Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-87/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jovan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Bojan Doneski, Antonio Mihoci i Kristina Burcar, odvjetnicima iz Garešnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-802/2023-15 od 21. studenog 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-802/2023-15 od 21. studenog 2024. u točkama I. i III. izreke.

II. Točka II. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.862,13 eura sa zakonskim kamatama koje teku na pojedine više plaćene mjesečne iznose od njihove uplate do isplate kako je to specificirano. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 673,09 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a u točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.251,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 21. studenog 2024. pa do isplate.

2. Protiv točke I. i III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 6. prosinca 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da tuženiku naknadi parnični trošak ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Isto tako, da je učinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi sa člankom 502.c ZPP-a, jer da se ta odredba ne može primijeniti na konkretan postupak, te u svezi sa člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer da obrazloženje odluke ne sadrži sve što je propisano zakonom.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je za svoju odluku dao jasne i neproturječne razloge. Nisu učinjene niti relativno bitne povrede na koje se tuženik poziva jer obrazloženje odluke sadrži sve propisano, a članak 502.c ZPP-a, o čemu postoji ujednačena sudska praksa, primjenjuje se i u individualnim sporovima koje pokrene potrošač za naknadu štete ili isplate i pozove se na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5.2. Predmet spora je isplata razlike više plaćenog iznosa kredita po osnovi nastalih tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule u CHF u iznosu od 5.535,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine više plaćene mjesečne iznose od plaćanja do isplate, a temeljem utvrđenja da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 25. travnja 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Pri tome se tužitelj pozvao i na utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

5.3. Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, promašene aktivne legitimacije i zastare. Osporio je da bi se utvrđenja iz kolektivnog spora mogla primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu te da je kod sklapanja konkretnog Ugovora tuženik postupao protivno savjesnosti i poštenju.

5.4. Nesporno je između stranaka da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 718-50-4060458 od 25. travnja 2007. (dalje: Ugovor) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 30.264,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, za kupnju osobnog automobila, na rok otplate od 84 mjeseca. Korisnik kredita da otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu mjesečni anuiteti iznose 430,60 CHF.

5.5. Odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti rješenjem broj P-802/2023-8 od 22. ožujka 2024., koje je potvrđeno rješenjem ovog suda broj Gž-552/2024-2 od 24. srpnja 2024.

5.6. Odbijen je prigovor promašene aktivne legitimacije u odnosu na one anuitete koje je tuženiku uplatila supruga tužitelja jer da u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog Ugovora nisu tuženik i supruga tužitelja. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti iznos plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a eventualni modalitet plaćanja prema tuženiku dogovoren između tužitelja i njegove supruge da ne oduzima tužitelju pravo biti aktivno legitimiran u ovom postupku.

5.7. Na temelju iskaza tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da se prilikom zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da je Ugovor pripremio i sastavio tuženik te da tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a vezano za valutnu klauzulu uz koju je glavnica vezana uz CHF. Iz iskaza svjedokinje tuženika DR, koja nije sudjelovala u zaključenju konkretnog Ugovora već je govorila o uputama koje su dane zaposlenicima koji su radili sa klijentima, također da ne proizlazi da je tužitelj primio sve potrebne obavijesti vezano uz konkretnu valutnu klauzulu.

5.8. Prvostupanjski sud se pozvao na utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje: ZZP) i to članaka 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Zbog toga da se tužitelj legitimno pozvao na članak 502.c ZPP i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.). Kako u konkretnom Ugovoru postoje identične odredbe koje su bile predmet ispitivanja i u kolektivnom sporu, a tužitelj se pozvao na utvrđenje iz kolektivnog spora, to da je prvostupanjski sud istima vezan.

5.9. Tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, da nije dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenice na kojima se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe Ugovora i da je postupao savjesno i pošteno.

5.10. Prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja, a tuženik da nije dokazao suprotno, zaključuje da je konkretan Ugovor potrošački ugovor i da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

5.11. U konačnici. prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne, jer tužitelj kao potrošač nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke pa tužitelj nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog, i to nekoliko puta. Mišljenje je prvostupanjskog suda da su odredbe u kojima je glavnica vezana uz CHF nepoštene u smislu članka 81. stavak 1. ZZP-a, odnosno ništetne u smislu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO).

5.12. Na temelju provedenog financijskog vještačenja prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj po osnovu više plaćenog tečaja u odnosu na početni tečaj platio iznos od 4.862,13 eura pa je taj iznos i dosuđen tužitelju temeljem članka 1111. ZOO-a. Na pojedine više plaćene mjesečne iznose dosuđena je i zakonska zatezna kamata primjenom članka 1115. ZOO-a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a od dana stjecanja do isplate, jer je tuženik nepošten stjecatelj.

