Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-641/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Fabijanoviću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženice NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Gašparu Lujaku, odvjetniku u Dubrovniku, radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 46 P-32/2022-13 od 14. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 46 P-32/2022-13 od 14. prosinca 2023.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Nalaže se tuženici iseliti iz stana koji se nalazi u Dubrovniku, na adresi [adresa], u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine oko 35,00 m2, koji se sastoji od hodnika, sobe i kupaonice s WC-om i predati ga u posjed tužiteljici, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženici po osnovi naknade troška ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 905,52 eura u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 746,25 eura kao neosnovan.“
2. Žali se tuženica pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to svih zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači shodno žalbenim navodima odnosno ukine. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženice iz stana vlasništvo tužiteljice i predaja istoga tužiteljici u posjed.
6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).
7. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je na iste ispravno primijenio materijalno pravo.
8. Suprotno navodima žaliteljice prvostupanjska presuda je razumljiva i sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti proturječnosti između stanja spisa i obrazloženja prvostupanjske odluke. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a, te se iz prvostupanjske odluke u cijelosti može utvrditi zbog čega prvostupanjski sud zaključuju da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, pa se prvostupanjska presuda može valjano ispitati.
9. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, a nakon što je utvrdio:
- da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine,
- da je temeljem pravnog posla u korist LP osnovano pravo doživotnog stanovanja na predmetnom stanu,
- da je u trenutku osnivanja te osobne služnosti tuženica bila u braku s LP, te je s njim živjela u predmetnom stanu,
- da navedena služnost nije osnovana u njenu korist, kao ni u korist nasljednika nositelja služnosti (LP),
- da tuženica nema valjani obveznopravni ili stvarnopravni temelj za posjedovanje ovog stana,
- da je nalaganje iseljenja i predaja u posjed predmetnog stana tužiteljici utemeljeno na zakonu, jer ovi zahtjevi proizlaze iz članka 161. i članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) i usmjereni su na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava vlasništva i slobode uživanja prava vlasništva,
- da tuženica inače ne prihvaća niti omogućuje tužiteljici održavanje stana radi čega isti propada, a koji pristup tužiteljica kao vlasnica ima sukladno odredbama ZV- a, a s obzirom na njeno pravo kao i obvezu održavanja nekretnine u ispravnom stanju, čak i da tuženica ima valjanu pravnu osnovu za posjed stana,
- da je tuženica suvlasnica s bratom nekretnine pogodne za njeno stanovanje,
- da je tuženica bila svjesna kako njeno stanovanje u predmetnom stanu nužno ovisi o stanovanju LP kao ovlaštenika prava stanovanja u ovom stanu, jer je pravo stanovanja osnovano izrijekom u korist LP i isključivo do njegove smrti,
- da tužiteljica svoje pravo vlasništva u njegovom punom sadržaju može ostvariti isključivo nalaganjem tuženici da stan preda u posjed tužiteljici,
- da mjera iseljenja tuženice koja koristi stan u vlasništvu privatne osobe tužiteljice, bez valjane pravne osnove, zadovoljava i zahtjev razmjernosti i nužnosti jer je tužiteljica u potpunosti spriječena služiti se predmetnim stanom, a njezin interes za zaštitom vlasništva preteži nad interesom tuženice za zaštitom doma, čime je neosnovan prigovor zaštite prava na dom.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja koje svoj osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica kao vlasnica aktivno legitimirana na podnošenje tužbe, a da je tuženica pasivno legitimirana jer se nalazi u posjedu predmetnog stana.
11. Naime, odredba članka 161. ZV-a propisuje kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, dok prema odredbi članka 162. ZV-a vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.
12. Pritom je za napomenuti kako vlasnik stana može nakon smrti nositelja osobne služnosti stanovanja zahtijevati iseljenje njegova bračnog druga, osim ako služnost nije bila ugovorena i u korist nasljednika nositelja služnosti koji su se zajedno s njim koristili stanom, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.
13. U odnosu na istaknuti prigovor prava na dom, sud prvog stupnja proveo je test razmjernosti.
14. Odredbom članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) određeno je u stavku 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.
15. Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru - tužiteljici, postoji njen interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženici, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njenog doma i da je došlo do miješanja u njeno pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužiteljici (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015.).
16. Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika „doma“ od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva fizičke osobe koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva privatna interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu (u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. navodi se da je pravo vlasništva prevagnulo nad pravom podnositeljice na poštovanje njezina doma, jer je potonje pravo u potpunosti sprječavalo vlasnika da se služi spornim prostorijama).
17. Iseljenje nedvojbeno predstavlja miješanje u pravo tuženice na mirno uživanje doma (kod okolnosti da dugo godina boravi u predmetnom stanu), ali isto teži legitimnom cilju (jer bi se provelo radi predaje stana vlasnici, a tuženica nije ni nositeljica stanarskog ni nekog drugog prava na predmetnom stanu), te je i nužno kako bi vlasnica mogla u punom opsegu ostvarivati sadržaj prava vlasništva i jer tuženica ima drugi odgovarajući smještaj, pa je doista interes vlasnice - tužiteljice u konkretnom slučaju prevagnuo nad interesom posjednice – tuženice.
18. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima proveo test razmjernosti i razumnosti mjere iseljenja tuženice i u sukobu između dvaju prava dao prednost pravu vlasništva tužiteljice.
19. Imajući u vidu kako je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da tuženica stan koristi bez pravne osnove, slijedom čega je vlasnik stana ovlašten zahtijevati njeno iseljenje te kako u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost, i ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženice o povredi prava na dom iz članka 34. stavka 1. Ustava, odnosno članka 8. Konvencije.
20. Stoga, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je ispravno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise, te je njegova odluka obrazložena i zasnovana na zakonu.
21. Odluka o troškovima postupka je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te je trošak ispravno obračunat.
22. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tuženice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
23. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspjela sa svojom žalbom.
U Splitu 5. veljače 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
dr. sc. Ivan Tironi
