Poslovni broj: Usž-1441/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice, Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TČ iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Usl-469/2023-6 od 20. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Usl-469/2023-6 od 20. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Usl-469/2023-6 od 20. veljače 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/32, urbroj: 513-04-22-2 od 29. studenoga 2022.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom ističe da je na okolnost vjerodostojnosti računa predlagao financijsko vještačenje, a prvostupanjski sud je pogrešno naveo da nije predlagao dokaze na tu okolnost. Smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno niti je pravilno primijenjeno materijalno pravo obzirom da financijsko vještačenje nije provedeno. Smatra da je potrebno provesti vještačenje na okolnost vjerodostojnosti računa koji su bili predmetom poreznog nadzora. Ističe kako je podnio tužbu u svrhu da se provedu predloženi dokazi te da je sud bio dužan obrazložiti zbog čega ih nije proveo. Predlaže da Sud usvoji žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno ovlasti iz odredbe članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uzeo u obzir činjenice utvrđene u provedenom poreznom nadzoru te zaključio da je porezno tijelo iznijelo pravilne zaključke te da je bilo osnove za uvećanje poreznih obveza tužitelju zbog postojanja zlouporabe prava na području poreza na dodanu vrijednost i poreza na dohodak pri čemu je svoju odluku valjano i dostatno obrazložio.
6. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenima ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tijekom poreznog nadzora obračuna i uplate poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., te nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. o čemu je sastavljen zapisnik od 19. svibnja 2021. te je 20. listopada 2021. sačinjen dopunski zapisnik kojim su utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju tužitelja.
7. Uslijed utvrđenih nezakonitosti u poslovanju tužitelja istome je rješenjem tijela prvog stupnja od 10. prosinca 2021. protiv kojeg je odbijena žalba tužitelja rješenjem tuženika od 29. studenoga 2022. utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost i poreza na dohodak od samostalne djelatnosti za 2018. u iznosima kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupnja.
8. Naime, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj odbio pretporez po 2076 računa dobavljača koji ne glase na njegovo ime već su izdani na ime drugih poreznih obveznika ili se radi o računima bez podataka o kupcu stoga je tužitelj odbijao pretporez na temelju nevjerodostojnih računa u iznosu od ukupno 267.466,58 kn + 9.200,00 kuna. Tužitelj je za 2018. podnio prijavu poreza na dohodak te je po primljenim računima za predujam iskazao veću osnovicu pretporeza za 36.800,00 kuna te knjižio u izdatke nabavu roba temeljem 2076 nevjerodostojnih računa, a izdaci knjiženi temeljem tih računa iznose 1.904.613, 49 kuna.
9. Na temelju navedenih činjenica, zaključeno je da je tužitelj protivno dužnosti postupanja u dobroj vjeri poduzimao postupke i radnje kako bi ostvario poreznu prednost obzirom na nevjerodostojne račune stoga mu u iznosu od 267.466,58 kuna + 9.200,00 kuna nije priznat pretporez i došlo je do povećanja osnovice poreza na dohodak u smislu članka 79. stavak 1. točke 3 i članka 60. stavka 1. točke b) Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13., 148/13., 143/14. i 115/16) te članka 32. stavak 7. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 115/16). Odredbom članka 60. stavka 1. točke b) Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga, ako su ispunjeni uvjeti da ima račun izdan u skladu s odredbama članaka 78, 79., 80. i 81 toga Zakona. Odredbom članka 79. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona propisano je da račun mora sadržavati sljedeće podatke: ime i prezime, naziv (adresu), osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika kome su isporučena dobra ili obavljene usluge (kupca).
10. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
11. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno članak 79. stavak 1. i članak 60. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te članka 32. stavak 7.
Zakona o porezu na dohodak.
12. Slijedom navedenog, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika i rješenjem tijela prvog stupnja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, zbog čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
13. Nadalje, time što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja nije povrijedio odredbu članka 33. Zakona o upravnim sporovima jer prema stavku 3. navedene odredbe proizlazi da stranke mogu predlagati činjenice koje treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Vodeći računa o tome da je osnovno načelo poreznog postupka, načelo dokumentiranosti, dakle, da se odlučne činjenice utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom i koju je tužitelj u obvezi dostaviti tijekom poreznog nadzora, a što je tužitelj propustio, pa je i po ocjeni ovoga Suda provođenje financijskog vještačenja na okolnosti vjerodostojnosti računa suvišno.
14. Prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbu Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
15. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 5. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