5.13. Tužitelj je odbijen za više traženi iznos od 673,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je zatraženo.

5.14. Odbijen je prigovor zastare jer da prema važećoj sudskoj praksi zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu kojom su utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te je tog datuma i postala pravomoćna. Tužba je podnesena 17. rujna 2020., dakle prije isteka zastare.

5.15. Sud nije uzeo u obzir negativnu razliku u preplati jer tuženik nije istaknuo prigovora radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev (pravno stajalište izraženo i kroz presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-649/23-2 od 5. ožujka 2024.).

5.16. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj138/23.) uz uvećanje za iznos vještačenja.

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, odnosno jesu li sporne odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Prvostupanjski sud da je propustio utvrditi jesu li odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao ni o tome jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita.

6.1. Suprotno mišljenju tuženika, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i odgovorio na sva pitanja koja je tuženik problematizirao u prvostupanjskom postupku, a sada ih ponovo ponavlja u žalbi. Iz iskaza tuženika proizlazi da je njemu pojam valutne klauzule bio razumljiv na gramatičkoj razini, te je uopćeno znao što to znači. Međutim, za ništetnost odredbi konkretnog Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF bitno je je li tuženik kao banka i jača stranka u konkretnom ugovornom odnosu upoznala tužitelja sa svim informacijama zbog kojih bi potencijalno moglo doći do rasta tečaja, a time i do porasta njegove mjesečne obveze, te je li ga upoznala s većim rizikom zaključenja ugovora sa ovom valutnom klauzulom u odnosu na ugovore s valutnom klauzulom u euru, obzirom da je HNB štitila tečaj eura, ali ne i tečaj CHF. To je trebao dokazati tuženik, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud isti to nije dokazao niti se saslušanjem njegovog djelatnika moglo zaključiti da se prilikom zaključenja konkretnog Ugovora pojedinačno pregovaralo i da su tužitelju pružene sve informacije da bi na temelju njih mogao donijeti valjanu odluku.

7. Tuženik osporava i primjenu materijalnog prava jer da prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima iz kolektivnog spora umjesto na temelju ocjene konkretnog ugovornog odnosa, čime je tuženiku onemogućeno da dokazuje okolnosti konkretnog Ugovora. Tuženik ostaje kod tvrdnji da su odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF bile jasne, lako uočljive i razumljive, pa stoga ne podliježu ocjeni poštenosti, poziva se u istom kontekstu i na primjenu Direktive 93/13/EEZ. Osporava tumačenje odredbi o zastari, te se poziva na zabranu manjeg značaja zbog čega da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Osporava i dosuđenu zakonsku zateznu kamatu jer da se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci. Prvostupanjski sud je ocijenio odredbe konkretnog Ugovora te je tuženik imao mogućnosti dokazivati da se prilikom zaključenja konkretnog Ugovora postupalo na drugačiji način nego što je to bilo u ugovorima koji su bili predmet u kolektivnom sporu. Pri tome treba reći da je konkretni Ugovor zaključen upravo u vremenu na koje se odnosi odluka donesena u kolektivnom sporu i da tuženik nije predloženim dokazima, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, i što prihvaća i ovaj sud, dokazao da i prilikom zaključenja konkretnog Ugovora nije postojalo sve ono zbog čega je utvrđena ništetnost potrošačkih ugovora u kolektivnom sporu.

7.2. Točno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive iz razloga što potrošaču nisu bile dane sve informacije vezano uz navedenu valutnu klauzulu da bi on mogao shvatiti rizik zaključenja ugovora uz tu valutnu klauzulu. Stav prvostupanjskog suda u odnosu na navedeno prihvaća i ovaj sud. Na konkretni Ugovor ne može se primijeniti Direktiva 93/13/EEZ jer se radi o ugovoru koji je zaključen prije stupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju.

7.3. U odnosu na zastaru, i ovaj sud prihvaća stav sudske prakse koji se ustalio u odnosu na to pitanje u mnogobrojnim sporovima kao što je ovaj, a kojeg je iznio i prvostupanjski sud, kao i u odnosu na tvrdnju da se radi o ništetnosti manjeg značaja. Isto tako, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je upravo on svojim postupanjem doveo do ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pa je i dužan vratiti ono što je primio od dana stjecanja, dakle, od dana izvršene uplate, te mu od tog dana i teku zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne više plaćene iznose.

8. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška, ali samo u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari ne navodeći konkretne razloge zbog kojih se ta odluka osporava.

8.1. Prema članku 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Dakle, kako nema konkretnih razloga zbog kojih bi po mišljenju tuženika na odluku o naknadi parničnog troška materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, to ovaj sud po služenoj dužnosti nije ispitivao odluku o naknadi parničnog troška u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tuženika te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a u točkama I. i III. izreke.

10. Točka II. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 5. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković