima nekretnine. U odnosu na prigovor zastare prava na predaju suposjeda nekretnina, ocjena je suda da tuženica pogrešno tumači odredbe mjerodavnih čl. 25. i 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj: 53/91 – dalje: ZOVO) i ZV jer u konkretnom slučaju tuženica nije niti izgradila objekt. Tužiteljima da sukladno čl. 164. ZV i 165. ZV pripada pravo na isplatu koristi, odnosno štetu koju trpe zbog nemogućnosti posjedovanja nekretnina i to od trenutka kada im je tuženica nedvojbeno na njihov zahtjev uskratila suposjed nekretnine, obzirom da ista kao suvlasnica nekretnine ima pravo na suposjed iste radi čega samim izvršavanjem posjeda nije tužiteljima uskratila njihovo pravo, već je isto učinila tek u trenutku kada je na zahtjev tužitelja kao suvlasnika odbila istima omogućiti suposjed. Isti da su od tuženice tek dopisom od 23. listopada 2017., a koji je tuženici uručen 25. listopada 2017., zahtijevali da im preda suposjed nekretnina pa da je tuženica tek primitkom tog dopisa postala nepošteni isključivi posjednik nekretnina. Kako su u dopisu odredili rok od tri dana za predaju suposjeda to da je tužena od 29. listopada 2017. postala nepošteni posjednik nekretnine za idealnih 10/15 dijela (suvlasničkog dijela tužitelja) pa da im je po osnovi činjenice da je nekretnine samostalno posjedovala dužna platiti korist koju je time ostvarila, a koja minimalno predstavlja vrijednost najamnine koju bi tužitelji kao suvlasnici stekli da su nekretninu kao cjelinu dali na korištenje trećima. Obzirom da tuženica odbija predati nekretnine u suposjed tužiteljima ista da je od 29. listopada 2017. pa do predaje posjeda tužiteljima dužna platiti traženu naknadu od 265,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom, dok nije dužna platiti istu prije listopada 2017.

9. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje spisa ovaj sud je utvrdio da ista ne sadrži nikakve nedostatke niti proturječnosti na koje ukazuju žalba, naprotiv, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je za zauzeto stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženice dao jasne, podudarne, određene i uvjerljive razloge zbog čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuju žaliteljica. Isto tako nije ostvarena niti jedna druga bitna povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.

10. Ovako utvrđeno činjenično stanje, kao pravilno prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP, ocjenjujući ih kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, dajući pri tome za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge, koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu.

11. U utvrđenim okolnostima kada tuženica nije dokazala da je isključiva vlasnica predmeta spora jer je znala za sporove između obitelji tužitelja i njene obitelji pa i za spor radi predaje suposjeda predmetnih nekretnina, koji se vodio između tužitelja i obitelji tuženice a da je tome tako upravo proizlazi iz saslušanja srodnika tuženice-brata i sestre koji su iskazivali da su tužitelji odnosno njihovi prednici suvlasnici i to 4/5 svih nekretnina koje čine kompleks [adresa], da je tuženica za navedeno znala, da postupci s Ptužiteljima traju oko 60 godina i da su svi članovi obitelji tuženice znali da nekretnina nije podijeljena između njihove obitelji i tužitelja, no usprkos tome prenamjenu prostora izvršila je bez suglasnosti svih suvlasnika, dapače bez njihova znanja, a znajući za njihova prava na nekretnini, pa kako se radi o prenamjeni postojećeg objekta, jasno je da tuženica nije izgradila novi objekt, a time ni novu stvar koja bi mogla biti samostalan predmet vlasništva, slijedom čega u smislu čl. 15. st. 4. ZOVO ista nije bila pošteni graditelj na predmetnim nekretninama, niti pošteni posjednik istih, pa nije mogla vlasništvo steći građenjem, a nije bila ni pošteni posjednik i nije mogla steći vlasništvo dosjelošću. Također joj je bilo poznato i da predmet spora predstavlja zaštićeno kulturno dobro, sukladno Zakonu o zaštiti spomenika kulture (»Narodne novine«, br. 32/65., 55/65., 50/66., 7/67. - pročišćeni tekst, 13/67., 31/86., 47/86., 47/89., 19/91.), kao i Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine" br. 69/99., 151/03., 157/03., 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 102/15., 44/17., 90/18., 32/20., 62/20., 117/21., 114/22.) i da je za izvođenje radova na istima nužna ne samo suglasnost ostalih suvlasnika već i upravnih tijela nadležnih za zaštitu kulturnog dobra, kao i činjenicu da predmetne nekretnine čine dio cjeline vile koja je kao cjelina zaštićeno kulturno dobro, čime je jasno da je nezakonitim (bez potrebnih dozvola nadležnih tijela) izvedenim radovima dovela nekretninu i ostale suvlasnike u situaciju da tako nezakonito prenamijenjeni objekt ne može biti zadržan u prostoru, dapače da zbog navedenog postoji obveza suvlasnika da nekretninu vrate u stanje kojim se održava utvrđeno kulturno dobro, uz mogućnost sankcioniranja suvlasnika zbog narušenja kulturnog dobra, pa je bilo i logično postupanje prednika tužitelja kada su se radi zaštite svog vlasništva na kulturnom dobru obraćali tada nadležnim institucijama za zaštitu kulturnog dobra da netko iz obitelji tuženice, izvodi radove na nekretninama bez suglasnosti njih kao suvlasnika, sa zahtjevima da se zaštiti kulturno dobro od nedopuštenih radova, između ostalog i gradnje zid te prenamjene prostora praonice koje je po njihovim saznanjima u to vrijeme izvršila ovdje tuženica. Dakle, tuženica ulaganjima u postojeću nekretninu, konkretno prenamjenom prostora, sve bez znanja i suglasnosti većinskih suvlasnika nekretnine, nije izgradila novu stvar niti je stekla vlasništvo nekretnina, te nije bila pošteni samostalni posjednik predmetnih nekretnina jer je znala za prava tužitelja i njihovih prednika kao i činjenicu da za isključivo posjedovanje nekretnine nije imala suglasnost tužitelja i njihovih prednika, već samog svog oca kao jednog i to manjinskog suvlasnika nekretnine, čime iste nije mogla steći nekretnine u vlasništvo dosjelošću, bez obzira na samo trajanje njenog posjeda, sve sukladno čl. 159. ZV. Kako tuženica nije bila pošteni graditelj, niti pošteni posjednik predmetnih nekretnina, ista ulaganjem u nekretninu u suvlasništvu tužitelja nije stekla vlasništvo pa je stoga dužna nekretnine predati u suposjed tužiteljima kao suvlasnicima nekretnina. U odnosu na prigovor zastare prava na predaju suposjeda nekretnina, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica pogrešno tumači odredbe čl. 25. i 26. ZOVO jer u konkretnom slučaju tuženica nije niti izgradila objekt pa nije ni nastupila zastara. Dakle, tužitelji a sukladno članku 38. ZV kao upisani suposjednici predmetnih nekretnina osnovano od tužene traže predaju suposjeda istih jer tuženica iste bez osnove drži u isključivom posjedu, pa je osnovano prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužitelja za predaju u suposjed kao što je osnovano odbio protutužbeni zahtjev tužene jer ista nije dokazala pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i građenjem.

12. Stoga je u navedenim okolnostima bespredmetno pozivanje tuženice na odredbu članak 46. stavak 2. ZV jer tužitelji kao suvlasnici traže predaju u suposjed predmet spora a ne predaju cijele stvari u posjed trećoj osobi, pri čemu se ukazuje i da pravo na posjed, kao jedno od vlasničkih, time stvarnih prava, ne zastarijeva pa činjenica da tužitelji nisu u određenom roku od uzimanja nekretnine u posjed i/ili nedopuštenih izvođenja radova na istoj tražili predaju posjeda nije od utjecaja na osnovanost zahtjeva tužitelja za predaju suposjeda, slijedom čega se žalba ukazuje neosnovanom.

13. S obzirom na prethodno utvrđeno činjenično stanje, koje žalbenim navodima nije dovedeno u dvojbu, tuženica je u okolnostima konkretnog slučaja postala nepošteni posjednik 27.10.2019. (primitak dopisa tužitelja da preda suposjed istima) pa je pravilno prvostupanjski sud a imajuću u vidu odredbe članak 164. stavak 1., 165. stavak 1. ZV obvezao tuženicu naknaditi tužiteljima koristi koju je imali za vrijeme posjedovanja njihovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u utuženom razdoblju, a to je u visini cijene najma te nekretnine prema izračunu angažiranog građevinskog vještaka, koji izračun tužena nije dovela u dvojbu, odnosno u mjesečnom iznosu od 265,44 eura, slijedom čega se žalba ukazuju neosnovanom

14. Dakle, žalbenim razlozima žaliteljice nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude koja je zasnovana na utvrđenom činjeničnom stanju i donesena uz pravilnu primjenu mjerodavnih materijalnopravnih odredaba ZV i ZOVO. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su provedenim dokazima u postupku, a sud je u postupku izvedene dokaze ocijenio po svom slobodnom uvjerenju, koje uvjerenje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju uporište u izvedenim dokazima. Kako ta ocjena nije dovedena u sumnju žalbenim navodima žaliteljice, to drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja. Osporavajući navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda žaliteljica se u svojim žalbenim navodima zadržava na tome da sudskoj ocjeni dokaza suprotstavljaju vlastitu ocjenu dokaza. Sudska ocjena dokaza koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda suglasna je odredbi članka 8. ZPP i takva ocjena dokaza žalbama nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

17. Pravilna je i odluka o trošku postupka koja je valjano zasnovana na odredbi članaka 154. stavak 3. ZPP koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

18. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu žaliteljice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po osnovi odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

U Splitu, 5. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac