Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2126/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po OD Kožul i Petrinović d.o.o., odvjetnicima iz Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 3 P-73/2021-33 od 31. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, dok se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 3 P-73/2021-33 od 31. svibnja 2023.

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, prihvaćenom dijelu pod točkom III. i IV. izreke, te pod točkom V. izreke,

b) preinačava u pobijanom odbijajućem dijelu točke III. izreke na način da se tužitelju na pojedine mjesečne iznose iz toče III. izreke dosuđuju zatezne kamate od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

c) preinačava u pobijanom odbijajućem dijelu točke IV. izreke na način da se tužitelju na iznose od 151,42 EUR i iznos od 106,66 EUR iz toče IV. izreke dosuđuju zatezne kamate od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odluka o trošku postupka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 146-61/2007, sklopljen dana 01.03.2007. godine između tužitelja KZ, [adresa], kao korisnika kredita i tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Čakovec, [adresa] (danas: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877) kao kreditora , solemniziran u javnobilježničkom uredu RZ iz [adresa], dana **.**.2007. godine pod brojem OV-3678/07, i to:

- dio odredbe čl. 6. koji glasi:

"...ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest tužene o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

- dio odredbe čl. 17. st. 3. koji glasi: "kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-AdriaBank d.d...”

- dio odredbe čl. 3. koji glasi: "obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja- dio odredbe čl. 4. koji glasi: "u kunskoj protuvrijednost 236,47 CHF (dvjesto trideset šest švicarskih franaka i 47/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-

AdriaBank d.d. na dan plaćanja."

- odredba čl. 5. st. 2. i 3. koji glase: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog."

III. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 1.106,77 EUR / 8.339,01 kn (preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana otplate kredita), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom kako slijedi:

- na iznos 6,04 kn / 0,80 EUR od 13.04.2007. do 31.12.2022.g.,

- na iznos 6,04 kn / 0,80 EUR od 15.05.2007. do 31.12.2022.g.,

- na iznos 6,04 kn / 0,80 EUR od 15.06.2007. do 31.12.2022.g.,

- na iznos 6,04 kn / 0,80 EUR od 13.07.2007. do 31.12.2022.g.,

- na iznos 6,04 kn / 0,80 EUR od 13.08.2007. do 31.12.2022.g.,

- na iznos 96,83 kn / 12,85 EUR od 11.06.2010.do 31.12.2022.g.,

- na iznos 8.211,98 kn / 1.089,92 EUR od 17. lipanj 2010. do 31.12.2022.g. isplate, dok se odbija sa potraživanjem zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena od 1.1.2023.g. do isplate.

IV. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 258,08 EUR / 1.944,47 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom na iznos od 1.140,87 kn / 151,42 EUR od 07.03.2007. godine do isplate te naiznos od 803,60 kn / 106,66 EUR od 02.03.2007. godine do isplate, dok se odbija sa potraživanjem zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena od 1.1.2023.g. do isplate.

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 210,18 EUR / 1.583,58 kn (preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom kako slijedi:

- na iznos 11,94 kn / 1,59 EUR od 30. rujan 2007. do isplate

- na iznos 11,94 kn / 1,59 EUR od 31. listopad 2007. do isplate

- na iznos 11,94 kn / 1,59 EUR od 30. studeni 2007. do isplate

- na iznos 11,94 kn / 1,59 EUR od 31. prosinac 2007. do isplate

- na iznos 11,94 kn / 1,59 EUR od 31. siječanj 2008. do isplate

- na iznos 11,94 kn / 1,59 EUR od 29. veljača 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 31. ožujak 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 30. travanj 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 31. svibanj 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 30. lipanj 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 31. srpanj 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 31. kolovoz 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 30. rujan 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 31. listopad 2008. do isplate

- na iznos 40,72 kn / 5,40 EUR od 30. studeni 2008. do isplate

- na iznos 49,34 kn / 6,55 EUR od 31. prosinac 2008. do isplate

- na iznos 49,34 kn / 6,55 EUR od 31. siječanj 2009. do isplate

- na iznos 49,34 kn / 6,55 EUR od 28. veljača 2009. do isplate

- na iznos 49,34 kn / 6,55 EUR od 31. ožujak 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 30. travanj 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. svibanj 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 30. lipanj 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. srpanj 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. kolovoz 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 30. rujan 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. listopad 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 30. studeni 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. prosinac 2009. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. siječanj 2010. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 28. veljača 2010. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. ožujak 2010. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 30. travanj 2010. do isplate

- na iznos 62,91 kn / 8,35 EUR od 31. svibanj 2010. do isplate

- na iznos 67,36 kn / 8,94 EUR od 17. lipanj 2010. do isplate."

V. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati troškove ovog postupka u iznosu od 2.518,36 eura / 18.975,00 kuna, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude

2. Protiv prvostupanjske presude i to odbijajućeg dijela zahtjeva pod točkom II. i IV. izreke koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 1. 01. 2023. do isplate žali se tužitelj zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te obveže tuženika na naknadu troška žalbe.

3. Žali se i tuženik koji pobija prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u cijelosti, pod točkom III. i IV. izreke u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužitelj te pod točke V. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članak 353. stavak 1. ZPP predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika te preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan a tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak postupka sa zateznom kamatom, podredno da usvoji žalbu tuženika, ukine presudu u pobijanom dijelu te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 6., 3., 4. i 5. stavak 2. i 3., te dijela odredbe članka 17. stavak 3. Ugovoru o kreditu kojeg su stranke zaključile 1. ožujka 2007., a glede promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, troška obrade kredita i javnobilježničkog troška, te povrat preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova ništetene ugovorene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, kao i troškova obrade kredita.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka glede prihvaćenog dijela zahtjeva, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba tuženika, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj-tuženik, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

9. Također nije osnovan ni žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede prihvaćenog dijela zahtjeva, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 146-61/2007 1. ožujka 2007., na iznos od 16.592,09 CHF,

- da je ugovorena redovna kamata 5,25% godišnja, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika,

- da je presudom VSRH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje se tužitelj pozvao u tužbi, imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP one obvezuju i sud u ovom postupku,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502c ZPP, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da se radi o Ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane tuženika a tužitelj na sadržaj istog nije mogao utjecati, što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopljen na formularu banke radi kupovine automobila, da se nije pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, da mu nisu objašnjeni rizici ugovaranja valute klauzule ili promjenjive kamatne stope, da nije primio nikakve uvjete banke vezano za valutnu klauzuli ili kamatnu stopu, da mu se nisu nudile druge valute osim CHF, da se kamatna stopa mijenjala nekoliko puta, da mu prilikom solemnizacije ugovora odredbe nisu pojašnjene niti se ugovor čitao, da je platio troškove javnog bilježnika, da mu nitko nije rekao po kojem tečaju se računa ulazna naknada, da mu troškovi javnog bilježnika i troškovi ulazne naknade nisu vraćeni,

- da se iz iskaza svjedoka ĆZdjelatnice tuženika zaključuje da se sa klijetima nije razgovaralo, dok za konkretnog tužitelja nema nikakve informacije jeli se sa istim razgovaralo o bili kojoj ugovornoj odredbi, da ona kao referent nije mogla mijenjati niti jednu ugovornu odredbu, a to da se moglo na višim instancama, da su klijenti sklapali ugovor na obrazu banke te im se nije pojašnjavala struktura obveza a ne sjeća se je li se pregovaralo sa klijetima o ugovornim odredbama,

- da je sud odbio dokazni prijedlog čitanjem iskaza svjedokinje F jer da se tužitelj nije složio sa čitanjem tog iskaza,

- da nije od značaja činjenica da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika budući da je sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa, a osim toga, javni bilježnik da nije financijski stručnjak i nije dužan stranke poučavati o financijskim aspektima ugovora, a to da može samo tuženik kao banka, dok je dužnost javnog bilježnika samo da strankama pojasni odredbe ugovora kao takve i posljedice tih ugovora,

- da je tužitelj povukao supsidijarni tužbeni zahtjev iz podneska od 29. 11. 2021. nakon čega da je sud donio rješenje o povlačenju 23. 11. 2022. te je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva, jer da je to bilo bitno radi razjašnjenja ugovornog odnosa stranka, da je tužitelj nakon provođenja vještačenja korigirao zahtjev a što je i u skladu s člankom 190. stavak 2. ZPP,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao, niti je ponudio odgovarajuće dokaze da je tužitelju protumačen i objašnjen značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, tj. da mu je te odredbe učinio razumljivima,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između kamatne stope primijenjene kod otplate i kamatne stope važeće u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 1.583,58 kuna/210,18 EUR, dok razlika tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi 8.339,01 kuna/1.106,77 EUR,

- da je sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule nije zastarjelo, jer da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. došlo do prekida zastare a uvažavajući i činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 10. veljače 2021., dok je nastupila zastara potraživanja s osnova promjenjive kamatne stope budući da je presuda u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pravomoćna 13. lipnja 2014., no da nije osnovan prigovor zastare glede preinačenog tužbenog zahtjeva obzirom da je tužitelj isti korigirao nakon provedenog vještačenja,

- da je u presudi FZB i FZBV protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ,

- da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, da je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju a treće pravilo da je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena,

- da nije sporno da je tuženik tužitelju obračunao spornu naknadu u utuženom iznosu od 1.140,87 kuna, odnosno 1,50% od iznosa kredita, kao tzv, jednokratne troškove obrade sukladno članku 5. stavak 2. Ugovora i da je naplata izvršena,

- da je sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa odobrenog kredita naplaćena jednokratno iz iznosa odobrenog kredita i o postojanju te visini navedene naknade tužitelj da nije imao mogućnost pregovarati u smislu da se ista ne unese u ugovor ili da bude manja,

- da u predmetnom ugovoru nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, odnosno na koje eventualno nastale objektivne troškove i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita,

- da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, da se radi o tipskoj ugovornoj odredbi koju je u govor unijela banka,

- da nije osnovan prigovor zastare a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da je naknada naplaćena 6. ožujka 2007. pa da osnovano tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu od 7. ožujka 2007., s tim da je osnovano potraživanje kamate do 31. 12. 2022., dok nije osnovano potraživanje od 1. 01. 2023. do isplate obzirom da se kamatna stopa mijenjala a tužitelj na na taj način nije korigirao zahtjev pa da ga je u tom dijelu za kamate valjalo odbiti jer nije mogao prekoračiti zahtjev,

- da je sud s osnova valutne klauzule odbio potraživanje zakonske zatezne kamate od 1. 01. 2023. obzirom da se kamatna stopa mijenjala a tužitelj na na taj način da nije korigirao zahtjev pa da ga je u tom dijelu za kamate valjalo odbiti jer nije mogao prekoračiti zahtjev,

- da je ništetna i odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na troškove solemnizacije te javnobilježničke pristojbe na teret tužitelja, koje je on platio,

- da nije osnovan ni prigovor zastare s tog osnova,

- da tužitelju pripadaju i kamate na troškove javnog bilježnika koje je platio 1.

03. 2007. i to od 2. 03. 2007 s tim da je osnovano potraživanje kamate do 31. 12. 2022., dok nije osnovano potraživanje od 1. 01. 2023. do isplate obzirom da se kamatna stopa mijenjala a tužitelj na na taj način da nije korigirao zahtjev pa da ga je u tom dijelu za kamate valjalo odbiti jer nije mogao prekoračiti zahtjev,

- da je sud dopustio preinaku a nakon provedenog vještačenja.

11. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i ulaznu naknadu (troškovi solemnizacije i troškovi javnog bilježnika) te je pozivom na odredbu članak 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 1.106,77 EUR kuna sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do 31. 12. 2022., dok je odbio potraživanje zakonske zatezne kamate od 1. 1. 2023. do isplate obzirom na to da se zakonska odredba čl. 29. ZOO mijenjala sa 1. 1.2023., a na koji način tužitelj da nije korigirao tužbeni zahtjev, te na ime ulazne naknade ukupan iznos od 258,08 EUR / 1.944,47 kn sa pripadajućim kamatama koje na iznos od 1.140,87 kn / 151,42 EUR teku od 07.03.2007. do 31. 12. 2022. te na iznos od 803,60 kn / 106,66 EUR od 02.03.2007. do 31. 12. 2023., dok je odbio potraživanje zakonske zatezne kamate od 1.1.2023. do isplate obzirom na to da se zakonska odredba čl. 29. ZOO mijenjala sa 1.1.2023., a na koji način tužitelj da nije korigirao tužbeni zahtjev, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača ZZP, ukazujući i na odredbe, članka 323., 241., 225., 1086. i 1115. ZOO. Također da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope jer da je u zastari. Visina naknade za obradu kredita koju je tužitelj platio da je utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka a koja iznosi 258,08 EUR, pa da je tuženik u obvezi platiti tu naknadu.

12. U smislu odredbe čl. 190. ZPP pravilno je tužitelj postavio konačan zahtjev po primitku nalaza vještaka kojim je tek mogao utvrditi visinu svoje tražbine, pa su neosnovani žalbeni navodi o tome da je tužitelj isto trebao učiniti do okončanja prethodnog postupka, a o dopuštenosti preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što je i sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti, ubrzanja postupka i osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava, što bi dovelo do povrede prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega prigovor tuženika da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavka 1. ZPP nije osnovan.

13. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika, valutnu klauzulu vezano za CHF, ulaznu naknadu, kao i neosnovanost prigovora zastare glede valutne klauzule i ulazne naknade

14. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

17. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

18. Tuženik je na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora predložio saslušanje svjedoka LZ koji dokaz je sud i izveo, dok s pravom nije izveo dokaz čitanjem iskaza djelatnice tuženika F, jer se čitanju istog protivio tužitelj pa se stoga ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika da mu je onemogućeno raspravljanje. Osim navedenog, tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelji prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP 03. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenjala i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u Ugovoru o kreditu morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

20. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranost potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

21. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 K i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

22. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

23. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku s osnova valutne klauzule iznos od 1.106,77 EUR prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

24. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, glede valutne klauzule.

25. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

26. Utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dužan platiti ulaznu naknadu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu (čl. 5. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora.

27. Naime, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i članka 87. st. 1. ZZP.

28. Isto tako Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

31. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju ulazne naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga tužitelju pripada prava na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 5. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u iznosu od 258,08 EUR.

32. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim glede ulazne naknade, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

33. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetne, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

34. Dakle, kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita)- prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,50% iznosa kredita, ništetna u smislu citiranih odredbi ZZP i ZOO.

35. Međutim u pravu je tužitelj kada tvrdi da ga je prvostupanjski sud pogrešno odbio u dijelu zahtjeva točke III. i IV. izreke a glede ne dosuđene kamate.

36. Prvostupanjski sud je u tom dijelu zahtjeva odbio tužitelja navodeći da tužitelj nije korigirao tužbeni zahtjev s obzirom na novu regulaciju visine stope zatezne kamate iz članka 29. stavak 2. ZOO pa da je dosudio kamatu za razdoblje nakon 1. 01. 2023. da bi prekoračio tužbeni zahtjev.

37. Tužitelj je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO potraživao isplatu zakonskih zateznih kamata pa nije bilo mjesta odbijanju dijela zahtjeva glede kamata od 1. 01. 2023. do isplate jer se ne radi o prekoračenju zahtjeva, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučeno kao pod točkom I.b) i c) izreke drugostupanjske odluke.

38. Iako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, odluka o parničnom trošku ostaje neizmijenjena, jer je tužitelj samo neznatno uspio u svojoj žalbi i to u pogledu kamatne stope, dok žalba tuženika nije osnovana.

39. Zbog navedenog trebalo je temeljem odredbe članka 368. stavak. 1. i 373. stavak 1. točka 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 5. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac